in

Rušio veliki Bayern, sarađivao sa Wengerom: “Politika je još uvijek u bh. fudbalu, stojimo u mjestu”

Slatka-Tajna.Eu

Neki od njih su ostavili jak pečat u državama gdje su radili, a Bišćanin Amir Alagić je svojim znanjem iskustvom podigao fudbal na jedan veći nivo u egzotičnim azijskim državama.

Alagić je najškolovaniji bh. trener, tome svjedoče i njegova priznanja.

Reklama – nastavite čitati ispod oglasa

U Banja Luci je završio Ekonomski fakultet, a nakon toga u Australiji je diplomirao jezičke komunikacije i IT tehnologiju. Govori tri svjetska jezika, a što se tiče fudbala, vlasnik je značajnih licenci.

U svojoj biografiji ima UEFA Pro licencu, zatim trenersku licencu u Njemačkoj DFB B, AFF B trenersku diplomu u Australiji, fitness diplomu u Australiji, a vlasnik je i certifikata tehničkog direktora.

Fudbalu je posvećen 24 sata dnevno. Njegova priča je počela iz naše Bosne i Hercegovine, njegove Krajine, a nedavno je bio i na selektorskoj funkciji Šri Lanke.

U karijeri je bio asistent Thomasu Schafu u Wrederu kada su rušilii veliki bayern. Trenirao je imena poput Klosea, Diega, Nalda, Mertesackera, a trenutno je na odmoru u našoj zemlji.

Alagić je našao vremena i prostora za naš razgovor, a za portal SportSport.ba, govorio je o svojoj karijeri, ambicijama, ali i veoma zanimljivim fudbalskim temama.

Za početak gospodine Alagiću, kako provodite odmor, koji su naredni ciljevi?

“Zadnje dvije i pol godine u Šri Lanki su bile jako naporne i turbulentne. Prvo se desila pandemija, pa onda nedavni nemiri u državi, koji su i bili razlog prekida saradnje. Vratio sam se kući, a u mom slučaju to su BiH, Austrija, Turska i Njemačka. Uzeo sam zadnja tri mjeseca za odmor. Sada sam spreman za novi izazov i radim na tome sa svojim agentima u Aziji, Evropi, Africi i Sjevernoj Americi. Premda je situacija u fudbalu daleko od normalne, sad je pitanje vremena i malo sreće da se pronađe klub i kvalitetan ugovor koji će zadovoljiti interese sa obje stran2 stola.”

Reklama – nastavite čitati ispod oglasa

Da počnemo razgovor od samog početka. Prije dvije decenije ste bili na kormilu reprezentacije BiH U-19, čiji je kapiten bio Džemal Berberović. Vaša sjećanja iz tog perioda?

“Moram samo istaći da prije ove uloge počeo sam trenersku karijeru u ljeto 1996 u Australiji. Istovremeno sam bio igrač/trener u klubu u Melbourneu. Imao sam uspjeha u obe uloge i to me ohrabrilo da shvatim fudbal ozbiljno kao profesiju. Onda sam se odlučio vratiti u BiH. Poslijeratno doba je nosilo sve teškoće s tim u vezi. Dobio sam ponudu od Saveza, ali je bila besparica. Sami smo kupovali odijela za takmičenja, sami snosili troškove prevoza na utakmice. Nezamislivo za današnju situaciju. Bio sam na početku, sve mi je to bilo prihvatljivo jer mi je trebalo nešto internacionalno da pogura moju trenersku karijeru i ostvari osobne ambicije. Igrali smo neke utakmice i turnir u Austriji. Ostao sam tek godinu dana jer je obitelj morala od nečega živjeti.”

Nakon BiH slijedi angažman u SAD. O kakvom se poslu radilo?

