Film o dve bake između Bratunca i Srebrenice nada se Oskaru

“Ovdje ljudi često ismijavaju umjetnost, bar sam ja imala neka loša iskustva ili neshvaćenost. U svijetu je to mnogo drugačije, poštuju umjetnost, vide umjetnika kao nekoga ko doprinosi društvu, a ne kao parazita”, kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE) mlada umjetnica Maja Novaković.

Njen filmski dokumentarni prvenac, nakon osvajanja nagrade za najbolji kratki film na filmskom festivalu ‘Ful frejm’ u Daramu (Full Frame, Durham), u Sjevernoj Karolini, direktno se svrstao u kvalifikacije za nominaciju za Oskara.

Majin film ‘A sada se spušta veče’, koji govori o dvije bake koje žive izolovano, same u brdima između Bratunca i Srebrenice, na istoku Bosne i Hercegovine, prikazan je na više od 40 festivala širom svijeta.

Maja Novaković rođena je 1987. godine u Srebrenici, odrastala u Bratuncu, a danas živi u Beogradu, gdje je postala istoričarka umjetnosti. Zavoljela je film, ali nam je ispričala kako i danas voli otići u Bratunac gdje pomaže roditeljima u poljoprivrednim radovima.

RSE: Majo, kakav je osjećaj da Vaš film prvenac bude prikazan širom svijeta, te se uključi u bitku za nominaciju za Oskara?

Novaković: Moram priznati da je zaista divno iznenađenje, jer je to moj prvi film, što mi je pružilo veliki podstrek i vjeru da umjetnost ruši sve prepreke i granice. Dalo mi je veliku snagu i hrabrost da sigurnije koračam dalje u filmskom svijetu. Završila sam istoriju umjetnosti i nisam iz filmskog svijeta, tako da sam bez ikakvih kontakata i ikakvih “veza” pristupila filmskom svijetu. Film je imao veliki odjek i to je divno iznenađenje.

RSE: Šta Vas je motivisalo da snimite vrlo neobičnu priču o tradiciji, životu na selu i ritualima?

Novaković: Glavna inspiracija i uporište za film bilo je moje djetinjstvo, jer sam se oslanjala na vizualizaciju slika koje pamtim iz tog perioda. Sam film prikazuje život dvije bake koje žive izolovano na brdima, to su brda između Bratunca i Srebrenice.

Radnja filma je svakodnevica ili žanr scene iz života na selu. Pored toga, film ističe nematerijalnu kulturnu baštinu kroz prikaz bajalica i rituala protiv vremenskih nepogoda, grada i oluje. Ukratko bih mogla reći da je to film o spoju duha i prirode u zaboravljenim vremenima.

RSE: Možete li otkriti neke detalje sa snimanja filma, i zašto ste baš odabrali da naslov dokumentarca bude ‘A sada se spušta veče’?

Novaković: Snimala sam svoje selo, jer sam dijete sa sela, a živjeti na selu sa prirodom nosi posebnu draž. Naučila sam da vrednujem malog, često potcjenjivanog seljaka koji umoran legne svake noći, ali čiste savjesti i raspjevane duše.

Te bake koje sam snimala, koje su glavne protagonistkinje u mom filmu, jesu bake sa kojima sam ja kao mala čuvala ovce i željela sam to da nekako zabilježim i da ih stavim na veliko filmsko platno, da izgledaju monumentalno, da one govore o svojoj ljepoti, o svom životu kakav on zapravo jeste, kako može biti lijep samo ako ga posmatramo iz malo drugačijeg ugla.

Vezano za samo snimanje i za naziv filma inspiracija mi je bila roman Knut Hamsuna ‘Plodovi zemlje’, to je epopeja o radu i jedinstvu čovjeka i prirode.

Posljednja rečenica u tom romanu jeste ‘A sad se spušta veče’. Roman mi nije bio početna ideja i inspiracija, već sam imala sve snimljeno, pripremljeno, bila u procesu montaže, skoro završavali montažu, ali mi je nedostajao sam naziv filma.

U montaži sam uporedo čitala taj roman i on mi je bio ta karika koja je spojila i objasnila sve, pošto me podsjetilo na sve ono što sam u protekle tri godine snimala i stvarala i čime su mi bile zaokupljene misli.

RSE: Rijetko imamo priliku u domaćim filmovima vidjeti bajalicu, koja je prikazana u Vašem filmu?

Novaković: Ja sam završila istoriju umjetnosti, ali sam na seminaru za muzeologiju i heritologiju, tako da mene jako interesuje nematerijalna kulturna baština, upravo zbog te svoje propadljivosti i zbog lakog i brzog zaborava. Ono što je meni bilo zanimljivo jeste da to inkorporiram sa nekim svojim ličnim iskustvom i da zabilježim taj ritual protiv nevremena, kada baka pepeo baca u ‘oči’ oblaka da bi zaslijepila oblak.

Cijeli taj ritual sa vjenčanicom u filmu više ne postoji, ali je meni moja majka pričala, kada je ona bila mala, da je njena majka, moja baka, to radila. I danas je taj ritual nestao.

