in

Zašto se Plenković nikada nije ogradio od Herceg-Bosne?

Tema najnovijeg Mostu Radija Slobodna Evropa bila je da li se Hrvatska miješa u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine.

Sagovornici su bili Slavo Kukić, profesor Sveučilišta u Mostaru, i Davor Gjenero, politički analitičar iz Zagreba.

Bilo je riječi o tome da li najviši funkcioneri Hrvatske, nezadovoljni položajem Hrvata u Bosni i Hercegovini, vrše pritisak na Sarajevo da usvoji izmjene izbornog zakona koje predlaže rukovodstvo bosanskohercegovačkih Hrvata.

Razgovaralo se i o tome zašto su se predsjednik i premijer Hrvatske, Zoran Milanović i Andrej Plenković, sastali u Zagrebu sa Miloradom Dodikom, kakav je odnos Plenkovića prema lideru bosanskohercegovačkih Hrvata Draganu Čoviću, da li Plenković, koji se javno zalaže za evropski put Bosne i Hercegovine, interno podržava ideju o formiranju trećeg, hrvatskog entiteta u toj državi.

Zašto je hrvatsko rukovodstvo prilikom nedavne posete Hrvatskoj američkog ministra inostranih poslova Majka Pompea pokrenulo pitanje ravnopravnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini i da li to znači da Hrvatska želi da internacionalizuje taj problem.

Omer Karabeg: Nedavno su predsjednik i premijer Hrvatske, Zoran Milanović i Andej Plenković. primili člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorada Dodika, a potom je premijer Plenković pozvao na razgovor lidera Stranke demokratske akcije Bakira Izetbegovića i lidera bosanskohercegovačkog HDZ-a Dragana Čovića. Cilj tih poziva je bio da se razgovora o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini jer Zagreb smatra da su oni u neravnopravnom položaju u odnosu na ostala dva naroda u Bosni i Hercegovini. Da li to doživljavate kao pritisak na Bosnu i Hercegovinu?

Slavo Kukić: Naravno da ima elemenata pritiska. Postupci hrvatskih čelnika zaslužuju osvrt. Premijer bi mogao imati suvislo objašnjenje za svoje prijeme bosanskohercegovačkih lidera. Može da kaže da se kao lider HDZ-a sastao s njima kao sa stranačkim prvacima. Ali, ako je to radio, morao ih je primiti u stranačkim prostorijama, a ne u prostorijama vlade. Čime, međutim, svoje postupke može pravdati predsjednik Milanović?

Kako, recimo, pravdati prijem Milorada Dodika jer Milanović nije stranački čelnik kao Plenković nego je šef države. I prima šefove država. On je, međutim, u ovom slučaju primio samo dio bosanskohercegovačkog Predsjedništva. Postavlja se pitanje zašto? Je li to učinio da bi ignorirao Komšića, onog kojemu je, kao čelnik hrvatskog SDP-a, 2010. davao neupitnu potporu. Što se od tada promijenilo? I ako jeste, morao bi znati da je ignoriranje Komšića ignoriranje institucije šefa bosanskohercegovačke države.

Kad god Zagreb nastupa kao tutor bosanskohercegovačkim Hrvatima, mi u Bosni i Hercegovini to iskišemo i od te pomoći nas zaboli glava: Slavo Kukić

Što se tiče Dodika, to je čovjek koji dodjeljuje odličje osobi koja je u Hrvatskoj osuđena za ratne zločine, čovjek koji kvalificira Hrvatsku kao čedo NDH-azije. Dodik nije učinio ništa da vrati ijednog Hrvata na prostor Republike Srpske, a tamo ih nedostaje 150.000.

. Plenkoviću i Milanoviću treba otvoreno poručiti – ne pomažite nam više, nismo mi idioti nad kojima treba bdjeti i kojima su potrebni nekakvi tutori. Imate vi i vaših problema i bavite se njima. Pustite nas da s našim sudržavljanima tražimo rješenja za naše zajedničke probleme.

Mesićev okvir

Davor Gjenero: Poziv gospodinu Dodiku da dođe u Zagreb došao s Pantovčaka – od predsjednika, ne iz Banskih Dvora – iz ureda premijera. Poziv Dodiku nema nikakve veze zaštitom interesa Hrvatske ili hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini već je isključivo motiviran ekonomskim interesom jednoga od Milanovićevih finansijera. U tom smislu mi smo u jako opasnoj zoni.

