in

“Leti ko lišće što vir ga vije, za let si, dušo, stvorena” / Bljesak.info

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Foto: Internet / Augustin Tin Ujević, (5. srpnja 1891., Vrgorac – 12. studenoga 1955., Zagreb)

Veliki, mnogi će kazati nenadmašni pjesnik Tin (Augustin) Ujević umro je na današnji dan, 12. studenoga 1955. godine u Zagrebu.

Tin Ujević rodio se 5. srpnja 1891. godine u Dizdara kuli u Vrgorcu, a njegovo puno ime bilo je Augustin Josip Ujević.

Tin je prva tri razreda osnovne škole polazio u Imotskom, kada seli u Makarsku gdje završava osnovnoškolsko obrazovanje. Godine 1902. odlazi u Split gdje se upisuje u klasičnu gimnaziju i živi u nadbiskupijskom sjemeništu. U gimnazijskome dobu počinje pisati poeziju.

Godine 1909. Ujević maturira u Splitu s odličnim uspjehom te odlazi u Zagreb upisujući studij hrvatskog jezika i književnosti, klasične filologije, filozofije i estetike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Te iste godine objavio je svoj prvi sonet “Za novim vidicima” u časopisu “Mlada Hrvatska”.

Za studija se približio Matoševu književnom krugu, počeo objavljivati pjesme i kritike, ali se 1911. nakon oštre polemike razišao s Matošem. Napustio je i dotadašnja pravaška uvjerenja te se okrenuo jugoslavenskom integralizmu. S tih je pozicija nastupao u Beogradu 1912. pa je u Hrvatskoj uhićen i osuđen na desetogodišnji izgon.

Foto: Screenshot/Youtube  / Zelenu granu s tugom žuta voća…

Godine 1913. emigrirao je u Pariz, odakle je pjesme i članke slao hrvatskim časopisima pa mu je 1914. deset pjesma uvršteno u antologiju Hrvatska mlada lirika, a među mnogobrojnim političkim dopisima ističe se pomirljiv oproštajni članak Em smo Horvati u povodu Matoševe smrti.

Nakon izbijanja rata priključio se političkim krugovima oko Jugoslavenskog odbora, ali je 1917. suradnja prekinuta, a Ujević ostao bez materijalnih sredstava i do 1919. živio u teškoj oskudici.

Nakon povratka iz Pariza nakratko se zadržao u Zagrebu, odakle je otišao u Beograd, gdje je, s kraćim prekidima, ostao sve do 1929. i potpuno se integrirao u tamošnje književne i kulturne krugove.

Ondje je objavio pjesničke zbirke Lelek sebra (1920) i Kolajna (1926), nastale u tzv. pariškoj fazi, najvjerojatnije 1916–19. U njima se profilirao kao pjesnik simbolističkog i esteticističkog usmjerenja, a odmak od Matoševe poetike najčešće se pripisivao utjecaju Ch. Baudelairea, P. Verlainea i A. Rimbauda.

Foto: Internet / Tin Ujević – pjesnik, boem, intelektualac

Zbirke su mu donijele književni ugled, ali se istodobno utvrdila i predodžba o njegovu nekonvencionalnom boemskom životnom stilu koji podrazumijeva materijalnu oskudicu i prekomjerno uživanje alkohola, a koja je postala neodvojiva od njegove pjesničke osobnosti. Od 1921. potpisivao se isključivo skraćenim oblikom imena (“Tin”).

U različitim je časopisima 1920-ih objavio i niz pjesama koje formom (slobodni stih), stilom i kompozicijom označavaju otvaranje prema avangardističkim postupcima (simultanizam, asocijativni skokovi, eufonijske atrakcije) te će od tada različiti pjesnički rukopisi koegzistirati u njegovoj produkciji.

Plodnu poetsku djelatnost pratio je i velik broj kritičkih i političkih napisa, a svoje tadašnje književne i svjetonazorske poglede iznio je u esejima Oroz pred Endimionom (1926) i Sumrak poezije (1929). Nakon odlaska iz Beograda živio je u Sarajevu 1930–37. godine.

Tin Ujević sarajevske dane najčešće je provodio u kafani „Kod Sameka” koja se nalazila tik uz „Sarajevsku pivaru” i koja je godinama bila okupljalište pjesnika, pisaca, boema…

Ujević ju je otkrio 1930. kada je nakon izgnanstva iz Hrvatske, života siromaha u Parizu, te boemskog bivstvovanja po beogradskoj Skadarliji, stigao u Sarajevo.

Neki smatraju da je upravo dolazak u Sarajevo predstavljao prekretnicu u njegovom stvaralačkom radu. U kafani „Kod Sameka” napisao je neke od svojih najboljih stihova.

U tom su mu razdoblju objavljene dvije zbirke pjesama koje pripadaju zreloj fazi stvaralaštva (Auto na korzu, 1932; Ojađeno zvono, 1933) i potvrđuju mu status jednoga od najvažnijih pjesnika toga razdoblja.

Foto: Internet / Ujevićev “Odlazak”

Pjesnikov nemirni duh odveo ga je dalje te je potom tri godine proveo u Splitu, a od 1940. do smrti živio je u Zagrebu.

Godine 1938. objavio je knjige eseja Ljudi za vratima gostionice i Skalpel kaosa.

Prvi put prihvatio je stalno radno mjesto u glasilu hrvatskih namještenika Pravica, a nakon uspostave NDH radio je kao prevoditelj u Ministarstvu vanjskih poslova.

