Ovo je kuća najtrofejnijeg nogometaša na svijetu kojeg su se rođaci davno odrekli

Legendarni brazilski reprezentativac ovog ljeta je po drugi put napustio Barcelonu. Dani Alves je u Barcelonu došao prvi put 2008. iz Seville i ostao do 2016. kada je otišao u Juventus. Slijedili su PSG i Sao Paulo dok ga Xavi prošle godine nije tražio da se vrati u Barcelonu. On je to i učinio te odigrao proljetni dio sezone. Nedavno se ponovo rastao sa klubom, ali unatoč tome što ima skoro 40 godina, očekivati je da ga brazilski selektor kao kapitena povede u Katar.

Najveće uspjehe ostvario je kao igrač Barcelone. Igrao je uz Lionela Messija i bio dio one čuvene Barcine generacije koja je igrala vjerovatno i najbolji nogomet na svijetu pod vodstvom Pepa Guardiole. Zaradio je Alves silno bogatstvo i još će da zarađuje na osnovu izgrađenog imena, ali sama njegova prošlost je teška, a odnos sa rođacima i pojedinim susjedima u selu u kojem odrastao nikad nije bio gori.

Alves i njegova uža porodica, roditelji i brat, napustili su svoje selo kada je dječak, sa samo 13 godina otišao da igra za ekipu Juazeira u istoimenom gradu.

“Uvijek je bio vođa”, kaže njegova susjeda Ana Maria. S tim se slaže i Janilson koji je pratio dječakove nogometne početke. S 15 je angažovan da igra u akadenmiji Bahia, gdje je započeo svoju karijeru u profesionalnom timu s 19. “Nije bio najbolji taktički, ali je bio najteži od svih. Bio je toliko vrijedan da sam znao da će otići daleko”, kaže Janilson.

Dana 10. novembra 2001. godin e Daniel Alves je debitovao za prvi tim Bahije u utakmici protiv Parane, u Areni Fonte Nova; upisao je dvije asistencije i izborio jedanaesterac. U istom tom periodu prijateljica iz djetinjstva Alzenita pješačila je deset kilometara do škole u Junco, susjedno selo u kojem se nalazi jedina srednja škola u regiji. Još desetak kilometara nazad kući.

Alzenita i Daniel učili su zajedno od prvog do četvrtog razreda. Oboje poput većine brazilske “ulične” djece uopće nisu voljeli školu. Kad god su mogli, bježali su s nastave kako bi se igrali skrivača i kupali u rijeci. Sve se to dogodilo dok je općinska škola u Umbuzeiru još radila i kad je još bilo zdravo kupati se u rijeci Salitre. Danas škola više ne postoji, a rijeka je neprikladna za kupanje.

Na fotografiji ispod je Alzenita, Alvesova stara prijateljica.

Umbuzeiro je dio devet sela koja graniče s rijekom Salitre. Zajedno, devet sela dom je za sedam hiljada ljudi i čine okrug Junco. Pristup je preko Juazeira, između autputa i makadamskog puta koji jednostavno morate slijediti cijeli život. Oni koji tamo žive uzdržavaju se poljoprivredom – malom, s uzgajivačima i proizvođačima -, zanatima u izradi prostirki od slame rogoza i poljoprivredom navodnjavanjem s plantažama banana, dinja, grožđa i rajčica.

U kući u kojoj je Dani rođen i odrastao, do 2020. živjela je igračeva tetka. Preselila se od tamo u 74. godini da živi sa svojim sinom u Goiasu, kada je pandemija koronavirusa harala svijetom. Odluka je uslijedila nakon žalbe susjede Sirlene, koja je bila zabrinuta zbog porasta covida-19 u unutrašnjosti Brazila. Zamolila je sina da dođe po majku. On je došao, ona otišla. Ona je ta koja i danas ima ključ kuće koja je od tada prazna, ali je i dalje etiketiraju kao kuća u kojoj je rastao najtrofejniji igrač u povijesti nogometa.

Među bivšim stanovnicima jednodušna je naklonost prema dječaku koji je postao jedna od najvećih zvijezda kompletne nacije, no ljubav ne nalazi odjeka među rođacima koji još uvijek žive u Umbuzeiru. Kada je Danija angažovala Barcelona 2008., njegovi rođaci su počeli doživljavati krizu nestašice vode zbog suše u unutrašnjosti koja se pojavila 2012.