Kod predsjednika vlade vidimo taktičke pogreške i nespretnosti, ali u krajnjoj konsekvenci gospodin Plenković ostaje unutar onog okvira koji je, kad je riječ o odnosu prema Hrvatima u BiH, postavio predsjednik Mesić. I prije toga ste imali unutar hrvatske plitike, pa HDZ-a, skupinu ljudi koja je izbjegavala bilo kakvo poticanje razaranja Bosne i Hercegovine. Oni su jedno vrijeme bili manjinski. Plenković je uvijek bio vezan uz tu strukturu i ta struktura je danas većinska unutar vladajuće stranke.

Omer Karabeg: Gospodine Kukiću, misite li da je premijer Plenković unutar okvira koji je postavio Mesić kad je riječ o odnosu prema Bosni i Hercegovini?

Slavo Kukić: Ne mislim. Naravno, pri tome nema nikakve dvojbe da je razlika između njega i Milanovića kao nebo i zemlja. Nema nikakve dvojbe da je gospodin Plenković kultivirao hrvatsku političku scenu, ali, što se tiče Bosne i Hercegovine, vrlo često izlazi izvan okvira koji mogu biti od koristi i za dobrosusjedske odnose i za Hrvate u Bosni i Hercegovini. Postavlja se pitanje zašto. Jedan od razloga je svakako pomoć sestrinskoj stranci u Bosni i Hercegovini.

Drugi je da održi veze sa hrvatskim političkim establišmentom u Bosni i Hercegovini koji njegovoj stranci u Hrvatskoj osigurava tri mandata u Saboru, a sutra, moguće je, glasove i za neku drugu poziciju. Prema tome, nije riječ o velikoj spremnosti da se pomaže bosanskohercegovačkim Hrvatima. Mi danas svakodnevno slušamo kako je ta pomoć izuzetno velika. Međutim, ona je isključivo vezana za identitetska i religijska piatnja, za crkve, samostane itd. A kad je u pitanju realan život – pomoći nema.

Nema ulaganja u Bosnu i Hercegovinu i naravno da onda imamo posljedice – da je Hrvata u Bosni i Hercegovini sve manje. Za to nisu odgovorni ni Srbi ni Bošnjaci. Odgovorni su oni koji već 30 godina vladaju dijelovima Bosne i Hercegovine gdje su Hrvati u većini. Odgovorna je i Hrvatska jer iza takve vlasti stoji. Prema tome, ako se hoće pomoći Hrvatima u Bosni i Hercegovini, nemojte tu pomoć usmjeravati na nacionalno talasnje, na proizvođenje nove mržnje s našim susjedima. Od tog se ne živi. Jedini način da se pomogne je da hrvatske kompanije ovdje ulažu kapital. Za bosanskohercegovačke Hrvate to bi značilo otvaranje novih radnih mijesta, prestanak iseljavanja, ostanak mladih ljudi,

Herceg-Bosna

Omer Karabeg: Lider bosanskohercegovačkih Hrvata i lider HDZ-a Dragan Čović se zalaže za reafirmaciju Herceg-Bosne čije je tvorce Haški tribunal osudio kao ratne zločince. Da li se Plenković ikada ogradio od te namjere Dragana Čovića?

Davor Gjenero: Otvorenog sukoba nije bilo, međutim razlike u političkim pozicijama između službenog Zagreba i poluslužbenog Mostara su ogromne. Koncept kojim Hrvatska gura Hrvate u Bosni i Hercegovini da s Bošnjacima dogovaraju promjene u Izbornome zakonu služi prije svega tome da se prestanu pričati gluposti o trećem entitetu kojeg ste vi nazvali pravim imenom.

Zagreb na svaki način pokušava skinuti treći entitet sa političke agende Hrvata u Bosni i Hercegovini i u tome je relativno uspješan. Ali problem službenog Zagreba i problem HDZ-a je u činjenici da hrvatski HDZ u većoj mjeri ovisi o HDZ-u Bosne i Hercegovine nego li što što HDZ BiH ovisi o matičnoj stranci. Oni su financijski snažni, imaju svoje izvore financiranja – legalne i ilegalne – i ne obaziru se na Zagreb. Čović svako malo izleti sa izjavom zbog koje – ne samo Plenković, nego većina policy planera u Hrvatskoj dobiva sijede vlasi, ali nemaju oruđe kojim bi taj problem riješili.