“U to doba to je bila ponuda snova. NIKE Academy iz Los Angelesa me pozvala da budem trener u njihovoj akademiji koja je brojala preko 6000 igrača od 8-19 godina. Osim mene tu je bilo desetak vrhunskih trenera iz Evrope i Južne Amerike. Ostao sam četiri godine i zaista puno naučio o metodologiji treninga, organizaciji timske igre i funkcionalnom menadžmentu. Vrhunski uslovi treninga i života, putovanja po cijelom SAD, te pripadnost NIKE i nekoj eliti su me doista ispunili kao mladog trenera.”

Poslije SAD-a ide da tako kažemo egzotični izazov u Brunejima. Geografski znamo da je to sultanat u blizini Malezije. Kakav ste fudbal zatekli u toj dalekoj zemlji?

“Šta da kažem, pustolovni duh se nikad ne smiruje. Imao sam neke planove da ostanem u SAD-u, ali upoznao sam u Akademiji jednog momka iz Bruneja. Rekao mi je da njihov šampion traži trenera. Predsjednik kluba je bio princ prestolonasljednik Bruneja. Nije me puno trebalo nagovarati. Ispostavilo se da sam bio u pravu. Osvojio sam duplu krunu s klubom bez poraza. Te godine (2004) samo moj klub i Arsenal London nisu doživjeli poraz u ligama koje vodi FIFA. Zatim su me postavili za selektora Bruneja. Proveo sam dvije prelijepe godine kao u bajci iz snova.”

Iz Azije direktno u Njemačku. Prvo VfL Osnabrueck, pa Werder Bremen. Bili ste asistent Thomasu Schaafu u najjačoj generaciji kluba ikad. Trenirali ste zvijezde poput Klosea, Almeide, Diega, Mertesackera, Nalda, Fringsa I drugih. Potopili ste i veliki Bayern Munchen. Kakav je to bio period, možete li nam to pobliže opisati?

“U jednom momentu sam osjetio emotivni umor u Brunejima. Doživio sam i smrtni slučaj u obitelji. Odlučio sam se vratiti kući. Ovaj put u Njemačku. Počeo sam kao trener U-17, u klubu VfL Osnabrueck, 2 Bundesliga, a potom kao asistent prve ekipe. U isto vrijeme upisao sam UEFA Pro licencu u Sarajevu. Zahtjev je bio stažiranje u nekom klubu koji igra u Ligi prvaka UEFA. Živo sam u blizini Bremena, a direktor mog kluba je lično poznavao Thomasa Schaafa, trenersku legendu Njemačke. Počeo sam kao trener pripravnik, a onda iz vedra neba Schaaf mi je ponudio da ostanem kod njih tu polusezonu. Osnabrueck je dao pristanak. Davni san se ostvario. Bio sam doslovce u oblacima. Biti u klubu koji je tada bio najbolji u Bundesligi i redovno igrao u Ligi prvaka se dešava jednom u životu. Navijači i mediji su me prosto salijetali. Kasnije sam shvatio da to nije ništa lično. Klub je za njih bio svetinja. Najbliži sam bio sa Mirom Kloseom, koji je još uvijek najbolji strijelac u historiji finala SP-a sa 16 golova. Neponovljivo iskustvo. Ostao sam u dobrim odnosima sa klubom iz Bremena.”

Reklama – nastavite čitati ispod oglasa

I onda opet vas puti vodi u daleku Aziju, gdje ste već postali trenerska legenda. Ako se ne varam, redom su išli Kuvajt, Oman (dva puta), Indija, Saudijska Arabija, Maldivi. Možete li nam dati sažetke tog perioda vaše karijere?

