ESAD PLAVI U DOBA PANDEMIJE: Pjevači poput Seke Aleksić i treba da osjete krizu

Esad Muharemović poznatiji u estradanom svijetu kao Esad Plavi, osamdesetih i devedesetih godina, zajedno sa bratom Jasminom, bio je jedan od najpopularnijih pjevača narodne muzike na prostorima nekadašnje Jugoslavije. Nizali su se hitovi za hitovima, a pjesme poput „Reci srećo“, „Usne imam da te ljubim“, Daš ne daš ostarit ćeš“, „Izbjeglica“, Šeherzada“ samo su od nekih koje su obilježile karijeru ovog popularnog Bosanca.

Sarin dedo

Kada smo ga telefonski kontaktirali bio je pomalo zadihan, a na naše pitanje šta trenutno radi Plavi je odgovorio:

-Ja svaki dan vozim biciklo po dvadeset i više kilometara, a obično je to put od Jelaha do Doboja i nazad. Svo vrijeme sam u Bosni, a dalje od Doboja nisam išao nigdje već više od dva mjeseca. Skoro mjesec dana bio sam se otuđio od svih, pa sam , sam samcat živio u selu Planje. Iskreno govoreći, malo sam se i uplašio od tog virusa, a i bio mi je potreban mir, da budem sam. Tokom dana su mi dolazili neki prijatelji i to je to. Supruga i dvoje djece su ostali u Jelahu, a postao sam i ponosan dedo, moje trogodišnje Sare.

Da li Sari posvećujete više vremena nego vlastitoj djeci svojevremeno?

-Naravno, kako da ne. Sada barem za to imam vremena, a prije dok sam imao svakodnevne koncerte, putovanja, nisam mogao da budem uz svoju djecu dok su odrastali. Da mi nije nje poludio bih.

Tokom ove vanredne situacije uživo ste pjevali Vašim fanovima putem društvenih mreža?

-Ma, ko ih je izmislio, stvorio, svaka mu čast. Ja sam na estradi više od 35 godina i nikada se još nije bilo desilo, da ovako dugo i na ovakav način jednostavno stane život, utihne pjesma. Znalo mi se svojevremeno dešavati da u mjesec dana radim svaki dan, a sada me baš zateklo. Ali, Bogu hvala, novčano sam dobro potkovan, pa meni ne bi trebao više ni da radim.

Kako ste se svojevremeno kao mladi pjevač nosili sa enormnom slavom?

-Kada je izašla moja ploča sa hitom „Reci srećo“ ja sam jedno punih godinu dana bio udarni pjevač u Jugoslaviji. Bilo je to takvo ludilo, da nisam znao šta me snašlo. Međutim, sva ta slava me nikad nije ponijela, ostao sam prizeman, jer sam znao odakle sam krenuo, od čega sam krenuo i kako sam krenuo. Uvijek mi je to bilo napameti, znao sam odakle Jasmin i ja potječemo, pa sam samo od dragog Boga tražio da nam da zdravlja i da nas ne vrati na početke. Uvijek sam pošteno radio i samog sebe obezbjeđivao. Sve to prođe i može se desiti da ne budeš imao ništa. A, ova situacija je to potvrdila, pa je tako dosta pjevača ostalo bez finasijske podloge. Nisam nikada olako trošio zarađeni novac, jer sam uvijek mislio na ono neko sutra.

I Vi i Vaš brat Jasmin svojevremeno ste bili vodeći pjevači estrade. Da li je nekada došlo između vas dvojice do nekog sukoba?

-Nikada, ama baš nikada. Jasmin je imao svoje hitove, ja svoje, imali smo odvojene i zajedničke fanove, ali estrada je bila za javnost, a naš privatni život samo naš. Konkurencija je postojala, ali ne ona zlobna.

Da li će se nakon ove situacije sa koronavirusom promjeniti stanje na estradi?

-Hoće i to drastično. Ja bih volio da ovakvo stanje još potraje, ali ne da virus bude razlog, jer odnosi ljudske živote, već zbog nekih kolega koji bi se trebali naučiti da hodaju po zemlji. Da ne lete visoko i ne umišljaju da su nedodirljivi. Naša estrada još nije dostigla taj nivo. Ja se sjećam kada je Vesna Zmijanac žarila i palila estradom, povela ona mene i Dinu Merlina na njenu turneju u Švicarsku. Nas dvojica kao mladi, talentirani, a ona zvjezdurina. Ja sam za tri dana dobio 1500, a Merlin 2000 franaka, dakle po danu 500. A, danas pojedinci uzimaju novac kao da su svjetske zvijezde. Sjećam se, prošle godine ja zvao Seku Aleksić da pjeva u Bosni, a ona meni traži 15 hiljada eura. Pa, nisam je zvao da mi kilogram zlata iskopa za noć, već da pjeva. Eto takve kao ona i slična njoj treba da osjete ovu krizu.