Alvesov rođak Orlando ne voli razgovarati s novinarima koji posjećuju selo tražeći priče o asu. Pristao je razgovarati za brazilski UOL, okružen s još tri Danielova daleka rođaka, koji su ga radije ne imenovali.

“Onda neko dođe ovdje i otme me, misleći da će Daniel platiti otkupninu. Ne plati i ja umrem”, kaže jedan od njih, tvrdeći da to što im je Alves rođak njima ništa dobrog ne donosi. Ogorčenost ima objašnjenje: nedostatak strukture u Umbuzeiru, nešto što bi se, prema njihovim riječima, moglo riješiti s “dijelom plate koju Daniel zaradi svaki mjesec”.

“On nikad ništa nije napravio za ovo mjesto. Ne dira me što nije napravio za nas, ali mogao je učiniti nešto za mjesto u kojem je rođen. Nema ni mreže na golu terena gdje počeo je igrati loptu”, žali se Orlando.

“Neki dan je stigao u kuću moje majke i ušlo je dosta naoružanog osiguranja. Rekao sam ‘dječko, možeš otići odavde. Ovdje nema kriminalaca. Ako želi vidjeti moju majku, neka uđe sam”.

Kuće, i one od nabijene zemlje i one nekoliko zidanih, uglavnom su bile obilježene početkom oktobra naljepnicama novoizabranog predsjednika Luisa Inácia Lule da Silve. Juazeiro, grad u kojem se nalazi selo Umbuzeiro i ostalih devet koji graniče s rijekom Salitre, izabrao je Lulu sa 67% glasova.

Stanovnici su istaknuli politički stav na ljevici, ali Dani Alves je radije bio za Jaira Bolsonara. Rođak ne vidi slučajnost: “Daniel i Bolsonaro dva su komada brašna iz iste vreće. Zaboravio je odakle je došao. Došao je odavde, s ovog kraja svijeta. Salitre je siromašno mjesto, ali bogatog srca”.

Danas u napuštenoj kući nalaze se šišmiši. To je velika stara kuća. Glavna spavaća soba ima dvije zidane strukture koje djeluju kao kreveti: samo stavite madrac na vrh. U jednoj od njih do trinaeste godine spavao je mogući kapiten brazilske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Kataru Daniel Alves. U drugoj je spavao njegov brat Ney, također sin Lucije i Domingosa. Njih četvero su se od ponedjeljka do ponedjeljka, pod jakim suncem koje u ljetnim razdobljima tjera temperature i preko 40 stepeni, rano budili kako bi radili u polju.

Glavna spavaća soba bila je ona sprijeda, manja, odvojena od dječje malim hodnikom koji vodi u dnevnu sobu. Kuhinja, velika praonica i mali prostor sa stražnje strane upotpunjuju strukturu mjesta gdje je rođen i odrastao dječak Daniel – danas ispunjenog šišmišima; po vlažnom lišću koje se s izmetom životinja lijepi za tlo.

Porodica Alves uzgajala je rajčice, luk i dinje. Čak i prije nego što je sunce izašlo, svi odu da rade. Djeca su išla zajedno. Vratili su se tek kad je pala večer. I tako svaki dan. Ali Daniel se jako volio igrati loptom. Dječaci iz sela svakodnevno su se okupljali na igru čim sunce zađe. No dječak, najčešće, nije na vrijeme dolazio s polja. Kad se vratio, igra je već bila gotova, što je Daniela jako rastužilo.

Otac Domingos bi tada ostavio svoje stvari kod kuće i otišao na selo sa svojim sinom. Želio je trenirati. Vrištao je na sva četiri vjetra da želi biti nogometaš. Kad ga otac nije mogao pratiti, Daniel je otišao sam. Njegova lopta nije bila ništa više od hrpe čarapa i plastičnih vrećica. Teren nije ništa više od dva stupića bez mreža. I ni danas ništa nije drugačije.

U Umbuzeiru nema tržnice ni mesnice. Zdravstvene postaje nema, a još manje bolnice. Nema pročišćene vode niti osnovnih sanitarnih uvjeta. Selo ima tek katoličku crkvu, koja je otvorena samo na dane mise, evangeličku crkvu i malu trgovinu.

Alvesova je sreća da je uspio da pronađe svoj nogometni put, spasivši sebe, brata i porodicu, izvukao ih je iz pakla na zemlji, a rođaci i 30ak godina kasnije tamo zarobljeni provode dane, mrzeći i sebe i sve oko sebe, a naročito Alvesa koji ih je “izdao”.