Nedostaje neprimjetni dodir publike i izvođača

Svaka umjetnost, pogotovo balet, je umjetnost trenutka, umjetnost doživljaja. Kada gledate baletnu predstavu uživo, osjećate i umjetnike na sceni, oni vam prenose tu svoju emociju. Online predstave, one su sjajne, pogotovo ove predstave koje nam dolaze iz velikih evropskih baletskih centara, ali ipak je to samo televizijski ekran ili kompjuter, kaže u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) Edina Papo, umjetnička direktorica Balet Festa Sarajevo.

Festival se ove godine održavao online od 17. do 26. septembra.

RSE: Da li ste zadovoljni kako je protekao ovogodišnji Balet Fest Sarajevo, s obzirom na sve probleme koje ste imali zbog epidemiološke situacije u Bosni i Hercegovini?

Papo: Teško je i svaku vrstu kulture zamisliti danas, u ovim novim uslovima, u ovoj novoj realnosti, na online platformama. Zaista jedan neobičan pristup i rad na svemu ovome, pogotovo kad je u pitanju umjetnost baleta. Da, Balet Fest Sarajevo, XI izdanje, imao je, čini mi se, zaista lijep program, vjerovatno će to ocijeniti i naša draga publika, i ima već neku vrstu svoje linije, svog potpisa, svog načina izražavanja.

I ove predstave, online, iz udobnosti svoga doma, ljudi su imali priliku da vide Bitef Dance Company sa predstavom Prostor za revoluciju, i Kleopatru, Makedonske opere i baleta, svojevrstan spektakl koji je bio na našim ekranima, prosto jedna holivudska produkcija, Uspavana ljepotica Rumunjske nacionalne opere i baleta, Don Quiote, dragulj klasičnog baleta, Slovačkog narodnog pozorišta.

I naravno, Bosna i Hercegovina, jedna od slavljenica, predstavila se sa dvije predstave, Ples sa Mozartom, koreografija Nermine Damian, i Giselle, jer Giselle je nekako simbol i klasičnog, i lijepog baleta, i bijelog baleta i onog baleta s kojim smo se mi poslije ovih dešavanja ’92.-’95. ponovo podigli na vrhove prstiju u tom klasičnom baletnom smislu.

RSE: Ovogodišnji festival imao je predstave iz Srbije, Sjeverne Makedonije, Slovačke, Rumunije, naravno i Bosne i Hercegovine. Da li ste ove godine planirali i nešto više, s obzirom na to da se obilježava i jubilej 70 godina baleta u Bosni i Hercegovini, ali niste uspjeli organizovati?

Papo: Planovi su zaista bili ambiciozni za ovogodišnje izdanje Balet Festa, ali je pandemija spriječila da dođu naši gosti, da štampamo još veću monografiju, da se obratimo našim poštovaocima, da ih podsjetimo na sva velika imena koja su obilježila našu kulturu, našu umjetnost. Na kraju krajeva, mi smo vrlo specifična sredina, seriozna, koja je znala da ocijeni dobru umjetnost.

Imali smo sjajne ljude koji su pisali o baletnoj umjetnosti, koji su znali da procijene, bili su prosto kritičari umjetnosti, i u onom pozitivnom i u onom negativnom smislu. Takve generacije su rasle na tom moralu koji znači – idem da budem najbolji, da se dokažem i pokažem. Nismo uspjeli, pandemija je učinila ne samo nama, cijeloj zemaljskoj kugli.

Nadam se da će nam doći bolja vremena i da ćemo nastaviti putem kojim smo krenuli, kako umjetnost baleta u Bosni i Hercegovini, tako i Balet Fest.

RSE: Koliko je za Vas, kao umjetničku direktoricu, predstavljanje na ekranu, kako kažete, iz udobnosti svoga doma, bilo teže nego kada su se predstave organizovale uživo?

Papo: Svaka umjetnost, pogotovo baleta, je umjetnost trenutka, umjetnost doživljaja. Vi, kad gledate baletnu predstavu uživo, vi osjećate i umjetnike na sceni, oni vam prenose tu svoju emociju, nečim ste zadovoljni, nečim niste, živi orkestar je tu, efekti baletni su tu, to je, kako volim da kažem, neprimjetni dodir publike i izvođača.

Online predstave, one su sjajne, pogotovo ove predstave koje nam dolaze iz velikih evropskih baletskih centara, to su sjajne produkcije, dobro tehnički opremljene, dobro urađene, reditelji tih predstava su do najmanjih sitnica obraćali pažnju kako će to izgledati u konačnici, međutim, ipak je to samo televizijski ekran ili kompjuter. Tog neposrednog doživljaja predstave nažalost nema. I nismo usamljeni u toj našoj tuzi što je to tako. Mnogo se misli o umjetnosti i na taj način i u novim nekim tehnologijama, jedan novi svijet, virtualni, koji nas na svoj način veseli, ali opet, ja sam zagovornik predstava u teatru, predstava u otvorenom prostoru, onaj doživljaj publika – protagonisti je nezamjenjiv.

Klikni na "like" i pridruži nam se na Facebooku

RSE: Povodom jubileja, 70 godina baleta u Bosni i Hercegovini predstavljena je i izložba Balet Fest Sarajevo VELIKI FORMAT . Kako je ova izložba protekla?

Papo: Osim online predstava, koje su zaista bile evropskog i svjetskog nivoa, mi smo za naše drage Bosance i Hercegovce organizirali izložbu Veliki format, u Galeriji Novi hram, koja je bila 17. septembra. Sa njom smo otvorili naš Balet Fest. Ona je bila posvećena jubileju 70 godina baleta u BiH. To je veliki posao. Svaki jubilej je inače, po mom mišljenju, praznik, pa i ovaj. U tome morate biti vrlo oprezni da ne povrijedite neke ljude. Uopšte, u organizaciji je potreban jedan precizan, analitički rad.

