VELIKA ISPOVIJEST SINEAD O’CONNOR: “Kao da je odjednom otvorena sezona lova na ludu kučku”

Sinead O’Connor je sama, što joj se baš dopada. Čekala je da pandemija prođe u malenom selu na vrhu jedne planine u Irskoj, gledajući krimi-serije i kupujući sitnice za svoju baštu preko interneta. Kada smo se nedavno dogovorile da se čujemo, bilo je oblačno, a ona je imala hidžab preko ćelave glave i cigaretu koja joj je stalno gorjela između prstiju. Kada se nagla iznad ajpeda, izgledalo je kao da je hermetički zatvorena u sopstvenom svijetu.

“Imam sreće”, rekla je. “Imam sreće jer uživam u sopstvenom društvu.”

Početkom devedesetih, Sinead O’Connor (54) bila je toliko poznata da su dimenzije njene lobanje bile maltene utisnute u kolektivno nesvjesno. Stigla je do vrhunca slave uz pomoć onog krupnog plana u spotu za njenu verziju pjesme “Nothing Compares 2 U” – a potom je pogledala u kameru tokom emisije “Saturday Night Live”, pocjepala fotografiju pape Ivana Pavla Drugog, i ubila svoju karijeru.

Samo što Sinead ne misli da je to bilo tako. Zapravo, ona misli da je sve bilo suprotno. A sada je napisala i memoare, po imenu “Rememberings”, u kojima napokon priča sve iz sopstvene perspektive.

“Mislim da je to što sam imala pjesme na prvom broju top-liste poremetilo moju karijeru”, kaže ona. “A to što sam pocijepala tu fotografiju me je vratilo tamo gdje je i trebalo da budem.”

Ona je za sebe uvijek mislila da je pankerka koja pjeva protestne pjesme. Kada se odjednom obrela na vrhu muzičke industrije, osjećala se zatočenom. “Mediji su pisali da sam luda, samo zato što se nisam ponašala onako kako se, po njima, jedna pop zvijezda trebala panašati”, rekla mi je ona. “A meni se čini da je to kada si pop zvijezda umnogome nalik boravku u zatvoru. Moraš biti dobra djevojčica.”

To jednostavno nije bila Sinead O’Connor. Do trenutka kada se pojavila u čuvenoj emisiji SNL u oktobru 1992, uveliko se pisalo da je luda – između ostalog, zato što je bojkotirala nagrade “Gremi”, uprkos tome što je bila nominovana za album godine (“njima je bila bitna samo materijalna dobit”, rekla je) i što je odbijala da pjeva američku himnu prije koncerata (jer, objašnjava, nijedna nacionalna himna nema nikakve veze sa muzikom). No tada joj je reputacija bila ugrožena zauvijek.

“Nije mi žao što sam to uradila. Bilo je to sjajno”, prisjeća se danas svog protesta zbog zlostavljanja u Rimokatoličkoj crkvi.

“Ali jeste bilo traumatično”, dodaje. “Kao da je odjednom otvorena sezona lova na ludu kučku.”

Nedugo poslije te emisije, pojavila se na tribjut koncertu Boba Dylana, a kada su počeli zvižduci, bila je toliko šokirana da je isprva pomislila da se rugaju samo njenoj odjeći. Osudila ju je Antidefamacijska liga, kao i nešto po imenu Nacionalna etnička koalicija organizacija, koja je angažirala i parni valjak da pregazi na stotine njenih albuma ispred sjedišta diskografske kuće za koju je snimala.

 

Njeni memoari pojavljuju se u trenutku kada je čitava kultura voljna da ponovo pogleda unatrag i vidi da li se o nekoga ogriješila. Malo je izgnanika iz vrhuške pop kulture koje je toliko optužbi oslobodio samo protok vremena: zlostavljanje djece i prikrivanje zločina u Katoličkoj crkvi nije više javna tajna. Ivan Pavle Drugi je priznao ulogu crkve u svemu tek 2001, skoro deceniju nakon što je Sinead uradila to što je uradila.

“Sinejd nije neko ko ima strpljenja”, kaže njen prijatelj Bob Geldof, muzičar i aktivista. “U ovom pogledu, ona je prava Irkinja.”

Da bismo shvatili zašto ona danas govori o tome da je stavljanje na crnu listu bilo oslobađajuće, moramo da razumemo i koliko je duboko bila neshvaćena tokom čitave karijere. Bila je još tinejdžerka kada je počela da snima svoju prvu ploču, “The Lion and the Cobra”, i kada ju je pozvao jedan direktor, s naredbom da pod hitno pusti kosu, koja je i tada bila kratka. Odmah je otrčala kod frizera i obrijala se na ćelavo.

“Izgledala sam kao vanzemaljac”, napisala je ona u knjizi.

Kada je, u jeku snimanja, zatrudnjela, taj isti direktor je pozvao doktora i pokušao da je natjera da abortira, što je odbila. Njen prvi sin, Jake, stigao je neposredno prije izlaska albuma.