Davor Gjenero

Najveći problem u odnosima između Zagreba i Sarajeva je upravo karakter vlasti koja je uspostavila monopol unutar hrvatskoga političkog tijela u Bosni i Hercegovini. Podržavanjem takve nomenklature Hrvata u Bosni i Hercegovini Hrvatska de facto svađa hrvatsko socijalno tijelo sa ostalima u Bosni i Hercegovini.

Slavo Kukić: Ja imam razumijevanja za gospodina Plenkovića jer on nije u zrakopraznom prostoru. Podsjetiću vas da je 2016. godine, kad je on došao na čelo HDZ-a, ta stranka bila natrpana političkim radikalima koji su prodrijetlom iz Bosne i Hercegovine, pretežito iz Hercegovine, ali i radikalima koji su rodom iz Hrvatske.

S njima je trebalo voditi bitku kako bi se stvorile pretpostavke za evoluciju hrvatskog HDZ-a prema normalnoj evropskoj pučkoj stranci. Imajući to u vidu imam razumijevanja za njegove manevre u to vrijeme, ali danas je moje razumijevanje iskopnilo zbog činjenice da je Plenković apsolutni gospodar u HDZ-u i da njegov politički kurs slijedi sve veći broj hrvatskih građana. Razlozi koji su ga tjerali na manevre ove ili one vrste danas naprosto ne postoje.

Mislim da Plenković – kao Evropejac, a on to jeste – danas ima puno veći manevarski prostor da kaže: “Ne može Hrvatska, kao članica Evropske unije, podržavati projekte zbog kojih su ljudi osuđeni za udruženi zločinački poduhvat, ne možemo podržavati Herceg Bosnu jer ona je osuđena u Hagu”. Hoću reći – imam sve manje razumijevanja za današnje ponašanje gospodina Plenkovića.

Čović i Dodik

Omer Karabeg: Zašto Plenković, koji danas potpuno kontroliše HDZ, i dalje stoji iza Dragana Čovića i njegovih ideja o trećem entitetu?

Davor Gjenero: Ja ne bih rekao da on stoji iza Čovića, a pogotovu ne iza ideja o trećem entitetu. Pogledajte što je napravio neki dan. Nakon izjave gospodina Bakira Izetbegovića da vjeruje da bi Plenković svojim diplomatskim sposobnostima mogao pomoći u konsolidaciji odnosa između Zagreba i Sarajeva istog momenta je pozvao u goste gospodina Izetbegovića i pri tom na taj razgovor, uljudno rečeno, priveo Dragana Čovića. Time je Čoviću jasno dao do znanja što Hrvatska od njega očekuje, da Hrvatska od njega ne očekuje da sjedi i dogovara strategije sa Miloradom Dodikom nego mu šalje poruku – imaš sjesti prije svega sa Bošnjacima i urediti odnose Hrvata i Bošnjaka. To je ona politička logika koju je zagovarao Mesić. Te Mesićeve postavke polako ponovno ulaze u političku modu u Zagrebu. Plenković to ne stavlja na sva zvona, ali rehabilitira i reafimira tu politiku.

Omer Karabeg: Gospodine Kukiću, mislite li vi da je premijer Plenković poslao poruku Čoviću da raskine savez sa Dodikom?

Slavo Kukić: Ako jeste, onda ta poruka nije poslana na način koji je nedvosmislen i nije poslana u javnom prostoru. On je mogao s njim razgovarati u četiri oka, ali ja tu poruku nisam niti čuo, niti pročitao, niti sam je mogao iščitati u podtekstu. Dapače, veza Čovića i Dodika je sve intenzivnija. I ne samo to. Dodikovo relativiziranje euroatlantskih integracija i pominjanje mogućnosti da Bosna i Hercegovina razmisli o mogućnosti euroazijskih integracija i o okretanju prema Moskvi i Pekingu kao centrima za koje će vezati svoju budućnost, čemu se Čović javno ne suprodstavlja, govori u prilog tezi da su te veze sve intenzivnije.

Ako je Plenkovićeva orijentacija doista briselska, a mislim da jeste, onda bi trebalo očekivati da Draganu Čoviću kaže: “Slušaj Dragane, ovo što ti radiš je protiv interesa Hrvata u Bosni i Hercegovini i može biti motivirano samo tvojim osobnim interesima. Ja bih te najljepše zamolio da to ne činiš jer Hrvati u Bosni i Hercegovini dolaze u situaciju da ne znaju gdje su – hoće li se okrenuti prema briselskoj administraciji i Zapadu ili će početi gledati u Putina”. Nešto nemam dojam da mu to otvoreno kaže.

