Redakcija
Karijeru pjevačice narodne muzike započela je pod imenom Merima Kurtiš, a bilo je to početkom sedamdesetih godina. Početne uspjehe zabilježila je nastupima i pobjedama na prestižnom Ilidžanskom festivalu, a udajom je karijeru gradila i izgradila pod imenom Merima Njegomir.
Preboljela koronu
U karijeri nije imala padova, a Merima je dokaz da se može biti uspješna i popularna pjevačica, ali isto tako i uspješna supruga i majka. Kada smo pozvali ovu popularnu pjevačicu bila je odmah spremna za razgovor i tako još jednom potvdila njenu visoku profesionalnost.
-Preležala sam koronu prije dvadesetak dana i vjerujte mi da se još oporavljam. Kada sam saznala da sam pozitivna užasno sam se bila prepala, jer je baš nekoliko dana prije toga umro moj kolega i veliki umjetnik Đorđe Balašević. Dobila sam temperaturu, bila sam u bolnici nekih desetak dana, ali dragom Bogu hvala nisam bila na kiseoniku, ali sam očigledno otišla na vrijeme. Još uvijek imam tu neku opštu malaksalost,ali sve u svemu sam dobro – otkrila nam je na početku razgovora.
Da li ste prije Vašeg inficiranja koronavirusom vjerovali da u to da zaista postoji?
-Znate šta, malo, malo pa se neko od mojih prijatelja, kolega razbolio. Nažalost, onda su neki moji divni prijatelji počeli i da umiru, čak i jedan moj drag prijatelj ljekar je umro, a koji je imao samo 49 godina. Vjerovala sam, vodila sam računa, čuvala sam se, čak sam snimala i neke emisije. Znala sam ako je čovjek mlađi to lakše podnese, ali ako imaš preko 60 ili 65 godina, onda moraš da vodiš računa. Ali, bez obzira koliko neko vodio računa, uvijek ima ljudi koji su zlobni, misle ako su oni zaraženi, onda neka se i drugi zaraze od mene, a to je strašno. Ja sam došla u kontakt sa osobom koja je imala koronavirus, a nije to htjela da kaže.
Kada ste ležali u bolnici da li ste razmišljali o prolaznosti života?
-Naravno da jesam,a posebno kada čovjek dođe u te neke godine. Slijedeće godine,1. maja bit će tačno 50 godina da se bavim pjevanjem. Pa sam i u tim bolničkim danima razmišljala o tome kako je to brzo prošlo, kako su mi se ta neka vrata sama od sebe otvarala, postojalo je to nešto što me sudbinski vodilo. Sada sam u tim godinama u kojima doživljavam jedno poštovanje za minuli rad,kako od mlađe generacije, tako i starijih. Voljela bih i da negdje to zapišem, jer nije lako napraviti karijeru, jer si uvijek na toj nekoj raskrsnici. Život me stalno iskušavao, stalno si na nekom ispitu. Očigledno je da je sudbina tvoja lična stvar i da ti sam odabereš kojim ćeš putem krenuti, a da ne znaš da li je to bio najbolji put.
Da li je bilo nekih poteza oko kojih ste imali duboka razmišljanja, nedoumice?
-Naravno da jeste, a tako je bilo prije nekih pet ili šest godina, kada sam razmišljala o tome, da li sam odabrala dobar put za svoju karijeru? Da li je bilo dobro što sam pjevala, snimala dobre i kvalitetene pjesme ili sam trebala odabrati komercijalu? Ipak sam sretna što sam odabrala jedan put kvaliteta i ljepote u muzici. Sada sam sigurna da sam dobro izabrala. Možda se komercijalom mogu zaraditi dobri novci, ali poštovanje, prijateljstvo, mnogobrojne nagrade, to se ipak jednim velikim trudom i radom može ostvariti. Jednostavno sam slijedila svoj instinkt, zahvalna sam na tome što sam dobila taj talenat rođenjem, i to treba čuvati i gledati da usrećiš kako sebe, tako i druge ljude, a koji rođenjem nisu dobili taj talenat.
Kada ste karijeru započeli kao Merima Kurtiš, da li ste mogli tada pomisliti da će te jednog dana kao Merima Njegomir postati sinonim Balkana za dobru i kvalitetnu pjesmu?
