Da smo 1992. znali

Ja sam tada imao 17 godina i mislio sam da činim pravu stvar. Da je moja dužnost i obaveza braniti domovinu. I da druge nemam. U godinama poslije često sam se puta osjećao iznevjerenim od strane vladajućih struktura, ali ipak ima taj bosanski inat, taj prkos u nama ili patriotizam koji većina od nas ima u sebi tako da mislim da ne bi postupio drugačije da bi opet uradio kao što sam uradio 1992. godine.

Nisam imao neke konkretne planove šta bi želio biti te 92. godine, išao sam u srednju školu, u treći razred. Jedina mi je želja bila da napunim 18 godina i mislio sam da će cijeli svijet biti moj. Htio sam da putujem, obilazim svijet i sanjam. Ali sa 18 godina postao sam vojnik. Mladom sebi bi rekao šta ti je suđeno to će ti biti, a šta ti nije suđeno to će te zaobići. Ili što bi rekao Dino Merlin “furaj mali sam sredinom pa šta bude neka bude.”

Mislim da nekako ne bih volio da sam 1992. znao kako će sve izgledati danas, ali bez obzira na to uradio bih najvjerovatnije sve isto. Nakon svih tih trideset godina nekako sam siguran da nije bilo toga da bih bio drugačiji, a uvijek je rizično to kako ispadnemo, pa bih bio zadovoljan s ovim kakav sam danas.

Mislim da dobrim dijelom onoga što sam danas najviše zahvaljujem tim danima opsade i koliko god da su bili užasni, rekao bih da sam zahvalan na tom iskustvu jer jednostavno i rat i mir ne znače ništa u kvalitativnom smislu. To su neka stanja. A ono što mislim da je bitno za ljude u tim različitim stanjima, bilo da su rat ili mir, je glavna ideja da ostanu dobri. Znači samo ljudi mogu biti dobri ili loši i meni je drago da i danas, kao i te 1992., živim sa dovoljno dobrih ljudi.

Nisam ni sanjao da će trideset godina nakon rata i dalje biti prisutna ratna retorika i sigurno da je slika te budućnosti izgledala puno bolje.

Ali opet ono što sam naučio u periodu rata je da ne treba gubiti nadu, a kako dolazim iz porodice historičara, gdje smo i dedo i otac i ja historičari, svoj veliki optimizam baziram na tome da će biti sigurno bolje, ali da je za većinu ljudi problem to što mislim da će biti puno bolje za nekih pedeset – sto godina kada niko od nas danas neće biti tu. Ali sviđa mi se ideja da će jednom u ovoj Bosni i Hercegovini i u ovom Sarajevu živjeti ljudi koji će uživati u našim razlikama i koji će te razlike doživljavati kao Božiji dar a ne kao neku neku kaznu.

Uglavnom, ne bih postupio drugačije i uradio bih sve što sam i tad jer nekako mi se sve drugo čini besmislenim. Ne bih volio da sam te ’92. znao da će rat trajati četiri godine jer mi se u nekom aprilu ili maju te godine, kad mi je pokojni Jovan Divjak rekao da će rat trajati najmanje šest mjeseci, to činilo kao vječnost.

Ipak bez obzira na sve to ne mogu reći da mi je žao, čak bih na neki način mogao reći da mi je drago da sam u tom periodu bio u opsadi i sigurno da je ta opsada veoma utjecala na to ko sam ja danas i vrlo bih se teško mogao zamisliti drugačijim.

Uradio bih sve isto i nekako bih samo još jače vjerovao u to da je jako važno da postoje ljudi koji su spremni braniti te neke vrijednosti jer samo sa očuvanjem tih vrijednosti budućnost ovog svijeta se čini kao nešto što ima smisla.

Osmog avgusta 1992. godine napunila sam 18 godina. Svoje punoljetstvo nisam tako zamišljala. A sada ću vam reći i zašto. Rat je počeo u našoj zemlji. Na moj 18-ti rođendan poginuli su prvi šehidi moga grada. I tada kreće pakao četiri godine dug. Ispraćamo na ratišta svoje drugove, očeve, braću. Očekujemo najgore vijesti. Nisam mogla bespomoćno sjediti u podrumu i kriti se od granata. Pojavio se neki inat, prkos.