Od 1945–50. bilo mu je zabranjeno javno djelovanje pa mu je posljednja i najopsežnija izvorna zbirka pjesama Žedan kamen na studencu, pripremljena 1944., izišla tek 1954.

Premda iznimno plodan i svestran književnik koji je neprestano radio na vlastitom obrazovanju, ostao je upamćen, a najčešće i vrjednovan, prije svega po lirskom opusu. Objavio je pet lirskih zbirki, a velik broj pjesama ostao je do pojave Sabranih djela (1963–67) neobjavljen ili razasut po zbornicima, časopisima i dnevnom tisku.

I nekoliko ciklusa pjesama u prozi ostalo je izvan zbirki.

S obzirom na četrdesetogodišnje stvaralačko razdoblje, odlično poznavanje europske pjesničke tradicije te otvorenost prema različitim suvremenim književnim pojavama (esteticizam, simbolizam, avangarda, socijalna književnost) njegov je lirski opus periodično trpio određene, katkad i radikalne promjene, navodi se u Hrvatskoj enciklopediji.

Video: Rade Šerbedžija govori stihove Tina Ujevića – Svakidašnja jadikovka

Zbirkama Lelek sebra i Kolajna Ujevićeva je poezija stekla mnogobrojne i istaknute simpatizere, a poslijeratni književni povjesničari svrstali su ih na vrh poetskih dostignuća toga doba.

Poetski diskurs te faze, formalno i dalje uređen akcenatsko-silabičkim stihom i tradicionalnom strofikom, iznimno kompleksna stila, usredotočen je na ljubavne i introspektivne sadržaje, ali je Kolajna dosljedno monotematski izvedena kao ljubavni kanconijer s mnoštvom intertekstualnih reminiscencija na europsku pjesničku tradiciju od trubadurske lirike do simbolizma, dok se u Leleku sebra potencira persona »ukletoga pjesnika« suprotstavljena masi (Maštovita noć).

Za obje je zbirke karakteristična polarizacija materijalnoga svijeta i duhovnog iskustva koja završava u pesimističnom ozračju, a katkad i u potpunoj skepsi prema smislenosti egzistencije i povjerenju u onostrano (Duhovna klepsidra, Suvišni epitaf).

Ujevićeva zrela faza obilježena je zbirkama Auto na korzu i Ojađeno zvono, u kojima su pjesme sa svim značajkama simbolističkoga rukopisa pomiješane s verlibrističkim kompozicijama u koje prodiru neortodoksno shvaćeni elementi ekspresionističke, futurističke, a potom i nadrealističke poetike pa kritika od tada govori o pluralnom i polifonom karakteru Ujevićeve poezije.

Tridesetih godina pojavljuju se prvi put i tekstovi koji više ili manje izravno tematiziraju predodžbe o ljudskoj veličini i emancipaciji proletarijata (Visoki jablani, Čin sputanih ruku, Pogledi u praskozorju) te označavaju autorovo približavanje socijalističkim idejama, ali se u poetiziranim verzijama zadržava esteticizam iz rane faze ili se zamisli o bratstvu i jednakosti prožimaju kozmičkim spiritualizmom (Pobratimstvo lica u svemiru).

S obzirom na to da i posljednja zbirka okuplja tekstove od sredine 1920-ih a dijelom i one iz sljedećega desetljeća, Ujevićev se izraz nije bitno mijenjao.

Uočljiva je tendencija da se, s jedne strane, sublimiraju i pozitivna i negativna individualna i svjetskopovijesna iskustva, dok se, s druge strane, Ujevićeva poezija otvara mnoštvenosti predmetnoga pola te otuda velik broj pjesama iz kasne faze opijeva različite fenomene i čovjekov odnos prema njima (Sklonidbe ruku, Ushiti cigarete, Legenda svijeća).

Video: Arsen Dedić – Odlazak (Tin Ujević)

Usporedno s lirikom u stihu nastalo je i nekoliko opsežnih ciklusa pjesničke proze (Crteži s kavanskog mramora, Mamurne jamatve, Badnjaci) također u tradiciji francuskih modernista.

U rasponu od feljtonistički zabilježene crtice do autobiografskoga lirskoga zapisa ili analitičkoga minieseja ti tekstovi proširuju spektar ionako bogata i generički raznovrsna Ujevićeva proznog izraza.

U književnokritičkim spisima najviše je pozornosti posvetio francuskoj književnosti od Baudelairea do avangarde.

Zbog egzistencijalnih potreba bavio se intenzivno i prevođenjem: prevodio je pjesnike koji su ostavili značajan trag u njegovoj poeziji (Baudelaire, Rimbaud, É. Verhaeren, W. Whitman), veći broj pjesama iz talijanske i kineske lirike, a okušao se i u nekoliko proznih prijevoda (M. Proust, J. Conrad, F. Schlegel).

Opće je mišljenje da je, premda kvalitativno neujednačen, njegov poetski opus pokušaj sinteze klasičnog i modernog u hrvatskoj književnosti, pri čemu bogatstvom i kompleksnošću poetskih svjetova s Miroslavom Krležom dijeli položaj na vrhu hrvatskoga modernističkoga kanona, stoji zaključno u Hrvatskoj enciklopediji.

Video: Tin Ujević – Notturno


Report

Comments

Komentariši

Loading…

0

What do you think?

DRAMA SE NASTAVLJA: Šta nas očekuje u novim “Zvezdama Granda”?

Uroš Živković nakon skandala: Imam puno prijatelja islamske vjeroispovijesti, otpjevao sam tu pjesmu…