in

Decenijama nakon rata u BiH i dalje su u kolektivnom centru

Slatka-Tajna.Eu

U Bosni i Hercegovini (BiH), prema podacima državnog Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice iz 2015. godine, ima ukupno 121 kolektivni centar. U tim je centrima prije skoro tri decenije smješteno 7.200 osoba, koje su izbjegle ili raseljene tokom rata u BiH, od 1992. do 1995. godine.

U kolektivnom centru u mjestu Salakovac, oko 15 km od Mostara, na jugu BiH, već 26 godina živi Zumreta Memić, izbjeglica iz sela u okolini Gacka. Muž joj je poginuo tokom rata, a od države, kao supruga poginulog borca, ne prima nikakvu pomoć.

“Imam troje djece. Sve troje su razvedeni, sa mnom žive. Ja sam im i otac i majka”, priča za Radio Slobodna Evropa (RSE), Zumreta i kroz suze dodaje da ne zna da li će doživjeti da ona i njena djeca nađu smiraj na mjestu koje će konačno zvati svoj dom.

U kolektivnom centru u mjestu Salakovac već 26 godina živi Zumreta Memić (desno), izbjeglica iz sela u okolini Gacka. Za RSE kaže da ne zna da li će doživjeti da ona i njena djeca nađu smiraj na mjestu koje će konačno zvati svoj dom (6. april 2022.).

Stanarka jednog od kolektivnih centara je i Amela Maračić, koja je prije rata živjela u Sarajevu. Tamo se ne može vratiti, jer nema svoju imovinu. U kolektivnom centru Tasovčići kod Čapljine, na jugu BiH, živi već 24 godine. Samohrana je majka dvoje djece, a jedini izvor primanja joj je invalidnina.

Za uslove u kojima trenutno žive, kaže, da su jako loši.

“Kupatila su zajednička, svuda je promaja. Kisne sa svih strana, kada je zima, ne možeš ugrijati. Bogu plakati kako je živjeti ovdje. Mnogi nas ne shvataju i kažu ‘vi živite u kampu i dobijate svašta’. Kažem ja, sve ono što mi dobijemo, vama ćemo dati. Vi nama dajte samo jednu noć da prespavamo u vašoj prostoriji, da vidimo kakav je to osjećaj”, priča Amela za RSE.

Stanarka u kolektivnom centru Tasovčići kod Čapljine je Amela Maračić, koja je prije rata živjela u Sarajevu. Tamo se ne može vratiti, jer nema svoju imovinu. (6. april 2022.)

Preseljenje u nove zgrade, koje se za stanare ovog izbjegličkog naselja grade u Čapljini, željno iščekuje.

“To će za mene značiti prosvjetljenje. Djeca me pitaju, ‘mama, kako je živjeti u kući”, priča Amela.

Ljudi dolaze i odlaze, oni su i dalje tu

Priču o teškom životu sa RSE podijelio je i Zahid Kadrić, koji u kolektivnom centru Belvedere u Goraždu živi 12 godina. Trošnu kućicu od 20 kvadrata dijeli sa suprugom, sinom, snahom i njihovo dvoje djece. Većinu svog života proveo je u izbjegličkim centrima.

“Od 1992., kako sam pomak’o, više nisam ni svoje kuće im’o, ni svog stana, uvijek sam u izbjegličkom centru. To je nekih tridesetak godina”, priča Zahid.

Zahid kaže da prima penziju od 380 maraka (oko 190 eura), a budžet dopunjava povremenim radom na građevini, te skupljanjem starog željeza na obližnjoj deponiji.

Kolektivni centar Belvedere čini nekoliko nizova malih, nedovršenih objekata od cigle, koji nisu ni omalterisani, nemaju toplotnu izolaciju, pa je zimi u njima prilično teško.

Kolektivni centar Belvedere kod Goražda, na istoku BiH, čini nekoliko nizova malih, nedovršenih objekata od cigle, koji nisu ni omalterisani, nemaju toplotnu izolaciju, pa je zimi u njima prilično teško, kažu stanovnici (6. april 2022.)

Kolektivni centar Belvedere kod Goražda, na istoku BiH, čini nekoliko nizova malih, nedovršenih objekata od cigle, koji nisu ni omalterisani, nemaju toplotnu izolaciju, pa je zimi u njima prilično teško, kažu stanovnici (6. april 2022.)

