Redakcija
Edvin Husarić iz Srebrenika je oduševio publiku u emisiji „Nikad nije kasno“. Odličnim nastupom je prošao u drugi krug, a pokazalo se da je jako duhovit čovjek jer se našalio na račun svojih godina. Edvin je studirao Elektrotehniku, ali uvijek je imao želju da se bavi muzikom.
Zašto baš “Nikad nije kasno”?
-“Nikad nije kasno” je najgledaniji porodični šou prepun pozitivne energije. Posebna je čast osjetiti tu energiju kao učesnik u emisiji. Od prvog kontakta koji sam imao, od kada sam se prijavio, sve je izuzetno profesionalno i sa osmijehom. Ekipa koja realizuje “Nikad nije kasno” je skup sjajnih i pozitivnih profesionalaca u svom poslu. Zaista čovjeku imponuje biti dio toga tima u bilo kojem svojstvu.
Jeste li se nadali prolasku?
– Laž bi bilo reći da se nisam nadao. Ljudski je nadati se. Iako nisam uosšte tim previše opterećen.”Nikad nije kasno” nije koncipiran, bar za mene, sa akcentom na tom takmičarskom dijelu. Ja sam već u prvom krugu upoznao petoro sjajnih ljudi sa kojima sam učestvovao u emisiji. Kada još tome dodate njihove pratnje u emisiji i sve novinare, muzičare i sve one koji učestvuju u pripremi emisije onda, kao normalan čovjek, morate biti zadovoljni kako god da je emisija prošla. Ali, eto neko mora proći dalje. Moj prolazak shvatam kao još veću obavezu prema rejtingu koji “Nikad nije kasno” ima i nadam se da ću u tom drugom krugu biti dostojan takmičar koji će svojim nastupom opravdati prolazak.
Kakva je atmosfera vladala na snimanju?
-Od prvog susreta sa takmičarima osjeti se ta pozitivna energija među nama. Naravno da svako želi da se što bolje predstavi, ali nikako na uštrb drugih. U toku snimanja imao sam osjećaj da se znamo već dugo i da smo svi dio jedne velike porodice. Nevjerovatan je to osjećaj. Sama atmosfera i čitav proces snimanja emisije je jedno nezaboravno iskustvo.
Da li je bilo treme?
-Naravno da nas je hvatao talas treme, ali Ivke i Žika to svojom pričom lako razbiju. Ja lično nikad nemam tremu, ali postojao je neki osjećaj blage nelagode prije nego sam izašao na binu. Valjda je to ljudski jer se čovjek želi prikazati u nekom lijepom svjetlu. Hajde da kažemo da postoji neka pozitivna trema koja iz nas izvlači ono najbolje u tom trenutku.
Ko je najveća podrška?
-Najveća podrška je naravno moja porodica. Porodica sa mnom dijeli i dobro i zlo tako da mi je njihov stav najvažniji. Naravno, tu su odmah iza njih moji prijatelji, a tu su i ljudi koji vole moju pjesmu. Nadam se da neću iznevjeriti njihovo povjerenje.
Iako ste studirali Elektrotehniku prevagnula je ljubav prema muzici. Da li ste se pokajali?
-Pa ne bih rekao da je prevagnula ljubav prema muzici. U ljudsko srce može stati beskonačno različitih ljubavi, ali eto splet okolnosti, sudbina je tako htjela. Čovjek treba da se trudi u životu, a svi ćemo doći tamo gdje nam je sudbina. Ne volim da pravim izbor između te dvije oblasti. Ne želim ni da pravim izbor, da li sam se pokajao ili ne. I jedno i drugo ima prednosti i mane. Ja sam zadovoljan svojom sudbinom jer sam čovjek koji u svemu nađe nešto pozitivno i za to se hvata.
Kakvi su komentari nakon nastupa?
-Komentari su u superlativu i što mi je najvažnije iskreni. Osjetim ja to u ljudima. Mnogo ljudi mi se javilo koje lično ne poznajem. Hvala im što mi dozvoljavaju da budem barem na trenutak dio njihovih života. Ja sam naravno za svakog ko je izdvojio svoje vrijeme za mene takođe odvojio svoje vrijeme za njega i odgovorio na poruku ili poziv. Jedno veliko hvala za sve one koji me podržavaju.
Kako je bilo stati ispred žirija?
-Oni su tako divni i pozitivni ljudi. Ljudi koji su izgrađeni u svojim profesijama i od njih možemo mnogo naučiti. Sa komentarima sam i više nego zadovoljan. Drago mi je da su u meni vidjeli neku pozitivnu priču.
Koliko znači takmičenje?
-Naravno da mnogo znači. Jedno iskustvo iz koga se može mnogo naučiti. Sa ovim takmičenjem ući u domove ljudi do kojih bi inače teško došli znači puno. Sam nastup sa takvim muzičarima i na tom nivou ne ostavlja čovjeka ravnodušnim. A ujedno nađete i potvrdu da je ono što radite dobro i kvalitetno. A tek prijateljstva koja sam već sklopio i koja će se sklopiti su priča za sebe. To mi je nekako najvažnije jer koliko ljudi znaš toliko si bogat u životu. Ljudi su ustvari, pravo bogatstvo.
Da li vas je trebalo nagovarati da se prijavite?
-Jeste. Moja porodica, prijatelji, moja publika me već dugo nagovaraju ali nekako nisam osjetio da bih trebao. Ne znam zbog čega, ali nekakav moj unutrašnji glas mi kaže da sad trebam da sam tu, i evo ja sam tu. Inače, ne volim raditi stvari sa kojima nisam načisto da li želim. A sada osjetim i želim da budem dio ekipe “Nikad nije kasno” i drago mi je da su me pozvali.
Razgovarala: N. N.
GIPHY App Key not set. Please check settings