Omer Karabeg: Gospodine Gjenero, ako gospodin Plenković zaista zahtjeva od Dragana Čovića da se odvoji od Dodika, zašto se onda sastao sa Dodikom nakon što ga je primio Milanović?

Davor Gjenero: Plenković je primio Dodika u trenutku kad je ovaj bio pozvan sa Pantovčaka. To je bilo prije otvaranja novog sukoba između dva brda u Zagrebu – između Gornjeg grada gdje je vlada i Pantovčaka gdje je ured predsjednika. Ljetos je uspostavljena izrazito dobra suradnja između ureda predsjednika i ureda premijera vezano uz pomirenje u Hrvatskoj i uz promjenu tretmana srpskih žrtava u Oluji i u ratu općenito. U tom trenutku Plenković nije htio dezavuirati predsjednika republike i odbiti susret sa Dodikom. S druge strane, napravio je sve kako bi smanjio štetu. Poslao je poruku u medije da je Dodika primio ne kao političara nego kao čovjeka koji je realni nosilac moći, s kojim se mora pregovarati o nekim stvarima koje se tiču manjeg entiteta u Bosni i Hercegovini i s kojim je razgovarao ne o političkim nego isključivo o pragmatičnim stvarima.

Vapaji biskupa Komarice

Slavo Kukić: Nakon sastanka sa Dodikom gospodin Plenković je rekao da su razgovarali o praktičnim pitanjima – o izgradnji autoputa Doboj-Bijeljina, o činjenici da je tamo predviđeno rušenje kuća nekoliko hrvatskih povratnika itd. I to je nešto što, da tako kažem, pije vode. Ali ja ne mislim da je to važno kao masa drugih pitanja. Recimo, nakon sastanka sa hrvatskim državnim vrhom Dodik je na pitanje je li razgovarao o položaju Hrvata u Republici Srpskoj rekao da mu je bilo lagodno o tome razgovarati jer su problemi Hrvata u Republici Srpskoj riješeni.

Pri tome, svatko tko se iole bavi položajem Hrvata na prostoru Republike Srpske ne može ignorirati vapaje banjalučkog biskupa Franje Komarice, niti masu podataka s kojima biskup Komarica izlazi u javnost o Hrvatima koji su od 1992. do 1995. ubijeni u Republici Srpskoj, o tome kako se Hrvate na različite načine demotivira da se vraćaju u Republiku Srpsku kako bi se etnički očistio prostor tog entiteta. Ja ne isključujem da je Plenković razgovarao i o tome, ali u javnom prostoru o tome nije govoreno. A to pitanje ima veću težinu od pragmatičnih pitanja vezanih za autoput i Plenković je o njemu morao javno progovoriti.

Davor Gjenero: Paradoksalno je da se u Zagrebu u prvom planu govori o političkim pravima Hrvata u Federaciji, da se prenaglašava problem sa izbornim zakonodavstvom, a da se uopće ne govori o potpunoj političkoj i izbornoj obespravljenosti Hrvata u takozvanoj Republici Srpskoj.

Omer Karabeg: Hrvatska vlada po svemu sudeći želi da internacionalizuje pitanje položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini. To pitanje je pokrenuto prilikom nedavne posjete američkog ministra inostranih poslova Majka Pompea. Iz izjava hrvatskih zvaničnika nije jasno kako je Pompeo reagovao.

Davor Gjenero: Nema velikog prostora za internacionalizaciju tog pitanja zbog toga što svi u međunarodnoj zajednici izbjegavaju složena pitanja. Nitko u ovom trenutku nije spreman sudjelovati u posredovanju između Hrvata, Bošnjaka i Srba. Meni se čini da je svaka hrvatska ideja o traženju posrednika pogrešna jer mislim da su Hrvatska i Bosna i Hercegovina upućene jedna na drugu.

Slavo Kukić: Utjecaj Hrvatske u svjetskoj zajednici nije takav da bi mogla da internacionalizira to pitanje. Uostalom, u Bosni i Hercegovini su prisutni ambasadori najmoćnijih zemalja koji intenzivno prate što se ovdje događa. Ne vjerujem da svojim centralama prenose informacije koje idu na ruku takvoj internacionalizaciji. Umjesto toga, mora se reafirmirati mesićevska filozofija da bosanskohercegovačkim Hrvatima glavni grad nije Zagreb nego Sarajevo i da rješenje svojih problema ne trebaju tražiti u Zagrebu ili na bilo kojoj svjetskoj adresi nego u razgovorima sa svojim sudržavljanima drugih etnija i drugih političkih uvjerenja. Povijest Bosne i Hercegovine je najzorniji svjedok da je to moguće.