“Jesen, zima, pa negdje do aprila, non-stop moraš imati vatru da gori u šporetu, nikad mi potpala ne treba. Patosi propali i krov, nešto je rađeno, bile su neke donacije, ali ljudi su radili nekvalitetno”, objašnjava Zahid.

On čeka izgradnju obećanih zgrada socijalnog stanovanja, ali nema povjerenje u obećanja nadležnih.

“Uvijek smo u nekom bunilu, u nekoj nesigurnosti. Kome se god obratiš, kaže nije u našoj nadležnosti. I godinama to traje, agonija, nikakva pomaka nema, obećanje – ludom radovanje”, razočarano kaže Zahid i dodaje da, jednostavno, “više ne možeš vjerovati u bolje sutra”.

Njegov komšija, Ahmed Lihić, koji u istom kolektivnom centru živi sa suprugom još od njegovog osnivanja, 1998. godine. Porodice su se, kaže smjenjivale, ljudi su dolazili i odlazili, jedino je on još uvijek tu.

Ahmed Lihić, u kolektivnom centru Belvedere kod Goražda živi sa suprugom još od njegovog osnivanja, 1998. godine. Porodice su se, kaže smjenjivale, ljudi su dolazili i odlazili, jedino je on još uvijek tu (6. april 2022.).

Ahmed Lihić, u kolektivnom centru Belvedere kod Goražda živi sa suprugom još od njegovog osnivanja, 1998. godine. Porodice su se, kaže smjenjivale, ljudi su dolazili i odlazili, jedino je on još uvijek tu (6. april 2022.).

“Izmijenilo se naroda dosta, neki su odlazili svojim napravljenim kućama, jedino sam ja ovdje najviše vremena”, priča za RSE.

On i supruga preživljavaju sa skromnim primanjima, od čega većinu troše na lijekove. Ahmed zaradi nešto dodatno, skupljajući staro željezo.

“Imam minimalnu penziju, žena dobije nešto kao civilna žrtva rata, a da nije toga, da je samo moja penzija, ne bi ni dokle stigli. Idem na deponiju godinama, da bih odnekle iščup’o dinar. Provedem možda 7-8 sati na deponiji i onda ono što skupim, prodam. Za lijekove trošimo gotovo čitavu moju penziju i ne može nam biti. Teško nam je, da je Bog dao zdravlje bar, lakše bi i na kraj izlazio sa svim problemima”, kaže razočarano.

Prema podacima Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica, kroz projekte Regionalnog stambenog programa (RSP) i Zatvaranja kolektivnih centara – CEB 2, u Goraždu se trenutno grade 164 stambene jedinice, te vrši rekonstrukcija 30 soba u Domu za stara i iznemogla lica.

Ukupna vrijednost ovih radova iznosi više od 15 miliona maraka (oko 7,5 miliona eura).

Od 2002. čekaju obećane domove

Na službenoj stranici Republičkog sekretarijata za raseljena lica i migracije bh. entiteta Republika Srpska navode da je u Doboju, na sjeveru BiH, krov nad glavom nedavno dobilo 11 povratnika i interno raseljenih osoba.

Osim toga, u ovom gradu završavaju radovi na tri zgrade sa ukupno 134 stana, u koje će biti useljeni preostali korisnici Doma penzionera, koji je sada je u funkciji kolektivnog centra.

Nekadašnji Dom penzionera u Doboju, na sjeveru BiH, je u funkciji kolektivnog centra (6. april 2022.).

Nekadašnji Dom penzionera u Doboju, na sjeveru BiH, je u funkciji kolektivnog centra (6. april 2022.).

U tom Domu, u sobici od dvadesetak kvadrata, od 2002. godine žive Zoran Đurić i njegova supruga. Uslovi za život su loši, a nemaju ni dovoljno prostora, priča za RSE ovaj 57-godišnji penzioner.

“Nemamo gdje stvari staviti. Sve je usko i malo. Sve je porazbijano, počupaše nam radijatore. Neprijatan miris osjeti se još na ulazu u Dom, kažu da je od polomljenih cijevi”, kaže Zoran, koji je zbog bolesti prijevremeno penzionisan, te živi od invalidske penziju koja iznosi 154 marke (oko 77 eura).

Prije rata živio je u selu Panjik, kod Lukavca, koji je udaljen pedesetak kilometara od Doboja. Tu je imao dvije kuće, od kojih je jedna srušena, a druga zapaljena, tako da se tamo više ne može vratiti.