“Osjetio sam da ostankom u Werderu bih igrao sporednu ulogu. U zemljama koje ste nabrojali bio sam postavljen kao glavni trener i samo tako sam mogao napredovati. Kada pogledam iz današnjeg ugla mislim da sam donio ispravnu odluku. Različite kulture, različiti modeli igre i mentaliteti igrača su me obogatili i kao čovjeka i kao stručnjaka. Arapske zemlje su specifična podneblja. Sposobnost adaptacije životnih navika i običaja su često važniji za uspjeh nego kakav ste trener. Uslovi za rad i trening su uglavnom vrhunski. Indija, Maldivi, pa i Šri Lanka su drugačiji. Korupcija je gorući problem. Većina igrača nije prošla kroz adekvatan omladinski fudbal i sve se svodi na kvalitetne strance. U tim zemljama zaista pokažeš jesi li trener ili nisi. Moraš improvizirati i brzo se prilagoditi iznenadnim situacijama. Maldivi su nešto posebno.”

Nakon tog azijskog perioda slijedi evropski period, ali ne toliko uspješan. Sjeverna Makedonija, Kosovo i Švedska. Šta nam možete reći u vezi toga?

“Kako vidite karijera je išla u nekim ciklusima. Pokušavao sam biti bliže obitelji koji žive u Njemačkoj i Austriji. To je bio najveći razlog. Pismen i moralan čovjek teško opstaje na
Balkanu. Interesantno je da su me navijači doslovce obožavali jer sam donosio promjene na bolje. Balkan živi na interesu, a ne na rezultatu. Što se tiče Švedske, to je drugačije. Vlasnik kluba nije bio svjestan da projekat ulaska u prvu ligu bi koštao tri puta više nego je planirao. Kada je počela realizacija sve se raspalo prije početka takmičenja. Najgore u fudbalu je kada amateri zasjednu u fotelje i potisnu struku.”

Opet Azija, ovoga puta Iran. Vaši utisci iz te zemlje?

“Logičan povratak u Aziju. Dobar fudbal sa sistemom kojem je taj sport zadnja rupa na svirali. Životna ograničenja, represije, inflacija i anahrona pravila su utisci koje nosim.

Klikni na "like" i pridruži nam se na Facebooku










Povratak u BiH nakon dugog vremena na mjesto sportskog direktora NK Jedinstvo Bihać. Šta vas je navelo na takvu odluku?

“Zasitio sam se svega. Obitelj je trpila. Umro mi je i otac. To je presudilo. Činilo se da i klub prolazi kroz fazu pozitivnih promjena. Pozvali su me da dođem i prihvatio sam. Ubrzo sam uvidio da je to bio samo san iz kojeg me neko vratio u stvarnost. Iskreno sam se predao poslu, ali za razvoj trebate istomišljenike. Ljudi su gledali svoj interes. Jedino pozitivno što nosim je da sam konačno proveo duže vremena sa obitelji.”

I onda poziv i odlazak u Šri Lanku. Preporodili ste fudbal u toj dalekoj zemlji. Možete li nam reći nešto više o lokalnom fudbalu i kako generalno funkcionišu te države?