Odbijene pjesme

Da li se desilo da ste nekada dobili neku pjesmu, a onda je ona postala hit?

-Ma, kako da ne. Bilo je više njih, a posljednja je „Majko“ od Darka Lazića. Ta pjesma mi je nuđena više od mjesec dana. Pa odbio sam pjesmu „Ti mene ne voliš“ kojom je Osman Hadžić „ubio“ naciju“.

Današnja estrada?

-Opšta alarmantna situacija. Danas ko god ima ili nekako sakupi 10.000 eura snimi pjesmu i ide na televiziju. Uzmimo primjer Sande Afrike, koja ne zna da pjeva, ali je narodu prodala sve živo što ima na sebi. Od stražnjice, grudi, usana, sve joj silikoni, ali nije ona jedina, ali takav nam je narod koji danas više voli da gleda već da sluša dobru pjesmu.

Da li imate Vaš Youtube kanal i da li dobivate novac za Vaše pjesme?

-Mene po tom pitanju kasira jedan dečko iz Amerike. On je jednostavno napravio moj kanal, ja sam u načelu bio pristao na to, ali nikada nismo ništa potpisali. Ni dan danas mu ništa ne mogu. Moje pjesme imaju milionske žive preglede, ne kupljene. On je od tih svih mojih pregleda kupio džipa u vrijednosti od 150 hiljada dolara. To je neki naš tip, pare ne mogu vratiti, ali pokušavam da ga zaustavim.

O Bajramima?

-Nekada je bilo zaista posebno i nekako očaravajuće. Sjećam se da smo mi kao djeca išli kroz selo, čestitali Bajram, pa za to dobivali ili koju paru ili gurabiju. Ova današnja generacija te i takve bajrame neće doživjeti i mislim da je to nešto što gube u životu.

Da li bi podržali Vašu unuku Saru da se počne baviti pjevanjem?

-U nekim drugim okolnostima svakako, ali u ovo današnje vrijeme ne. Ne kažem da nema pjevačica koje drže do sebe, ali toga je sve manje, a ne bi joj poželio ni da prolazi taj neki kafanski život.

Ljuba još kuka za Šeherzadom

Prije izvjesnog vremena u jednom intervju Vas je opet bio spomenuo Ljuba Aličić, i opet podvukao da ste mu ukrali Šeherzadu.

-Ja ne znam zašto on to više povlači po medijima, da li nedostatak medijske pažnje ili nešto drugo ni sam ne znam. To uopšte nije njegova pjesma, a nije ni moja. Svojevremeno mi je autor pjesme Rade Vučković rekao da mu je Ljuba ukrao tu pjesmu, nije tražio dozvolu za snimanje iste. Aca Matić je prvi snimio tu pjesmu, pa kada je Ljuba sa Acom Stepićem radio ploču zakukali su Radetu Vučkoviću da nemaju hita. On im je predložio „Šeherzadu“, ali je Ljuba to odbio. Na kraju, kada su vidjeli da nemaju drugog izlaza, snimili su tu pjesmu i nisu pitali Radeta. Kasnije mi Rade Vučković rekao da Ljuba osim u studiju kada ju je snimio, tu pjesmu nije više nikada nigdje javno pjevao, valjda stidio se nje. Za tu istu pjesmu sam Ljuba je ponovno čuo kada sam je snimio i kada se počela pjevati po splavovima. E, tada je on zakukako da je to njegova pjesma. Pa, šta bi ja sad trebao da uradim, pjevači iz Srbije su ukrali moje 22 pjesme, krenuvši od Đanija, Marinka Rokvića, Mire Škorić, Ace Pejovića, Radeta Lackovića…“

Cecina baba je torbarka sa Kosova

Zašto su pjevači iz BiH uvijek iskreniji kada je u pitanju njihovo porijeklo, zemlja, grad, selo… Uvijek navodite vaša mjesta rođenja, boravišta, dok recimo pjevači iz Srbije, dosta njih to uporno pokušava da sakrije?

-Pa u Srbiji i nema dosta nekih pjevača koji mogu da kažu da su tamo rođeni. Sve su to neke pokondirene tikve, i svi žele da su iz Beograda. Na prste možeš da izbrojiš one koji su baš iz Srbije, a ostalo ili je došlo iz BiH, Kosova, Makedonije. Svi su se nekako ugnijezdili u Beogradu osim Dragane Mirković koja je u Beču. Pa, ni za Cecu se ne može reći da je prava Srbijanka, njena baba je došla sa Kosova u Srbiju, torbarka.

Razgovarao: Bato ŠIŠIĆ