-Naravno da nisam. Moja ambicija je bila da samo pjevam dobre stvari. Nisam tada razmišljala da ću biti na mjestu na kojem su tada bile velike zvijezde poput Zehre Deović, Safeta Isovića, Tozovca, Cuneta, a u koje sam gledala kao u ikone. Pa, onda dolazim na Festival Ilidža gdje pobjeđujem nekoliko puta, ali nekako nisam svega toga bila svjesna, jer sam bila vrlo mlada, jer sam se udala, jer sam rodila četvoro djece za pet godina, a sve to pjevajući. Tada je isto bilo mnogo pjevača koji su sa mnom počinjali, ali su nestajali, a ja sam trčala taj neki maraton i stigla do pedesete godine uspješne karijere. Sada mi je cilj da to sve obilježim naredne godine, jer moj glas ima još uvijek tu neku svježinu i raspon sa kojim mogu da napravim tih nekoliko koncerata povodom mog jubileja. Sada da ovako javno kažem, velika bi mi želja bila da se jedan takav koncert desi i u Sarajevu, a o kojem dugo razmišljam. Nadam se da će neko ovo pročitati i odlučiti da to uradi. Sarajevo je mjesto gdje sam ja postigla velike uspjehe. Bio je to moto „Dođoh, vidjeh i pobjedih“, to su divne stvari koje me vežu za Sarajevo.
Crnogorsko državljanstvo
Da li ste tokom svih godina Vaše karijere osjetili zlobu i zavist kolega?
-Naravno da je bilo, slagala bih kada bi rekla da nije. Prije svega iz razloga što ja nisam mogla da se ograničim na samo jedan fah. Ja imam snimljena dva CD-a vojvođanskih pjesama sa tamburašima, ima CD sevdalinki, sa vranjskim pjesmama, pa čak imam tri snimljena CD-a sa crnogorskim narodnim pjesmama, sa ruskim pjesmama…E, s obzirom da neke kolege nisu imali osnova da me ogovaraju po nekim drugim osnovama, onda je iz njih progovorila ljubomora, pa su pričali, kao zašto ste dali, ne Merimi Njegomir, već Merimi Kurtiš, pa se odmah zna na što se asocira, da snimi te pjesme, vojvođanske ili srpske… Međutim, mnogi ne znaju da sam ja imala jednu veliku sreću samim mojim rođenjem. Moja mama je Bosanka rođena u Janjarima kod Bjeljine, a otac je Turčin iz Ohrida, a ja sam rođena u Srbiji odnosno u nekadašnjoj Jugoslaviji. A, tada se u toj Jugoslaviji moralo znati pjevati sve, od Dalmacije preko Bosne, Hrvatske, Slovenije, Srbije, Makedonije, Crne Gore… Ja sam 2009. godine dobila crnogorski pasoš iz zahvalnosti za kulturu koju svojim pjesmama njegujem prema toj zemlji. Prije mene su dobili Dragan Džajić, Milena Dravić i Dragan Nikolić, dakle prosto su me stavili na pijedestal, kao pjevačicu koja na najbolji način naslijeđuje jednu Kseniju Cicvarić. Naprosto, ja sam poslije toga trebala da se izvinjavam što imam taj glas i taj kvalitet. Kada sam osam godina bila zaposlena kao muzički urednik RTV Srbije, mnoge kolege su se pitale, a ko to stoji iza mene, jer nisu mogli ništa da kažu za stručnost i za znanje. A, iza mene stoji moj rad, poštovanje ljudi, jedan nesebičan rad sa mladima. A, onda sam sama otišla jer je bila prevelika obaveza, a za to vrijeme sam radila sa dosta mladih pjevača. Nikada ni jednom tom mladom pjevaču nisam uzela novac za rad sa njim, jer taj svoj talenat želim da podjelim sa njima.
Da li biste mogli sebe zamisliti kao jednog od članova Zvezde Granda?
-Ne, ne bih sebe mogla da zamislim kao članom jednog takvog takmičenja. Bila sam član žirija na RTS-u, bio je festival „Sabor“, a u tom žiriju osim mene sjedili su Ljubiša Pavković i Dejan Petrović, a to je jedan respektabilan žiri. Žiri Zvezda Granda to je nešto sasvim drugo, a ja se na RTS-u bolje osjećam.
„Mezimica“ Hasne Kašmo
Pjesma „Mezimica“ na neki način je obilježila Vašu karijeru. Da li ste tada znali da je tu istu pjesmu već jednom 1979. godine snimila bh. pjevačica Hasna Kašmo?
-Ne, zaista nisam znala. Tek sam to čula poslije par godina. Autor pjesme je bio Ljubo Kešelj i tada je bio zajedno sa Zoricom Brunclik. Zorica mi je tu pjesmu otpjevala i rekla da bi ja to odlično otpjevala. Ja sam prihvatila i otišla na Festival Ilidža. Iskreno, ja nikada do danas nisam čula interpretaciju te pjesme koju pjeva Hasna Kašmo.
Razgovarao: Bato ŠIŠIĆ
GIPHY App Key not set. Please check settings