in

Crtani junaci preuzimaju edukativnu i vaspitnu ulogu

Djeca obožavaju gledanje crtića. Ujutro čim otvore oči, prvo što im pada na pamet je gledanje dogodovština omiljenih animiranih likova. Razlog takvog obožavanja crtića je u tome što djeca žive u dva svijeta.

Jedan je svijet odraslih, a drugi njihov svijet – svijet mašte. I dok im je prvi poprilično nejasan, čudan i pomalo dosadan sa svim silnim pravilima i zabranama, u dječjem svijetu sve je moguće. Pomoću mašte stvaraju nove svjetove, postaju superjunaci i tamo vrijede neka sasvim drukčija pravila.

Crtići su zapravo neka vrsta spoja ta dva svijeta koji, zahvaljujući tehnološkim dostignućima, nude prikaz kako djeca doživljavaju svijet oko sebe. Svijet u kojem je moguće da su djevojčica Maša i medo prijatelji, da spužva po imenu Bob radi u restoranu ili da vatrogasni kamion Žarko zalijeva cvijeće. Kao rezultat toga dobija se sadržaj s likovima s kojima se djeca mogu vrlo lako povezati. Šarenilo i brzi tempo radnje čine ih zabavnim i interesantnim, baš kao i neobični likovi. Bitno je napomenuti da djeca ne mogu dugo biti koncentrisana na neku radnju ili sadržaj pa sve navedeno zapravo pomaže da tu pažnju i zadrže.

Imaginarni likovi oličenje su svega što djeca žele od roditelja

Upravo zbog toga crtići, odnosno mediji, imaju veliki uticaj na djecu. Oni utiču na njihovo ponašanje i razmišljanje, na njihove postupke i odluke. To je posebno izraženo danas, kada roditelji sve više izbivaju iz kuće i sve manje učestvuju u odgoju djece i uopšteno u njihovim životima. Uzori, vaspitači i prijatelji postaju imaginarni likovi koji postaju oličenje svega onoga što djeca žele i nastoje da dobiju od roditelja.

Likovi poput Maše, Spužve Boba ili Toma i Džerija postaju junaci koji putem masovnih medija sve više preuzimaju vaspitnu i edukativnu ulogu. Upravo zato je sve veći problem nasilje u animiranim filmovima, jer ga djeca oponašaju. Ona se poistovjećuju s animiranim junacima koji postaju njihovi idoli. A ono što oni rade, naravno da žele i djeca, bez obzira na to koliko to bilo loše, jer ne mogu razlikovati fikciju od stvarnosti.

Brojne naučne studije pokazuju da su djeca koja su bila izložena gledanju nasilja na TV ekranima od najmlađeg uzrasta, u kasnijem uzrastu verbalno i fizički agresivnija. Postoje dvije vrste efekta nasilnih sadržaja – kratkoročno i dugoročno.

Pod kratkoročnim efektima podrazumijevaju se oni koji se javljaju netom nakon izloženosti medijskim sadržajima, dok se dugoročni efekti javljaju nakon izloženosti velikom broju takvih sadržaja tokom nekoliko sedmica ili čak i mjeseci.

Navala adrenalina i stanje uzbuđenosti

Istraživanje koje je sproveo Univerzitet u Ajovi dalo je poražavajuće rezultate. Pokazalo je da je količina nasilja u dječjem programu znatno veća nego u onom namijenjenom opštoj publici. Ono što se tu nameće je pitanje: Zašto bi neko podsticao nasilje među djecom?

Razlog leži u zaradi. Sav dječji program, odnosno animirani filmovi su popraćeni velikim brojem proizvoda. Samo u SAD brendovi koji se baziraju na dječjim animiranim likovima zaradili su preko 92 milijarde dolara. A da bi to postigli, u svoje programe uvode primarne emocije koje snažno utiču na pamćenje, učenje i ponašanje. Emocije poput straha, tuge, uzbuđenja i sreće postaju sastavni dio svih sadržaja namijenjenih odraslima i djeci.

Gledanje takvog sadržaja stimuliše navalu adrenalina i stanje uzbuđenosti. Dolazi do lučenja endorfina i aktiviranja osjećanja ugodnosti koje dijete kasnije nastoji ponovo da proživi. Baš zato bi djeca mogla nakon odgledanog crtića “Dan za pranje veša” (Maša i medo) iz sve snage lupati po vratima oponašajući malu junakinju. Naime, ogledalni neuroni uslovljavaju oponašanje upravo onih radnji koje su prvobitno dovele do nekih od navedenih osjećanja. Upravo zato su u stanju provesti sate gledajući animirane filmove. Naprosto postanu ovisni o adrenalinu.

Djeca po prirodi nisu nasilna

Treba naglasiti da djeca po prirodi nisu nasilna. Ona uče takvo ponašanje koje s vremenom usvoje kako normalno, posebno ako pomoću njega ostvare ono što žele. U smanjenju nasilnog ponašanja veliku ulogu imaju roditelji.

Djeca ne ostvaruju komunikaciju dok gledaju televiziju. Istraživanja su pokazala kako pretjerano gledanje televizije kod djece mlađe od tri godine usporava razvijanje govora. Djeca u predškolskom uzrastu ne mogu povezati tok radnje većine crtanih filmova koje gledaju, već se fokusiraju na boje, svjetla i promjenu glasova. Oponašaju ono što vide na ekranima te često požele da imaju osobine koje ima junak koji svakoga može pobijediti, princeza ili vila koja leti. Međutim, kada je nasilje u crtanim filmovima u pitanju, to može biti vrlo štetno za dijete. Djeca obično svojim smijehom, plakanjem ili nekim pokretom tijela koji može biti nervozan, napet ili opušten puno toga mogu reći o crtanom filmu koji gledaju i kakav utisak on ostavlja na njih. Važno je imati kontrolu nad sadržajem i komunicirati sa djecom o onome što gledaju.

Ono što treba napraviti je vremenski ograničiti gledanje. Skraćivanje vremena provedenog pred ekranom dovodi i do smanjenja nasilnog ponašanja. Takođe bi roditelji trebalo prvo da pogledaju crtić, najavu za film ili ono što misle dati djetetu da gleda. Na taj način se mogu najbolje uvjeriti da li je sadržaj prikladan.

Ako dođe do nasilja, treba sa djetetom o tome da razgovaraju. Treba pitati šta je uzrokovalo takvo ponašanje likova te dati do znanja da se problemi ne rješavaju na taj način. Takođe, roditelji mogu pitati dijete na koje načine bi se problem mogao riješiti, usmjeriti mu pažnju na sadržaj koji doprinosi razvoju kreativnosti i podstiče znatiželju, empatiju, saradnju i pomaganje.

U slučaju da se dijete ipak počne nasilno ponašati, potrebno je s njim komunicirati na dječjem jeziku. Kada su djeca ljuta ili uzbuđena, vrlo teško mogu kontrolisati svoje emocije, logika im ne djeluje i mnogo slabije razumiju ono što im želite poručiti.


Report

Comments

Komentariši

Loading…

0

What do you think?

Srbija gradi aerodrom u Trebinju na upitnom zemljištu

Getafe promijenio ime kluba za duel s Barselonom