LEILA LIVNJAK DOŠLA KUĆI: Boli me što su ljudi u Sarajevu tužni

Leila Livnjak Rosette ponovno je nakon trogodišnje pauze u svom rodnom gradu, u svojoj čaršiji, sa svojom rajom. Došla je u pratnji supruga Italijana Paula Rosette i njihove kćerke Margot. Leila nikada nije bježala od toga, kada bi joj govorili „kćerka Omera Livnjaka“, jer sa ponosom nosi to prezime, posebno kada se zna da se ime njenog oca u Sarajevu i BiH pominje sa poštovanjem.

Omer je veoma dobro poznat ljubiteljima istinske narodne pjesme, koji je snimao na desetine pjesama, od kojih su mnoge evergrini narodne muzike. Leila je danas uspješna poslovna žena, i dalje veoma dobro muzički i vokalno nadarena, svojevremeno je i sama pjevala i snimala pjesme na maternjem jeziku, ali je na kraju odustala i odlučila da se posveti nekim drugim važnijim životnim izazovima.

-Ne, ja se nikada nisam, niti mogu udaljiti od muzike, već sam samo odlučila da ipak nemam šta da tražim na bh. ili općenito na regionalnoj estradi. Bila bi to vječna borba potegni povuci, nisam bila voljna da se nosim sa nekim preprekama koje nisu bile nepromostive, ali nisu bile ugodne. Neki novinari su počeli da izmišljaju jako ružne priče, a ja zaista nisam iz tog svijeta filma. Shvatila sam onda, da je meni porodica na prvom mjestu, da želim da postanem majka, da gledam kako moje dijete raste, da budem uz supruga, tako da sam danas zaista sretna i nikada nisam zažalila zbog moje odluke. U Sarajevo se uvijek vraćam sa velikim zadovoljstvom, tu imam dosta prijatelja, prijateljice još iz školskih dana, a svaki novi susret sa njima je za mene nešto posebno – rekla nam je Leila na početku razgovora.

Da li ti je dolazak u Sarajevo nedostajao i šta se dešavalo u tvom životu tokom pandemije?

-Naravno da mi je nedostajo, jer sam navikla da svake godine budem u šeheru. A, vrijeme svjetskog zatvaranja iskoristila sam da se kompletno posvetim porodici, roditeljima, bratu. Da svi zajedno to vrijeme iskoristimo za neke stvari koje prije nismo uspjeli da radimo ili odradimo. Malo više sam pričala bosanski jezik sa suprugom i kćerkom, a oni su zaista bili fantastični učenici. Danas moj suprug dosta razumije, priča pomalo, ali ne toliko dobro da bi vodio normalnu konverzaciju. A, moja kćerka Margot, samo kada hoće, onda i priča, komunicira na našem jeziku. Čak je nedavno izrazila želju, kada dođe vrijeme za to, da studira u Sarajevu. A, ja sam bila veoma , veoma sretna zbog te njene izjave. Ali, sačekajmo još dok bude vrijeme za to.

Kćerka si tipičnog narodnjaka, zašto se nisi okrenula narodnoj muzici i da li ste vas dvoje razmišljali o tome da snimite duet?

-I ja sam razmišljala o tome, kako to da sam krenula drugim muzičkim žanrom, ali mislim da se ja nekako nisam pronalazila u tipičnom narodnjaku. A, o duetu smo razmišljali, pričali, ne bih baš sada mnogo da otkrivam. Ali, iskreno voljela bih da snimim,da se kasnije ne kajem, zašto to nisam učinila. Malo je i daljina razlog, ja sa porodicom živim u Novari, a tata je bliže Austriji, to je nekih 400 kilometara razlike. Moramo da uskladimo termine i sigurna sam da će to uskoro da bude. Tata ima neke svoje obaveze, i ja , jer sa suprugom vodim Muzičku školu, pa tu su i nastupu.

A, šta je sa tobom po pitanju muzike?

-Kao što sam rekla i ja sam dio te muzičke škole, svojevremeno sam isto tako mnogo putovala, snimala, imala nastupe, a onda sam shvatila da veoma jako, jako želim da imam dijete. Četiri duge godine smo čekali na to, a kada sam postala sretna majka odlučila sam da malo usporim, da se posvetim djetetu i da je gledam kako raste. Danas moja kćerka ima devet godina i naš je ponos.

Kada si napustila Sarajevo?

– Odmah kada je krenuo taj prokleti rat. Brat i ja smo napustili Sarajevo jer smo bili djeca, a mama i tata su tu ostali i kasnije su nam se pridružili. Ja uvijek sa ponosom ističem da sam dijete Sarajeva i nikada se to neće promijeniti. Svaki put kada se vraćam u Sarajevo uvijek želim nešto više, jer mi nedostaje taj jedan dio kojeg sam izgubila kada sam ga napustila. A, danas kada dođem vidim da je sve više i više ljudi tužno, nekako se gase, a to me mnogo boli.

Klikni na "like" i pridruži nam se na Facebooku

Da li bi se mogla vratiti da nastaviš život u Sarajevu?

-Vjerovatno ja bih to i mogla, jedan dio mene to i priželjkuje, ali moj suprug, koji mnogo voli Sarajevo, zbog obaveza, zbog posla sigurno ovdje ne bio imao perspektivu za njegov rad. Nije ni u Italiji sjajno. Nikada se ne zna, jedna od opcija je da na kraju i završimo u Sarajevu.

Da li ima naših ljudi gdje živiš?

-U Novari ja ne poznajem niti jednog Bosanca, znači nema ga. Tako da su moji prijatelji svi Italijani. U Sarajevu imam veliki broj prijateljica, koji su sa mnom išle u školu, pa koje sam upoznala, tokom izlaska u Sarajevu. To su sve moje divne žene koje neizmjerno volim i uvijek jedva čekam da ih vidim.

U Sarajevu je Leili Mirsad Ibrić donio priznanje da ponese svom ocu Omeru, kojeg je Omer dobio 1999. godine za pjevača godine.

Nešto o tvom suprugu?

-On je poznati muzičar u Italiji, ima svoj studio, a odlučio je i da otvori školu, da se eto kao, negdje smiri, da ima nešto svoje , da nije uvijek na putu. On je inače i vokalist, pjeva i pjevao je bek vokale mnogim poznatim pjevačima kako na pločama, CD-ovima, tako isto i na njihovim turnejama. Već 35 godina je na estradi, radio je sa Ćelentanom, Erosom, Ramazotijem… Baš sada je ovaj dolazak i boravak u Sarajevu odlučio, da uradi jednu manju operaciju na očima.

Razgovarao: Bato Šišić