Galerija Novi hram je jedan lijepi prostor, intimni, i u tom smislu smo se morali odlučiti za jedan vrlo neobičan pristup – odlučili smo se za dekade u razvoju i postojanju našeg baleta, pa tako svako desetljeće ima svoju predstavu, obilježavanje i one su izražene u tim velikim formatima fotografija. Između toga, naravno, mi podcrtavamo da je tu mnoštvo, mnoštvo premijera, predstava, gostovanja, velikih umjetnika, prvaka, prvakinja, koreografa, balet majstora, pedagoga baleta. Zaista ova obljetnica zaslužuje jednu divnu monografiju. Nažalost, nije se moglo ili o toj temi nije bilo sluha da se razmišlja.

RSE: Dobro poznajete stanje u baletu Bosne i Hercegovine, bili ste i umjetnička direktorica Sarajevo baleta, a radili ste i kao koreografkinja i pedagog . Da li su danas mladi ljudi zainteresovani za ovu umjetnost?

Papo: Mislim da jesu zainteresovani, mislim da smo mi vrlo talentovana nacija, međutim, živimo u društvu koje, čini mi se, ne podržava tu umjetnost, ne podržava umjetnost uopšte. Podržava u smislu da je to ‘na hladni pogon’, da postojimo, da ona na svoj način životari, ali onog rasplamsanog, onoga ko zna da stane iza tih ljudi, nema struke u baletnoj umjetnosti koja bi prepoznala i borila se na svoj način sa svim birokratskim stvarima, koje moraju biti prisutne. Nemamo feedback od društva. U Narodnom pozorištu Sarajevo mi bismo poslije dvadeset, trideset godina poslije ovoga rata trebali imati broj koji smo imali prije rata, dakle, najmanje četrdeset ljudi u ansamblu, solista, prvaka.

Mislim da sada, pošto sam u mirovini, pa nemam velikog kontakta konkretno sa našim pozorištem, mislim da sada brojimo 21-25 članova ansambla i solista. To je jedan tako kritičan, mali broj umjetnika koji treba da izađu na scenu, da ne govorim o godištu, kolege koje treba poštovati, i maziti i paziti, jer su u godinama kad više nisu tako svježi za baletnu scenu. Mnogo je tu problema koji su, eto, nerješivi toliko godina, ne znam zašto, ne znam zašto.

Ja sam mnogo puta kad sam bila u prilici govorila o toj tematici, govorila o tome da je Narodno pozorište jedino u Bosni i Hercegovini sa operom i baletom, još uvijek nemamo orkestra, još uvijek nemamo mnogo, mnogo savremenih stvari koje opremaju ta dva ansambla. Vjerujte, jedan balet koji živi danas u Bosni i Hercegovini prosto je dragulj i trebalo bi o tome misliti. Međutim, ili vlast, ili ljudi koji o tome treba da misle, ne vode računa. Nema novih radnih mjesta, nema podstreka, nema nacionalnih nagrada kao nacionalni umjetnik. Sve zemlje u regionu to imaju, kao podstrek za buduće generacije. Nema velikih predstava jer nema ansambla, nema broja, treba izdvojiti novac, sve košta. Nema ulaganja u obrazovanje ni kadra koji će obrazovati mlade igrače. Sve još uvijek negdje stoji, miruje, prosto kao da nikog nije briga – šta ako ne budemo imali tu umjetnost baleta, evo, sedamdeset godina postoji. Imam osjećaj da ljudima nije stalo do umjetnosti.

Ja znam da je umjetnost nešto što je nadgradnja čovjekovog života, i to je jasno, ali, znate, bez umjetnosti se ne može živjeti. Hajd’mo onda izbrisati i Beethovena, i Caravaggia, i Mozarta, i Čajkovskog, i sve te divne velikane, i pjevače, i dramske umjetnike, i slikarstvo. Hajd’mo sve to zaboraviti, pa ćemo živjeti kao u neko doba prahistorije. Nemoguće je to. Ja se borim protiv takvih stvari, ali konkretno, u Bosni i Hercegovini, pored svih problema, kako smo ustrojeni kao država, političkih problema, umjetnost je zaista negdje na kraju reda za čekanje. I to je strašno. Mislim da nismo na dobrom putu. Mislim da bi trebalo početi razmišljati o tome da ne budemo evropska zemlja bez umjetnosti.

RSE: Možete li nam reći da li se u Bosni i Hercegovini može živjeti od baleta?

Papo: Može, naravno. Plaće umjetnika nikada nisu bile ogromne, to već i ptičice na grani pjevaju, ali može se živjeti, može se stvarati, može se biti kreativan, može se osnovati porodica, možete otići u mirovinu. Te mirovine nisu, naravno, ogromne, ali mi smo umjetnici nekako čudne biljčice, nama je dovoljno jedno nadahnuće, jedna pažnja od društva u kojem živimo. Ja lično, ni sada kad sam u penziji, ne mirujem. Radim, kontaktiram sa drugim teatrima, vrlo sam ponosna što me zovu kolege iz Slovenije, Makedonije, Hrvatske, Rumunije… Putujem i rado se družim sa kolegama, i u Češkoj, i u Rusiji.

Znate, naš svijet je mali, u jednu ruku, a s druge strane je ogroman. I to me čini sretnom. Ja živim od umjetnosti i baleta i u ovim penzionerskim danima. Apsolutno ne osjećam tu mirovinu tako da sam ‘umirena’. Može se živjeti i treba se živjeti. Teško jeste, ali, kažem, treba biti svjestan gdje smo, šta smo, gdje živimo, koja nam je država i na koji način se ljudi odnose prema umjetnosti.