Javljam se u ratnu bolnicu, da pomognem koliko mogu i koliko me nauče. A naučili su me nažalost jako dobro. Nešto kasnije pozvana sam u press službu 44. brdske brigade da čitam vijesti na lokalnoj jablaničkoj televiziji. Uglavnom su to bile servisne informacije, izvještaji sa ratišta, a radila sam i intervjue.

Svoj život zamišljala sam da ću poslije punoljetstva sa drugaricama ići na more, na provode, pa onda studentski dani za koje kažu da su najbolji.

Život pred nama se odjednom pretvorio u smrt i borbu za goli opstanak.

Ako me pitate bi li ostala u svojoj zemlji i ponovo je branila onoliko koliko mogu. Odgovor je da bih, časno je braniti svoj dom. Ali nikome ne bih poželjela našu sudbinu. Danas 30 godina kasnije i dalje radim na kablovskoj televiziji samo što se sada zovemo Radio televizija Jablanica. I nažalost opet govorimo o ratu. Ali onom u Ukrajini.

Da sam znao 92. da će rat trajati četiri godine, ne znam, vjerovatno ne bi ništa promijenio.

Jer ja sam imao priliku da ostanem u Njemačkoj, jer sam na pritisak roditelja u martu 1992. godine otišao u Njemačku jer su oni bili gore, ali sam se u šestom mjesecu vratio. I bio sam onda cijeli rat ovdje. Jednostavno ne znam ni sam sada što sam se vratio, najvjerovatnije zbog raje i nisam se mogao gore uklopiti.

Ali nije mi krivo, jednostavno tako je to bilo i možda sada 30 godina drugačije bi razmišljao, ali mislim da ne zbog sebe nego zbog evo moje dvije kćerke koje vidim da nemaju, ne vidim ovdje perspektivu, samo mogu zamisliti Jugoslavija kako je izgledala 1975. poslije onog rata, a mi evo 30 godina još gledam ove ruševine po gradu. Za sve ti treba maltene neka veza.

I ja svojoj djeci ne mogu ništa hajmo reći normalno priuštiti jer nisam stranački obojen nigdje. A ovdje da bi nešto uspio, da bi lijepo živio, moraš biti u nekoj stranci. E zato bi sad najvjerovatnije svojoj djeci rekao da idu, da negdje drugo od svog rada da mogu živjeti.

Kao i svaki tinejdžer pa tako i ja imala sam dječji san, a to je da postanem dizajner kože i krzna.

Početak rata 1992. godine značilo je i rušenje mog sna. Imala sam 17 godina i onda je najvažnije bilo taj rat preživjeti. Imala sam priliku da napustim Bosnu, ali se nisam mogla odvojiti od svojih roditelja, prijatelja i mog grada. Nažalost, rat je trajao isuviše dugo. Mnoge osobe su napustile moj život jer su otišle iz Tuzle. Neke su došle, uljepšale taj teški period.

U ratnom periodu sam mislila da ćemo prestankom rata svi se više voljeti, poštivati, pomagati. Da neće biti nacionalnih i svih ostalih podjela, već da će se samo vrednovati čovječnost. Krajem rata sam počela raditi na tuzlanskoj televiziji u tehnici. Divan period u mom životu: bili smo mladi, sretni i slobodni.

2020. godine sam otišla iz Bosne za Austriju. Teška odluka za mene i moje roditelje. Ali moram biti iskrena: ova država mi je dala sve. Apsurdno je govoriti o tome da li si osiguran ili ko si stranac ili Austrijanac. Nisam postala ono što sam željela. Ali mi je drago jedno: da bez obzira na životne težine u tuđini, da sam sačuvala dušu. Još uvijek pratim politička dešavanja u Bosni i Hercegovini i jako sam razočarana, a ponekad me uhvati i strah jer se opet prijeti i poziva na rat. Pitam se zašto i koliko će to trajati.