Plenković i Vučić

Omer Karabeg: Imam utisak da se hrvatski premijer Plenković odnosi prema Čoviću kao srpski predsjednik Vučić prema Dodiku. Kao što Vučić govori da podržava integritet Bosne i Hercegovine nikad se ne ograđujući od Dodikovog zahtjeva za otcjepljenjem Republike Srpske tako i Plenković govori o podršci Hrvatske evropskom putu Bosne i Hercegovine nikad se ne ograđujući od Čovićevog zahtjeva za trećim enitetom.

Slavo Kukić: Bojim se da je ta vrsta komparacije ipak izvjesno pretjerivanje. Istina je, međutim, da postoje dvostruki aršini. Naime. iz Zagreba i od gospodina Plenkovića vrlo često se može čuti da je Bosna i Hercegovina prvi susjed i prijatelj Hrvatske, da će Hrvatska biti odvjetnik Bosne i Hercegovine na njezinom putu prema evroatlantskim integracijama, a da se istovremeno ima popriličito čudan odnos prema onome što radi Dragan Čović.

Prema Čovićevim izletima se ne zauzima pozicija zbog koje će svijet reći da Hrvatska ne stoji iza toga. Ali, ruku na srce, to je potpuno drugačije od onoga što radi Vučić. Otkad je došao na poziciju predsjednika srbijanske države, on stalno govori o tome kako poštuje teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Niti jednom mu preko jezika nije izletjeo da poštuje suverenitet Bosne i Hercegovine iako ga u javnom prostoru zbog toga gotovo svaki dan prozivaju.

Na taj način Vučić ostavlja mogućnost da pitanje tog suvereniteta jednog dana bude stavljeno na dnevni red. Plenković govori o potrebi promjene Izbornog zakona, ali ne i o trećem entitetu iako se i preko Izbornog zakona može doći do nečega što je surogat trećeg entiteta. Jer promjene Izbornog zakona, koje predlaže Dragan Čović, su pokušaj teritorijalizacije hrvatskog nacionalnog pitanja na drugi način. Preko Izbornog zakona.

Davor Gjenero: Mislim da je vaše poređenje potpuno promašeno. Latentna politička filozofija gospodina Vučića je filozofija “srpskoga sveta” u kojem je Republika Srpska integralni dio toga prostora. Vučićevi trabanti govore o tome kako je on predsjednik svih Srba. S druge strane, Hrvatska, kakvu vodi Andrej Plenković, je evropska država koja je liberalno doživjela svoje granice. Vlasti u Hrvatskoj ne vide nikakvu potrebu za preljevanjem suvereniteta preko hrvatskih granica i za proširenjem na štetu bilo kojeg od njenih susjeda.

Omer Karabeg: U zaključku, da li se hrvatska vlada miješa u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine?

Davor Gjenero: Ponaša se nespretno, nedogovorno i pogrešno. To je vrlo lako moguće interpretirati kao miješanje u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine i o tome bi u budućnosti kreatori hrvatske politike morali ozbiljno razmisliti.

Slavo Kukić: Ima elementa miješanja, a i nespretnih poteza o čemu govori gospodin Gjenero. Ali nespretni potezi ne oslobađaju od odgovornosti za možebitne posljedice. To je što se tiče hrvatske vlade. A što se tiče Hrvatske kao države, ta ocjena se može zaoštriti zbog poruka koje šalje gospodin Milanović u kojima s vremena na vrijeme ima elemenata prijetnje, ignoriranja i minimiziranja značenja i uloge Bosne i Hercegovine. Drugim riječima, što se tiče hrvatske vlade, ima nespretnosti i elemenata koji znače pritiske, a što se tiče ukupne hrvatske vlasti, svakako ima elemenata miješanja.

Report

Comments

Komentariši

Loading…

0

What do you think?

KOMPLIMENTI NE PRESTAJU: Severina objavila sliku iz rodnog mjesta

Uspjeh bh. inovatora u Turskoj: Najbolja strana inovacija iz Ljubuškog