Reklama – nastavite čitati ispod oglasa

“Kada sam došao umalo se nisam i vratio. Krenuo sam od nule. Nisu igrali ligu tri sezone. Infrastruktura nikakva. Igrači koji su jedva mogli igrati u Federalnoj 2. ligi. To je bio veliki
izazov. Selektirao sam 30 igrača voljnih da rade i napreduju, doveo nekolicinu izvana sa njihovim korijenima i organizirao trening kampove. Dobio sam na vremenu jer su utakmice za SP u Kataru i službeni turniri odgađane skoro godinu dana. Stvrio sam homogenu odlučnu ekipu. Rezultati nisu izostali. Poboljšao sam renking Šri Lanke, na FIFA ljestvici, nakon decenije slobodnog pada. Jedva smo izgubili protiv Libanona 2:3 (Libanon bio 92., Šri Lanka 206 na FIFA ljestvici u to vrijeme), 0:0 protiv Indije (104. na FIFA uz kolegu Štimca na suprotnoj strani), pobijedili 2:1 protiv Bangladeša (183. na FIFA, prva pobjeda uopće nakon 13 godina) sa igračem manje, te protiv Maldiva izvukli 4:4 nakon što smo gubili 0-4 (155. na FIFA). Osvojili smo srebrnu medalju na turniru 4-nacije održanom u Šri Lanki u novembru 2021.godine, prvoj medalji za reprezentaciju od 1995. Od gubitnika postali smo pobjednici. Mislim da će moje naslijeđe ostati za dugi niz godina u Šri Lanki. Moram još dodati da sam istovremeno bio i tehnički direktor Saveza. U toj ulozi sam napravio nekoliko kapitalnih dostignuća kao što su: odobrenje FIFA za projekt razvoja talenata, FIFA program liderstva, AFC Grassroots level-3, i odobrenje AFC B-Licencu, nacionalni model igre, Master plan kao i strategije za razvoj muškog ii ženskog fudbala. Kao kruna svega učinjenog ii potvrda rada primio sam preporuku od Arsene Wengera. Takva legenda svjetskog fudbala je potvrdila da sam odlično obavio posao sa Šri Lankom. Tokom mog rada kao tehnički direktor, radio sam nekoliko projekata sa Arsenom Wengerom. Možete zamisliti koliko sam ponosan nakon takvog iskustva radeći sa svjetskom legendom, pogotovo nakon što mi je njegovu knjigu s potpisom. Samo nekolicini trenera je iskazana takva čast.”

Opis nije dostupan.

Šri Lanku ste vodili u dvije kvalifikacione utakmice za SP u Kataru. Prvo sa Libanonom, a onda protiv Južne Koreje u Seulu. Kakvu ste taktiku bili spremili za Son Heung Mina, zvijezdu Tottenhama i Južne Koreje?

“Tačno. Sa Libanonom smo odigrali sjajnu utakmicu, premda nismo igrali zadnjih 18 mjeseci. Nesretno izgubili najviše zbog neiskustva. Igrači su uvidjeli da naš naporan prethodni rad daje rezultate. Umor nas je stigao protiv Koreje, najboljeg tima Azije (32. na FIFA ljestvici). Igrali smo na veleljepnom stadionu u Seulu. Son Heung Min je jedan od najboljih i najbržih napadača svijeta i idol nacije. Zbog brzine i tehnike jedina taktika protiv njega je dupliranje prostora u pozadini. Ali opasnost je došla sa druge strane. Sudac je svirao nepostojeći penal ii pokazao našem igraču crveni karton. Utakmice su pokazale da ekipa ima potencijal da bude na vrhu u regionu Južne Azije. To je bio cilj u mom ugovoru i to sam ostvario.”

Da li ste u toku sa Premijer ligom BiH?

“Uglavnom pratim. Više iz neke znatiželje negoli profesionalno. Politika i poratni anahronizmi su još uvijek prisutni u našem fudbalu. Već sam to ranije objasnio. Raduje me da poneko investira u klubove. Infrastruktura je još daleko od potrebne, a u Evropi je igra sa jednim dodirom krovni zahtjev. Imam dojam da tu stojimo u mjestu. Premijer liga će imati smisla kad bude 6-7 igrača igralo u prvih 11 u reprezentaciji.”

Pratite li reprezentaciju BiH? Vaš komentar na trenutnu situaciju?

“Naravno. Mislim da kolega Petev radi dobar posao. Imao je teškoča i lutanja u početku, ali budimo realni, šta ga je to i dočekalo. U savezu mora biti više stručnjaka iz fudbala, a ne administracije. Sad je najvažnije imati plan ii program kako se plasirati na SP 2026. Svaki savez je danas preduzeće. Bez učešća na velikim takmičenjima nema napretka. Treba uzeti primjer Hrvatske.”

Poznatiji ste u Aziji i svijetu nego u svojoj državi. Da li ste nekad pomislili na te stvari?