Da mi je neko 1992. godine rekao da će rat trajati četiri godine, ja mu ne bi vjerovao. Sumnjam da je iko mislio da rat može toliko trajati. Ali, nakon što je rat ušao u neko svoje trajanje, onda sam ja, a i mnogi drugi moji prijatelji, jel mi smo imali osjećaj da će rat trajati vječno. Ustvari, nismo vjerovali da će se ikada završiti.

A da mi je tada neko rekao da će i 30 godina nakon rata biti prisutna ratna retorika, ja mislim da bi i to odbio prihvatiti tu informaciju jer tokom rata drugačiji je mentalni sklop. Drugačija je hijerarhija stvari. Drugačije gledaš na svijet, na sebe, na svoj život. Mi smo imali naravno samo jednu misiju, a to je preživjet. Nakon rata dolaze drugi prioriteti, a to je da se obnovi grad, kuća, mjesto iz kojeg si istjeran ili u kojem si živio tokom rata. Kada to obnoviš onda treba raditi na obnovi unutar samoga sebe. Treba se vratiti u neko to svoje ležište iz kojeg te rat izbacio.

Tako da, nisam mogao tada zamišljati da će ratna retorika trajati i 30 godina i nakon što rat formalno završi. Samo što mi svi znamo da je prava istina da rat nikada nije ni završio. To što je potpisan Dejtonski mirovni sporazum je dobra stvar naravno jer je rat formalno završen onaj pojavni rat. Ali ovaj unutrašnji rat je nastavio da traje.

Nismo znali 1992. godine ni ja sa 22 godine tada niti iko iz moje porodice da bi moglo doći do rata.

Naprotiv mi smo negirali da se to uopće može dogoditi jer smo mi mješanci i to bi značilo da se mi međusobno poubijamo. Poslije mi više nismo nigdje ni mogli otići. Ostali smo u svojoj zemlji i bili tu cijelo to vrijeme. To je bila jedna borba za život, to je tako trajalo, te četiri godine.

Krenuo je poslije život, jedan u nekim tim mirnodopskim uslovima. I stalno je bio ta neka borba, neka borba. I sada kad vratim vrijeme tih 30 godina mi živimo u nekoj nadi, nadi da će sve to stati, ta nacionalna previranja, ta teritorijalna previranja, ti politički sukobi, korupcija, društvo koje je u totalnom haosu.

I kad vratim film šta sam postala, sada sa već 51. godinom u odnosu na te 22 kada je je sve to počelo: jednostavno postala sam borac. Neko ko se bori za svoj život.

Za svoj opstanak u jednom takvom društvu. U zemlji jednog haosa, nacionalne mržnje, nenormalnih političkih previranja, u kojima se ne zna ni ko pije ni ko plaća, korupcije gdje god krenete, zatvorenih vrata, vrata koja stalno pokušavate da otvorite, ali ih uspijevate otvoriti.

I jednostavno postanete takav borac da ne dozvoljavate da vas niko ugrožava. Ne dozvoljavam da me niko u ovoj zemlji u kojoj sam rođena da me niko ugrožava. Borim se, jednostavno se borim. I imam namjeru to raditi dok je čovjek na nogama. Ipak je ovo moj život. To je bio moj izbor, biti tu, ostati tu i boriti se.

Imala sam 17 godina kada je počeo rat, završavala sam treći razred srednje škole. Nadala sam se da ću jednog dana postati pedijatar, posvetiti se medicini, znati pomoći djeci kojoj je to potrebno. Ali život mi je krenuo totalno drugim putem. Šest mjeseci nakon početka rata završila sam u medijima i taj posao radila preko 20 godina.

Zapravo mi nije žao što sam 1992. ostala u Tuzli. Tuzla je svakako poseban grad, otvoren i širok u svakom smislu.

Ali, da sam te 1992. znala da će se trideset godina kasnije ponovo govoriti o ratu, zaglupljivati Bosance i Hercegovce, unazađivati ih u svakom pogledu, našla bi način da odem u zemlju koja nudi mir, stabilnost, uređen sistem, prosperitet, nadu. Ovdje, čini mi se, nade više nema.

Početkom 1992. sam očekivala predivnu skijašku sezonu, a ona je prerano završila tako što smo do Jahorine išli kroz barikade. Ono što sam ja 92. sanjala jeste da po prvi put s rajom idem sama na more, ali to se nažalost nije desilo.