Kasnije, kada ju je “Nothing Compares 2 U” učinio zvezdom, ispričala je da ju je tvorac pjesme, Prince, terorizirao. Piše kako ju je pozvao u svoj holivudski dvorac, izgrdio zbog psovanja u intervjuima, a potom nevino predložio da se tuku jastucima, samo da bi je nokautirao nečim tvrdim što je stavio u svoj jastuk. Kada je pobjegla, pješice, usred noći, jurio je za njom kolima po auto-putu.

Njen nastup na SNL-u bio je takođe mnogo ličniji nego što su ljudi mislili. U knjizi je detaljno opisala kako ju je majka fizički zlostavljala tokom čitavog djetinjstva. Imala je 18 godina kada joj je majka preminula, i na dan njene sahrane je skinula jednu jedinu fotografiju koju je ova držala na zidu – sliku pape.

Pažljivo je čuvala tu sliku, čekajući pravi trenutak da je pocjepa.

“Zlostavljanje djece predstavlja krizu identiteta i slava takođe predstavlja krizu identiteta, tako da sam ja iz jedne krize odmah uskočila u drugu”, kaže ona. A kada je zahvaljujući svojoj slavi željela skrenuti pažnju na sudbinu brojne djece, omalovažavali su je.

Zato se osjetila oslobođenom.

“Mogla sam biti ja. Da radim šta želim. Da budem nesavršena. Da budem čak i luda”, piše ona u knjizi. “Ja nisam pop zvijezda. Ja sam samo mučena duša kojoj je povremeno potrebno da malo vrisne u mikrofon.”

Ona danas smatra da ju je zazor odgurnuo od pogrešnog života, od mainstream popa, i natjerao ju je da preživljava od koncerata, što je uvijek najviše voljela.

“Rememberings” je svjedočanstvo o jednom teškom životu, ali je često i urnebesna knjiga. Krcata je šarmantnim pričama sa vrhunca njene slave. Odbacuje navode pjevača grupe Red Hot Chili Peppers Anthonija Kiedisa da su nešto petljali (“Samo u njegovoj glavi”), ali potvrđuje da se muvala sa Peterom Gabrielom.

No u ovoj knjizi nema urednih opravdanja. Ovi trenuci više djeluju kao utješna nagrada, kao podsjetnik da se neke stvari iz prošlosti nikada ne mogu vratiti. Sinead O’Connor vidi malo i sebe u ženama koje su došle kasnije. Nije joj promaklo da je, u noći u kojoj su je proglasili ludom, i Britney Spearrs obrijala svoju glavu.

“Jesu li pričali da je luda što se oćelavila? Ja nisam”, kaže ona.

Kad smo kod frizure, ona i dalje brije svoju glavu. Sama, na svakih deset dana.

“Ne osjećam se kao da sam svoja kada imam kosu”, kaže. Uglavnom nosi hidžab preko glave; postala je muslimanka pre nekoliko godina i sada se predstavlja kao Suhada Sadakat, mada se i dalje odaziva na Sinead O’Connor. Napisala je prvi dio svojih memoara 2015, ali nakon što se podvrgla histerektomiji i doživjela “totalni slom”, kako svjedoči u knjizi, trebalo joj je vremena da se vrati pisanju.

Provela je šest mjeseci u raznim ustanovama za mentalno zdravlje i sada joj je jasnije kako joj funkcionira um: prije svega, ima zamršeni posttraumatski stres sindrom i granični poremećaj ličnosti. Poteškoće u prisjećanju događaja nakon SNL-a posljedica su traume.

“Bilo je to vrlo samotnih, samotnih deset godina”, kaže ona, a onda dodaje: “Sada znam da vjerujem podsvjesnom. Ako podsvjesno ne želi da se nečega sjetiš, onda za to postoji i opravdani razlog.”

Prija joj da bude sama, sa svojom baštom, cigaretama, ajpedom i “imaginarnim dječkom”, Taye Diggsom, koji joj pravi društvo preko epizoda serije “Murder in the First”.

“Nisam bila previše uspješna kao devojka ili supruga”, kaže. “Da se ne lažemo, nisam baš jednostavna za izdržavanje.”

No prije nekoliko mjeseci, kada se preselila u svoju zabačenu kolibu, shvatila je da oko nje živi još nekoliko singl žena. Uskoro su počele da razmjenjuju recepte, da donosejedna drugoj kolače i hljepčiće, pa je prvi put još od tinejdžerskih godina shvatila da ima prijateljice.

Kada je počela završavati memoare, morala je ponovo da proživi neke dijelove iz svoje prošlosti, što može da bude traumatično iskustvo.

“Tamo dole, ispod planine, niko ne može da zaboravi na Sinead O’Connor. Ali gore, u mom selu, nikoga nije briga. A to mi baš prija. I divno je imati prijatelje.”

 

(TBT, Piše: Amanda Hess, NYT)