ZVIJEZDE IZ SEHARE: BAJRO REDŽIĆ – Dobrodušni Krajišnik i sevdalija

Bajro Redžić je harmonikaš i pjevač i vrsni muzički znalac a uz sve i savršeni izvođač i poznavalac tradicionalne pjesme. Muzici je prilazio sa ljubavlju, kreirao interpretaciju kako treba i onako kako kompozicija zahtijeva. Svaku njegovu izvedbu publika je doživljavala jer je zapravo bio mehlem za sva čula. Toplinu, sjetu, tugu, veselje, sve je donosio kroz izvedbu sugestivno. Ćeif i merak rasipao bi na kulturološkim dešavanjima, u TV emisijama ali i kafani koje se nikada nije odrekao.

Istančan sluh

Bajro Redžić rođen je u mjestašcu Polje nadomak Cazina 1944. godine. Odrastao u Banja Luci gdje mu je majka radila u tamošnjoj fabrici. Tu je izučio limarski zanat. Svirao do tada frulu, sa 14 godina već stao na veliku scenu u Sanskom Mostu kao mladi solista sevdaha. Po završetku škole majka mu je kupila harmoniku, marke „Melodija“. Kratko je učio kod Miloša Topića, to mu je bila i prva škola, ponešto od muzičara. Sa 20 godina ga Nikola Đedović uči notalno pismo, pa već nije zavisio od muzičara koji su itekako bili ljubomorni na Bajrin neprikosnoveni talenat. Svirao je diljem bivše države, izučavao sevdalinku jer, kako je kazivao, da cazinska Krajina nema baš istančan sluh za sevdalinku. Bilo je tu nekoliko sjajnih muzičara i pjevača ali sve je vuklo na balade i junačke pjesme.

A on je živio za sevdah, važio za riznicu sevdalinki. On je bio zapravo muzičar koji je najviše znao pjesama i to onih autentičnih i svirki i izvedbi. Njegov način ukrašavanje melodije je bio specifičan, naprosto je milovao svaki ton. A finese je učio od Šerbe na radio Sarajevu i od Pavlovića sa kojima je svirao u Erdeviku. Odande ga je rahmetli Hakija Pozderac poveo sa sobom ‘68. godine kod Tita u karađorđevo Lovište. Tada je Bajro kazao da je po prvi put samo gledao u jednu tačku jer ga je uhvatila strepnja, strah i trema.

Bajro je nerijetko pomagao KUD-u Hasan Mujezinović nakon što je penzionisan. Počeo je pomagati i sinovima i unuku i pokazivati stečeno znanje o muzici. Napustio hotel „Sedru“ u kojoj je radio i penziju zaradio. U TV formatu Meraklije i u predratnom i poratnom periodu on je bio taj koji je otvarao i zatvarao emisiju prelijepim, tradicionalnim pjesmama. On je ušao i u ediciju Instituta sevdaha. Kao vrstan sevdalija našao je prostor i u knjizi o sevdahu Rašida Durića. Volio je muziku iznad svega, nikada mu nije bilo teško niti bi nevoljko zapjevao i zasvirao. Najdraža pjesma mu je bila „Il’ je vedro, il’ oblačno“ ali verziju Mirka Rondovića koga je posebno cijenio pa bi kazivao da on donosi sevdah kao da je Bošnjak.

Mnogoljudna dženaza

Vježbao bi i dalje po tri, četiri sata dnevno. Nenadano je napustio ovaj svijet 2004. u 60. godini života. Pretužni i tugom pogođeni bili su oni koji su poznavali Bajru. A kazivali su da je bio dobrodušni Krajišnik i sevdalija. Stoga i ne čudi mnogoljudna dženaza kada je Bajro praćen na drugi svijet. Iza njega već deset godina postoji KUD Bajro Redžić u Polju kod Cazina gdje se održava i festival sevdaha sa njegovim imenom. Svi ga hvale na svakom koraku. A onda se prisjetismo riječi Abdulaha Sidrana koji jednom kaza „da Bošnjaci previde svoje velikane i vrijednosti, da ih tek spoznaju i priznaju kad su na tabutu“.

Klikni na "like" i pridruži nam se na Facebooku

Bešlić ga počastio sa sto maraka

Odmah po završetku rata Halid Bešlić je svratio u hotel „Sedra“ da vidi Bajru. Bilo je kasno, lupao Halid i predstavljao se, a Bajro uporno govorio kako on nikog ne poznaje kad je na poslu. Šalio se naravno, a Halid onako izvadio sto maraka i kaže „Haldan je Bajro, došao sam da te vidim“ i pružio mu novčanicu na šta je Bajro kroz smijeh kazao što ne kažeš pjevač Halid Bešlić.

Bakšiš po džepovima

Nakon jednog masovnog koncerta u Bihaću, estradnjaci su odlučili da idu u kafanu gdje svira Bajro. Svi ga kitili novčanicama, a on svaku od njih odmah stavljao u džep. Svi se smijali do suza a onda on pojasni šta se smijete, svaka pjesma ima svoju nafaku.

Pjevao za Lepu Lukić

U predratnom periodu, u restoranu „84“ na platou Skenderija gostovala je Lepa Lukić. Jednu veče, svratio Bajro da vidi svoju raju a i popularnu pjevačicu. Gleda Lepa što su se svi skupili oko njega pa pita ko je on, a oni joj rekoše da je to Bajro Redžić koji pjeva kao „hafiz“. Kad ga je čula kazala je „ne dam ja njemu nigdje od sebe, od sad pjeva samo meni“. A pjevao joj je, ali samo tu noć.