Na istoj adresi živi i Mara Lazić, koja je izbjegla iz Vareša, opštine udaljene 45 km od Sarajeva. U dobojskom kolektivnom centru živi sa sinom od 2002. godine. Prije toga živjela je kao podstanar.

Klikni na "like" i pridruži nam se na Facebooku










“Zadužila sam se bila, kreditom sam plaćala stanarine. Kad vidim da ne mogu platiti jedan kredit, dignem drugi, i tako sve. Imam penzije 220 maraka, (oko 110 eura), 120 maraka (oko 60 eura) mi ide za kredit, a 100 (oko 50 eura) meni”, priča za RSE.

Mara Lazić, koja je izbjegla iz Vareša, opštine udaljene 45 km od Sarajeva živi u dobojskom kolektivnom centru od 2002. godine. Prije toga živjela je kao podstanar (6. april 2022.).

Mara Lazić, koja je izbjegla iz Vareša, opštine udaljene 45 km od Sarajeva živi u dobojskom kolektivnom centru od 2002. godine. Prije toga živjela je kao podstanar (6. april 2022.).

Kaže da ispunjava sve uslove kako bi dobila novi stan, ali da nije sigurna da li će se to zaista i desiti.

“Navodno su bili rekli da ćemo izaći odavde 1. juna, da li će to biti, ne znam ništa. Bila bi im zahvalna svima. To bi mi značilo puno”, priča Mara.

U Doboju se završavaju radovi na tri zgrade sa ukupno 134 stana namijenjene izbjeglicama iz kolektivnog centra u nekadašnjem Domu penzionera (6. april 2022.).

U Doboju se završavaju radovi na tri zgrade sa ukupno 134 stana namijenjene izbjeglicama iz kolektivnog centra u nekadašnjem Domu penzionera (6. april 2022.).

Rješavanje problema na vidiku

Na području Hercegovačko-neretvanskog kantona (HNK), jednog od deset kantona u FBiH, na početku ratnih sukoba u BiH bilo je oko 60.000 izbjeglih i raseljenih osoba.

Kemal Isaković, direktor Uprave za prognanike i izbjeglice pri Vladi ovog kantona, kaže za RSE da je sada taj broj značajno smanjen, te tako trenutno u Hercegovini ima 1.430 raseljenih porodica, odnosno 4.200 osoba.

Napominje da su zatvoreni kolektivni centri u Konjicu i Jablanici, na sjeveru BiH, kao i da su za njihove stanare izgrađeni stambeni objekti.

Međutim, podsjetio je da na području Hercegovačko-neretvanskog kantona postoje još četiri kolektivna centra. Jedan je na području Čapljine, u Tasovčićima, a ostala tri, Salakovac, Sjeverni logor i Žuta kuća, kod Mostara.

“U tim kolektivnim centrima nalazi se 61 porodica, odnosno 121 član”, kazao je Isaković.

U BiH, prema podacima nadležnog ministarstva iz 2015. godine, ima 121 kolektivni centar. Među njima je i Salakovac (na fotografiji), koji se nalazi blizu Mostara (6. april 2022.).

U BiH, prema podacima nadležnog ministarstva iz 2015. godine, ima 121 kolektivni centar. Među njima je i Salakovac (na fotografiji), koji se nalazi blizu Mostara (6. april 2022.).

Rješavanje pitanja ovih kolektivnih centara je na vidiku, tvrdi on.

“Trenutno se u Mostaru grade tri stambena objekta. Od toga dva su u naselju Sutina, sa 48 stambenih jedinica, a jedan stambeni objekat sa 24 stambene jedinice je u naselju Rodoč. Takođe, u ovom trenutku pravi se zgrada u naselju Modrič u Čapljini, za smještaj 42 porodice koje bi trebale da isprazne izbjegličko naselja Tasovčići, tako da bi se i ono ugasilo”, pojašnjava Isaković.

Dom za 150 porodica

Da ima osnove za nadu za sve one koji još uvijek nisu našli svoj dom, potvrđuje i zatvaranje kolektivnog centra u Mihatovićima kod Tuzle, na sjeveroistoku BiH, u kojem je nekada boravilo 150 porodica.

Ovaj najveći kolektivni centar u BiH formalno je zatvoren u junu prošle godine, a svih 150 porodica preseljeno je u zgrade u dvije mjesne zajednice na području Tuzle.

Prizor iz kolektivnog centra Mihatovići (2015.)

Prizor iz kolektivnog centra Mihatovići (2015.)

