Aida Begić-Zubčević pred Sarajevo Film Festival

Projekcijom filma ”Trougao tuge”, Rubena Ostlunda, dobitnika Zlatne palme na festivalu u Kanu, u petak 12. augusta, počinje 28. Sarajevo Film Festival.

Do 19. augusta, biće prikazano 230 filmova iz 62 zemlje, za nagrade Srce Sarajeva u takmičarskim programima 28. Sarajevo Film Festivala ukupno će se takmičiti 51 film.

Festivalska atmosfera se već osjeti na ulicama Sarajeva, a Festivalski trg i ove godine krasi bosanski ćilim.

U Takmičarskoj selekciji za igrani film svjetsku premijeru imat će bosanskohercegovačko ostvarenje “Balada”, rediteljice Aide Begić-Zubčević.

Ovo je njen treći igrani film, a prvi u kojem se odlučila odmaknuti od ratne tematike.

Višestruko nagrađivana autorica, za RSE govori o izazovima tokom snimanja filma, domaćoj filmskoj produkciji i položaju umjetnica u BiH te o ulozi Sarajevo film festivala u razvoju bh. kinematografije.

RSE: Svjetska premijera vašeg novog filma ”Balada” u okviru Takmičarskog programa 28. Sarajevo film festivala, kakva su očekivanja? Čini se da je završetak svakog filma u Bosni i Hercegovini svojevrstan podvig?

Aida Begić-Zubčević: Ovo je meni prvi put da imam svjetsku premijeru u Sarajevu i moram priznati da sam više uzbuđena nego na nekim drugim mjestima gdje sam prvi put prikazivala film. Možda i zato što je ovaj film ipak, mislim svaki moj film je posvećen, u suštini, bio ljudima ovdje i šta ja znam. Ali ovaj je baš posebno nekako posvećen ljudima sa ovih prostora i čini mi se da je najprirodnija i najlogičnija baš lokacija za njegovu premijeru, Sarajevo.

RSE: Sa filmom ste bili na Sarajevo film festivalu i prije tri godine, kada ste imali radnu verziju i kada ste na CineLink marketu tražili partnere za postprodukciju filma. Koliko je, u tom smislu važan, SFF?

Begić-Zubčević: Nama je bio ključan zaista. Upoznate profesionalce, dakle dobijete neku prvu povratnu informaciju dok još imate projekat u razvoju. S’ druge strane, važno je, ako dobijete nagradu koja podrazumijeva i određena finansijska sredstva, onda vam to puno znači.

Mi smo, recimo, dobili Eurimages development award [nagrada Fonda za kulturu Vijeća Evrope] svojevremeno i onda nam je taj novac bio jako koristan da razvijamo projekat razvijamo. Onda smo dobili, također i nagradu za Work in progress, tj. Sredstva za postprodukciju od TRT-a. Tako da su nam, u dva ključna trenutka, te dvije nagrade na CineLinku odigrale važnu ulogu za ovaj film.

Hasanaginica kao pogrešan ideal žene

RSE: Vaša prva tri filma govorila su o ratu, o posljedicama rata, ovoga puta donosite nešto drugačiju priču?

Begić-Zubčević: To su bile sve ozbiljne teme, teške, da tako kažem. Možda sam čak dobila neki imidž rediteljke koja pravi one teške filmove. I onda sam osjetila iznutra da moram napraviti neku promjenu u karijeri, okrenuti novi list i ovaj film je bio svojevrsno oslobađanje i rediteljsko i umjetničko, za mene. Nadam se da će i publika osjetiti tu energiju koju smo svi imali dok smo ovaj film pripremali.

RSE: Koliko je uopće teško ispričati neku tešku, ratnu priču, prikazati je na filmu, pogotovo ako u njoj ima i ličnog iskustva?

Begić-Zubčević: U principu, mi ne možemo nikad u filmu sve ispričati. Zato što mi ovdje baratamo emocijama, samo nekim aspektima ljudskog bića, postavljamo određena pitanja, bavimo emocijama na kraju krajeva. I naravno da ne možete sad matematičkom formulom vi izračunati kako da ispričate neku ljudsku priču i da to bude vjerodostojno i onako kao se očekuje.

Mada moram reći, da se možda i očekuje previše od umjetnosti. Umjetnost zapravo, treba da komunicira mislim neke potpuno druge stvari. I da poziva ljude na jedan pojedinačni doživljaj tog umjetničkog djela.

RSE: Je li priča ovog filma posvećena bosanskohercegovačkoj ženi, običnoj, prosječnoj ili želite predstaviti ženu kao uzor, heroinu?

Begić-Zubčević: Ja sam ustvari krenula od ”Hasanaginice”. Krenula sam od usmene književnosti Bosne i Hercegovine, jer sam osjetila da je ta Hasanaginica, način na koji je ona portretisana kroz muške dramatizacije, stvorila neku vrstu, po meni, pogrešnog ideala žene na ovim prostorima. Jer ona je žena koja trpi, koja dostojanstveno pati i kojoj na kraju srce pukne.

Ja sam željela malo to da propitam, da protresem, odatle sam krenula. Naravno, taj film je neka potpuno uvrnuta verzija, po motivima ”Hasanaginice”, koja se događa u Hrasnici. Moja junakinja je antijunakinja na neki način, ali je meni vrlo draga zato što ima neke normalne ljudske slabosti.

Pozitivni koraci za kinematografiju

RSE: Koliko ste kao autorica slobodni da u Bosni i Hercegovini radite onako kako želite, na način na koji želite, je li naša produkcija i kinematografija dovoljno razvijena da možete raditi bez da pravite neke prevelike kompromise?

Begić-Zubčević: Mislim da je sada napravljeno nekoliko važnih koraka. Kanton Sarajevo je povećao budžet Fonda za film, što je jako značajno i više će filmova dobiti podršku.

Druga stvar je to što je BH Telecom počeo da finansira produkciju TV serija. To je možda i najvažnije da bi se održala ta industrija koja je dosta zamrla. Da ne bi izumrle profesije, da bi mladi ljudi ostajali ovdje jer vide da se nešto radi i imaju šansu da i sami dobiju priliku.

Tako da mislim da su se time pomjerile stvari na bolje i u tom smislu se osjeća neki optimizam, ta pozitivna energija. Mi uvijek kukamo kako je sve grozno i propalo, a čini mi se da su se baš u kinematografiji, u ovim najgorim godinama pandemije, dogodile neke ipak dobre stvari. Nadam se da stvarno da ćemo već iduće godine moći govoriti o puno više proizvedenih filmova nego do sada.