Ja sam željela da ga rekonstruišem, da ga ponovo oživim i unesem u film, da ne bi potpuno otišao u zaborav. Baka iz filma, na primjer, u mom selu i dalje koristi pepeo, koristi sjekiru i kosu da ‘cijepa’ oblake, ali to nisam uključila u film, jer mi je vjenčanica bila vizualno moćnija i monumentalnija, kao i sam taj kontrast između starosti i mladosti, nevinosti, bjeline, čistote, da se s tim otjeraju zli dusi i nevrijeme koje vjetar može da nanese i uništi im usjeve.

RSE: Kako je reagovala publika na festivalima, u blještavim gradovima, na film koji govori o izolovanom i teškom seoskom životu?

Novaković: Divno reaguje. Svima nama je to blisko, samo smo zaboravili na to, zaboravili smo da vrednujemo i poštujemo prirodu. Na primjer, u Francuskoj, kada je film prikazivan, jedan od gledalaca koji je selektor u Kanu, prišao mi je i rekao mi je kako je divan film i koliko ga je podsjetio na njegovu baku i deku.

Svima nama je to blisko, svi mi to kroz djetinjstvo ili kroz priče ili kroz našu maštu možemo da povežemo – nas sa tim akterima u filmu. Tako da vjerujem u taj univerzalni jezik koji nas sve spaja i koji ima dodirne tačke sa svima nama.

Publika je zaista reagovala predivno, bilo to da je festival na Islandu, Grčkoj, Sarajevu, u Americi, zaista su emocije publike uvijek iste i jednake.

Na Sarajevo Film Festivalu mi je bila jedna od najljepših projekcija filma, jer je sala bila puna. Ljudi su poslije prikazivanja bili toliko puni emocija da je to nezaboravno. I poslije razgovor sa njima, to mi je najveća nagrada.

Ljudi veoma lijepo prihvate film, razumiju ga, svako na svoj način, to mi je najveća draž. I zaista ne bih mogla da izdvojim neku zemlju. Sve su na svoj način lijepe, ali Sarajevo, vjerovatno što su mi ljudi bliski, poznajem taj mentalitet odakle sam, iz Bosne, i onda mi je to bilo vrlo blisko i intimno.

Prikazati priču u svom selu, u svom gradu, je najveći rizik. Još nije imao projekciju u Bratuncu. Nadam se da će se uskoro i to desiti.

RSE: Film je imao premijeru u Švajcarskoj, Francuskoj, Grčkoj, Americi i tako dalje. Kakav je tamo odnos prema umjetnicima u poređenju sa stanjem u Bosni i Hercegovini ili Srbiji?

Novaković: Moram da priznam da je mnogo, mnogo ljepši, mnogo zahvalniji – zato što umjetnika ‘vide’. Kada pričate s njima, imate osjećaj da vas čuju. Nažalost, u Bosni je zaista, iz mog iskustva, nezahvalno. U Srbiji je malo bolja situacija, ali u inostranstvu je znatno, znatno naprednija i bolja.

Ovdje ljudi često ismijavaju umjetnost, bar ja sam imala neka loša iskustva ili neshvaćenost. U svijetu je to mnogo drugačije, poštuju umjetnost, vide umjetnika kao nekoga ko doprinosi društvu, a ne kao parazita.

RSE: U Vašoj umjetnosti, pa i u filmu, ne dotičete se politike. Koliko je teško snimiti apolitičan film u okruženju gdje je politika gotovo način života prosječnog građanina?

Novaković: U tome je ta univerzalnost – da ljudi mogu u bilo kom dijelu svijeta da osjete tu povezanost sa sobom. Nema nikakve diskriminacije, niti politike, niti patetike. Jednostavno, to je čista emocija koju svi možemo da osjetimo i da prepoznamo, što je nama blisko.

Kada sam upisala istoriju umjetnosti, a moji su roditelji poljoprivrednici, oni su me podržavali, jako sam im zahvalna, da se bavim umjetnošću. Ljudi sa strane uvijek su mi govorili da budem angažovana, ili politički, u nekoj organizaciji.

I bilo mi je lakše u njivi kopati cijeli dan i kući doći, slikati, gledati Tarkovskog, i zaspati mirne duše, nego se upuštati u taj meni nepoznati svijet. Nadam se da će i ostati nepoznat. Tako sam iz čiste ljubavi krenula na istoriju umjetnosti. Iz istorije umjetnosti se rodila ljubav i želja ka filmu.

RSE: Planirate li još neko filmsko ostvarenje?

Novaković: Planiram da se i dalje bavim filmom. Trenutno mi je u planu projekat, hibridni dokumentarac, film između igrane i dokumentarne forme. Inspiracija za tu temu zasnovana je na jednoj Čehovljevoj pripovijetci, uklapajući realni život. Opet će biti sniman u Bosni.

Pripovijetka me podsjetila na život jednog čovjeka, što me je inspirisalo da spojim te dvije priče.