Reklama – nastavite čitati ispod oglasa

“Poratni fudbal u BiH je bio daleko od profesionalnog nivoa, a ja sam već imao iskustva iz svijeta. Stoga je logično da sam karijeru nastavio tim putem do danas. Takav pristup se pokazao pravim odabirom u karijeri i životu. Radio sam u 11 država Azije i stekao ime na terenu i van njega. Preko 80% mojih pratilaca na socijalnim medijima je iz Azije. Nažalost, od poratnog vremena i ovog danas, BiH fudbal se nije mnogo približio Evropi. Naprotiv. Prosudite sami, da li je bolje da vas više znaju kod kuće ili u svijetu.”

Trener ste sa ogromnim iskustvom i znanjem fudbala. Zasigurno najobrazovaniji trener u BiH. Šta bi ste savjetovali našim fudbalerima koji imaju ambicije da uspiju u karijeri?

“Nogomet je mnogo više od materijalizma. Današnji igrač mora posjedovati nemilosrdnu posvećenost da uspije. Sem toga, veliko razumijevanje sposobnosti svog tijela i uma je od krucijalne važnosti. Bez sposobnosti brzog prilagođavanja novim okruženjima igrač je osuđen na nivo rekreativnog fudbala. Ako igrač dostigne visok nivo o čemu sam prethodno govorio, definitivno je zreo za profi fudbal. Uspjeće i u životu jer će biti sposoban da se nosi sa svim iskušenjima. To su činjenice.”

Šta bi morali igrači iz BiH imati da bi dostigli nivo profesionalnosti i kvalitete tražene u najboljim ligama u Evropi?

“To je najčešće pitanje u BiH kad se radi o fudbalu. Pogledajte od rata do danas i vidjećete da je nivo naših igrača sve niži, a u Evropi sve viši. U Evropi fudbal se smatra industrijom, u kojoj rade profesionalci i eksperti. Kod nas je to još uvijek igra, u kojoj sudjeluju amateri i zanatlije. Razlika je fundamentalna. Takav sistem ne daje mogućnost talentima da se optimalno razviju. Ukratko, naši igrači bi morali imati evropski sistem u BiH da bi mogli vani uspjeti. Edin Džeko je očiti primjer moje teze. Otišao je vani i razvio puni potencijal. Da je ostao u BiH uvjeren sam da bi danas bio zaboravljen. Bez jake ekonomije i stabilne politike jedne države talenti su osuđeni na propast. Svi smo svjedoci toga kod nas. Evropski fudbal traži hitar um i hitre noge, hrabrost i samouvjerenost, timskog igrača i genetsku superiornost da bi došli do vrha.

I za kraj razgovora, vaš Bihać i Jedinstvo. Teška situacija u klubu već godinama. Imate li kontakata i koliko ste upoznati sa trenutnim stanjem?

“Za mene je to emotivno pitanje. Klub u kojem sam ponikao i u kojem je igrao i moj otac, rođaci i prijatelji. Jedinstvo je decenijama bio simbol grada. Bio sam igrač, trener i sportski direktor. Prije par godina predlagao sam radikalan pristup za ozdravljenje. Nešto kroz šta prolazi Čelik iz Zenice. Doživio sam zlurade podsmijehe. I na čemu smo sada?! Čelik se sigurno vraća, a ja sam donedavno bio selektor i tehnički direktor Šri Lanke i radio sa Arsenom Wenger u projektima FIFA. A Jedinstvo je u stanju akutne agonije. Ja se ne smijem, plakao bih. Mislim da je šteta nepopravljiva i da ovakav način rada kluba će ga dovesti do gašenja kao i mnoge slične diljem BiH. Ne krivim nikog. Nema održivog sistema rada i to je to. Nažalost ili na sreću potpuno sam van kluba.”

Comments

Komentariši

Loading…

0

What do you think?

Kraljičina smrt trenutak je u kojem povijest staje

Zašto žutu kosu zovemo plavom?