“Te porodice su se konačno integrisale i život im je sada dostojan čovjeka”, kazala je za RSE Admira Atić Tupković, pomoćnica gradonačelnika Tuzle za Službu za boračko-invalidsku zaštitu, stambene poslove i integraciju raseljenih lica.

U Mihatovićima je, kaže, ostalo još nekih 10-12 osoba koja nisu raseljena, već socijalno ugrožena lica.

“To su naši sugrađani koji nisu imali gdje drugo da se smjeste i u određenom trenutku su prihvatili taj smještaj kao jedini mogući. Jedno po jedno pokušavamo da zbrinemo, kada se oslobodi nešto od stanova, pa smo par ljudi, poslije zatvaranja kolektivnog centra, riješili”, pojašnjava Atić Tupković.

Kada će kolektivni centri biti zatovreni?

Istovremeno, Mirhunisa Zukić, predsjednica Unije za održivi povratak BiH nije zadovoljna brzinom procesa zatvaranja kolektivnih centara u BiH.

“Mi ćemo još, možda, mnogo godina pričati o kolektivnim centrima”, tvrdi ona, a kao izgovor za sporost procesa, kaže, u BiH uvijek služe spore i složene administrativne procedure.

Mirhunisa Zukić: Proces povratka i rekonstrukcije na određen način bio je političkog karaktera (15. decembar 2017.)

Mirhunisa Zukić: Proces povratka i rekonstrukcije na određen način bio je političkog karaktera (15. decembar 2017.)

Zukić smatra da se zatvaranje kolektivnih centara i zbrinjavanje njihovih stanara mora ubrzati i ističe da su Srbija, Crna Gora i Hrvatska taj problem već riješile.

“Moramo da promijenimo svijest, da se zaborave kolektivni centri, da se to ubrza, ako novac postoji. Donatori će vrlo rado izaći u susret, ali isto tako mogu i uzeti novac. Ako se ne poštuju pravila, normalno da će se povući sredstva i šta će onda BiH dobiti s tim? Može još i neke penale plaćati”, naglašava.

Takođe, ona smatra da je i politika uticala da se ovoliko godina priča o procesu povratka u BiH.

“Od samog početka proces povratka i rekonstrukcije na određen način bio je političkog karaktera. Prvo izbor ministara, uvijek su morali nekoj političkoj stranci pripadati i naravno stranka je diktirala kako rješavati određene probleme. Neko će dobiti pet donacija, jer pripada nekoj stranci, a neko nije ni u jednoj stranci”, kazala je Zukić, zaključivši da se “priča o povratku u BiH ne može nazvati uspješnom”.

Izgradnje kuća za izbjeglice i raseljene do kraja 2023.

Prema podacima na službenoj stranici Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica BiH, kroz projekat Zatvaranja kolektivnih centara – CEB 2 do kraja 2022. godine planirana je izgradnja ili rekonstrukcija ukupno 82 objekta sa više od 2.600 stambenih jedinica u 45 gradova i opština. BiH se za ovaj projekat kreditno zadužila kod Razvojne banke Vijeća Evrope u iznosu od 60 miliona eura.

Ipak, kraj radova je, navode iz Ministarstva, pomjeren za kraj 2023. godine.

Implementatori projekta CEB 2 u BiH su Federalno ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica (u Federaciji BiH), Republički sekreterijat za raseljene osobe i migracije (u Republici Srpskoj), te Odjel za raseljene osobe, izbjeglice i stambena pitanja Vlade Brčko distrikta BiH, zajedno sa kantonalnim ministarstvima i upravama.

Na stranici državnog Ministarstva navode i to da je, zahvaljujući Regionalnom stambenom programu, do kraja 2021. godine izgrađeno ukupno 3.200 stambenih jedinica za najugroženije izbjeglice, raseljena lica i povratnike u BiH.

Ovaj program provodi se u BiH, Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori, a njegova ukupna vrijednost je 290 miliona eura. Od toga je 80 donatorskih sredstava, a 20 posto je učešće zemalja (građevinsko zemljište, dozvole, infrastruktura i dr.).

Saradnja na tekstu: Arnes Grbešić, Mirsad Behram i Alen Bajramović

Comments

Komentariši

Loading…

0

What do you think?

ŠETNJA BEZ ZETA: Anabela se ne odvaja od unuke i kćerke,a Marko čeka u kolima

SKINUO SE TOKOM TRENINGA: Čola u gaćama!