Da sam ove pameti, jel u tom periodu, spakovala bih se prije prvih barikada i ski sezonu odskijala negdje drugo i vjerovatno išla na more negdje drugo i ne znam da li bi se ikada ovdje vratila jer to iskustvo rata, bez obzira što sam ja bila tinejdžerica generalno za sve ljude je nešto najgore što se može ljudima desiti i iskustvo koje apsolutno ne bi nikada nikome poželjela.

Šesnaest ti je godina, a politika te zanima ludo. Mnogo više nego što ćete zanimati ikada kasnije kroz život.

Misliš da ti je sve jasno, vodi te kolektivni zanos o nezavisnosti, moliš mamu da ne budete jedni od onih koji će napustiti domovinu u trenutku kada joj je najteže. Vjeruješ da ćete već to ljeto na more. Vjeruješ da tu, u tvom Sarajevu, žive najbolji ljudi na svijetu.

Vrlo brzo ćeš shvatiti da rat nikada ništa nije riješio i dogovoriti se sa sobom da ćeš, ako preživiš, kao što i mnogi nisu, uvijek svima govoriti, glasno, najglasnije i pisati o tome da nijedan rat nije tvoj, nije ničiji. Da su heroji mrtvi, a mrtvima je svejedno da li su heroji. Da dobri ljudi žive posvuda, da je tvoj dom cijeli svijet. Gdje god da si, ako su tu ljudi koje voliš i koji te vole. I ako se lijepo živiš.

U godinama nakon rata shvatit ćeš da niko neće obraćati pažnju na one koji žive sa svojim strašnim uspomenama. Shvatit ćeš da je rat i priča o ratu naporno nacionalno pitanje, jedina retorika kojom manipuliraju političke vođe. Da nisi tako zamišljala nezavisnu, suverenu, prelijepu prirodno bogatu Bosnu i Hercegovinu.

Biće ti često žao da si možda kriva što ste ostale u gradu pod opsadom. Shvatiti ćeš da ni ljubav prema domovini, baš kao ni bilo koja druga ljubav nije ljubav ako je jednosmjerna.

Tog proljeća 1992. ti se činila da je škola najdosadnija stvar na svijetu. Jedva si čekala da se kaniš školovanja da se možeš na miru baviti novinarstvom, sa kojim si već odavno koketirala. Prvenstveno pisanim. To ti je nekako uspjelo. Riješila si se školovanja, pišeš. I kad god imaš priliku ljudima kažeš glasno u nadi da ćete čuti, da je rat besmisao od koje treba otići. Na to možda i možeš biti ponosna.

Ja sam 1992. godine imao 18 godina. Tako da li bi postupio drugačije ne znam. Ali mislim da ovo je bio moj put pa i ne žalim što je bilo tako. Karakter nas određuje. Karakter je sudbina za neku koja čini se nije bilo izbora.

A kad se sjetim tih godina, meni se iz ove perspektive djeluje ipak ko neke godine koje, ljudi koji su mi bili važni bilo ih je više živih. To mi se iz ove perspektive čini kao najveće čudo svijeta. Da neki koji sada više nisu živi da su tada bili moji živi. A bili su možda sada mojih godina. Ne znam, o tome razmišljam, o toj blagodeti života u tim teškim vremenima. O tome šta ne znamo kad je u teškoći da li je to nešto dobro ili loše. Šta će biti poslije.

Nije samo da će biti poslije lakše. Nije cilj u životu da ti bude lakše. Cilj je ipak da čovjek bude ostvareniji, karakterniji, da razvija karakter. U tome je cilj. Sva pitanja sigurnosti ili lakoće ili veće komfornosti su petorazredna pitanja. Ne može ti komfor biti ideal. Ne možeš razmišljati o prošlosti kako bi postupio da mi bude lakše. Ja bih volio da mi bude teže danas ako je to sa nekim razlogom, sa nekim ciljem. Tako mi se čini.

Kad je rat počeo, kao 21 godišnjakinja, stvarno sam mislila da će kratko trajati i da ću se ja brzo vratiti svojoj kući. Spakovala sam ljetnju garderobu u jedan koferčić i izašla konvojem iz Bosne.

