Kako se izvlačio novac iz Industrogradnje?

Sudac Trgovačkog suda, stečajni upravitelji i njihovi bližnji – posljednji su veliki ulov u akciji Uskoka. Tereti ih se da su izvlačili novac iz ostataka nekad vrijednih i moćnih tvrtki. Jedna od njih je i Industrogradnja, tvrtka koja je zapošljavala 14 tisuća ljudi, gradila diljem svijeta. Donosimo priču onih koji su je stvarali, a kojima je oteto.

Mihaelu Kovačiću određen je istražni zatvor u trajanju od 30 dana zbog opasnosti od ponavljanja kaznenog djela i to zbog toga što je još uvijek formalno sudac Trgovačkog suda, potvrdio je njegov odvjetnik Vlado Kartelo.

A što ja imam od toga, pita se Milena Romčević, bivša voditeljica radova u Industrogradnji nakon što je doznala novosti.

– Sad će opet ići priča o korupciji, za par mjeseci će se sve zaboraviti, a za 3-4 godine će izići na slobodu i pojeo vuk magare. Neće možda ni biti u zatvoru, a što smo mi s tim dobili?, kaže Milena dodajući kako radnicima ne može nitko vratiti tih sedam godina života otkako je Kovačić 2014. proglasio predstečajnu nagodbu.

– Ne možeš se više ni veseliti tome da će, za ono što je napravio, odgovarati. Radnici koji su radili, koji su svoj život ostavili na tim gradilištima, neće dobiti ništa, kaže Milena Romčević.

Razočarano dodaje kako u državi ne postoji sustav u kojem se suca može prijaviti kako bi odgovarao za krivu presudu.

– Novi Zagreb, Jarun, Špansko sva su ta naselja bila naša. Imali smo svoje proizvodne pogone, imali smo tesarsku halu, armiračku halu… U Ličkom Lešću smo imali Kalcind koji je proizvodio boju, glet mase, ljepilo za pločice. U Brinju smo imali drvnu industriju, prisjeća se Milena Romčević.

Milena je radila na gradilištu kao voditelj radova i dokumentacije.

– Radili smo Domovinski most, radili smo bolnicu u Dubravi, bolnicu Blato, radili smo puno u Iraku, kaže.

– Svaki mjesec smo imali svoje novine u kojima su nas informirali gdje imamo gradilište, kakva gradilišta, koliko posla, dobivali smo uputstva o zdravlju, pravna uputstva. Imali smo teniski klub, planinarsko društvo, zbor, prisjeća se Romčević nekih boljih vremena.

Put do propasti

Netko je stjecao, a onda je došao netko tko će sve to uništiti.

– Kad je on došao osnivane su jedinice bez ikakve imovine koje su sukcesivno svake godine slane u stečaj, jedna po jedna. Među prvima u stečaj je otišao naš Izoind, kaže Romčević.

Kaže da je Kovačić osnovao firmu Industrogradnja nekretnine u koju je stavio kompletnu imovinu. U toj poslovnoj jedinici je, dodaje Romčević, bilo dvoje-troje zaposlenih ili čak nijedan. Glavni cilj je bio, tvrdi Romčević, umrtviti firmu i riješiti se radnika, a ostaviti imovinu sebi.

-To mu je pošlo za rukom radnika više nema, kaže Romčević dodajući kako Kovačiću to ne bi uspjelo da mu sistem nije omogućio.

Nije joj jasno da ga nitko nije kazneno gonio zbog golemog duga koji je napravio.

– Je li kazneno djelo neisplata plaća? S obzirom da je zatvorio firmu ti više ne znaš tko je dužan radnicima isplatiti ta sredstva. Meni je to s kamatama blizu 170 tisuća kuna. On je nas izbrisao, kaže Rončević.

Mutni poslovi

Na prvo ročište je, dodaje, došlo 200 ljudi – radnici iz Belja, Slavonskog Broda, Imotskog, Bosne. Otkazano je zbog nemira radnika. Nakon niza ročišta, kaže Romčevič, i radnicima je bilo jasno da je tu nešto mutno.

– Baš vidiš da ljude prave volovima, kaže Milena.

Jedini argument radnika su bile njihove plaće za koje su prevareni.

– Kako će onaj radnik na gradilištu znati poslovanje naše firme, a Fina i Porezna uprava dobivaju redovito koliki su doprinosi, je li platio, nije platio. Godinama nam nisu doprinosi uplaćivani. Gdje je taj kontrolni sistem u državi koji mora voditi brigu o svojim prihodima?, pita se Romčević.

Tražbine radnika su osporene. 

– Mi nismo ni imali pravo glasa, a onda nas ovaj sudac stavlja u zapisnik. Kad dobijemo pravovaljanu presudu da ćemo dobiti dionice koje treba 12 posto umanjiti, prisjeća se Romčević.

Kako kod Kovačića nikad uspjeli doći, otišli su kod predsjednice suda zatražiti odgovore.

– Na osnovu čega si ti nam ponudio dionice, na osnovu čega mi nemamo presudu? Onda nam je ona rekla da smo mi građani i da nemamo pravo dobivati informaciju na sudu, kaže Romčević.

Nisu dobili pomoć

Tražili su pomoć institucija, ali uzalud.

– Nismo tražili da nam država da novce jer je firma imala novaca, nego smo tražili samo pošteno da nas se uvrsti, da se radi po zakonu, kaže.

Milena Romčević ne planira odustati. Snagu joj daje njena kći.

– Kći mi rekla: „Mama ako zbog ničeg, ne smiješ odustati odustati zbog nas. Nisi samo ti duševne boli trpila, trpila sam ih i ja.” To ne zna nitko drugi nego onaj tko je doživio, kaže Milena.

– Jedino ispravno bi bilo možda tužiti državu. Neka nam država plati jer je dozvolila sve skupa što se dešava, zaključuje Romčević.