A da sam znala da će trajati toliko dugo, najvjerovatnije bih ostala da budem sa svojima. Pošto sam gluhonijema, jako mi je smetalo kad ljudi slušaju vijesti na TV ili radio stanici jer su se stalno zgražali strahotama u mom gradu i zemlji, a ja sam morala čekati da završe vijesti pa da mi kažu šta se dešava. A znam da su mi samo ukratko prepričali, da mi nisu rekli sve. Bilo mi je užasno teško.

Inače, prije rata studirala sam na ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Kao student, razmišljala sam o tome kako da napravim budžet za Sarajevo. A također pred rat, imala sam veliku želju da idem u Ameriku. Obožavala sam serije Beverly Hills i Dinastiju. Mislila sam da je ovdje sve slično kao u seriji, ali prevarila sam se.

Ipak, dolazak u Sjedinjene Države je bio izazovan i odmah su nam davali posao, da se osamostalimo. Moj prvi posao je bio fast food-u i usput sam učila engleski. Potom sam završila fakultet i magistrirala Finansije na Johns Hopkins fakultetu. Amerika stvarno pruža odličnu priliku svim ljudima koji žele da rade. Evo već skoro trideset godina živim u Vašingtonu. Radim kao budžet analitičar za vladu – USAID, što je bio moj poslovni san. I nevjerovatno je kako mi se san ostvario.

Odrasla sam i odgojena tako da slušam glas svog srca i da je put ljubavi jedini pravi put. Tako sam i birala.

1992. godine bila sam studentica Pedagoške akademije u Sarajevu. Moja želja od djetinjstva je biti učiteljica. Četiri godine rata donijelo je strahotu u moje okruženje. Ali i neke lijepe stvari poput onih najboljih ljudskih vrijednosti među ljudima koji su se našli u obruču i nekoj zajedničkoj patnji. U ratu sam upoznala izabranika svog srca sa kojim sam ostvarila američki san u Bosni i Hercegovini.

Imamo dvije kćerke, jedna je doktorica dentalne medicine i radi u privatnoj stomatološkoj ordinaciji, a sa svojim izabranikom zasnovala je svoju porodicu. I mlađu, apsolventicu informacionih tehnologija koja je također potpisala ugovor u IT sektoru. Proputovali smo svijet. Upoznali smo kulture i načine života.

Naš izbor je Bosna i Hercegovina. Kao što sam tada izabrala i danas bi uradila isto, jer sam ostvarila cilj i svoja očekivanja.

Danas sam učiteljica već 25 godina, integrativni psihoterapeut za djecu i adolescente. Jedna istina: nijedno sretno dijete niti odrasla osoba neće krasti, ubijati, zagovarati ratove. Trebamo liječiti nesreću. Sreća je u dobrim ljudskim odnosima, ma gdje bili.

Ja sam izabrala put ljubavi i nikada nisam zažalila. Bila sam uz svoje roditelje do svog posljednjeg daha, i odgajala svoju djecu i djecu u školi da znaju odabrati dobre ljudske vrijednosti i da ih znaju živjeti. Zagrilila bi Aidu te 1992. godine i rekla joj da će sve biti uredu i da samo sluša glas svog srca i da pravi sopstvene izbore.

Početkom 1992. godine živeći u Derventi sa svojih 14 godina sanjao sam o dvije stvari: veliki san je bio zaigrati u bordo dresu fudbalskog kluba Sarajevo i dati makar jedan go na Koševu. A ovaj manji san koji je rastao u tom periodu je bio da zasviram u nekom bendu. Za to mi je nedostajala i gitara i bend. A ovaj drugi san, ovaj fudbalski je malo realističniji jer sam igrao u podmlatku lokalnog kluba.

Nisam postao ni jedno ni drugo.

Postao sam pisac u jednoj drugoj zemlji i na jednom drugom jeziku, u Danskoj i na danskom. Međutim, tu je jedna mala gitara i poneki tekst i poneka pjesmica se napiše. Tako da ne znam, možda i od toga nekada bude nešto.