Redakcija
Ammar Jažić je istaknuti sarajevski i bh. muzičar, visokoobrazovani kompozitor, jednostavno čovjek kome je muzika od rođenja bila podređena i na neki način vodilja kroz njegov život. A, Ammar je sin nekada jednog od najistaknutijih sarajevskih stvaralaca i muzičara, rahmetli Faruka Jažića.
-Mene je od rođenja pratila muzika, kako u prijeratnom vremenu tako isto i u poslijeratnom. Sjećam se kada je moj otac rahmetli, pokojnom Tomi Zdravkoviću snimao novu LP ploču, znao me je povesti sa sobom, čuvao me, radio i jednostavno je htio da budem uvijek pored njega. Dok su oni snimali ja sam znao da zaspem na kauču u studiju. Imao sam tada tri godine. Eto, od tada je krenulo moje druženje sa pjesmom, studijskim snimanjima, pa evo sve do danas.
Zahvaljujući ocu imali ste tu privilegiju da upoznate dosta velikih estradnih zvijezda?
-Da, jesam i to su zaista lijepa sjećanja, nezaboravna sjećanja. Pa, pokojni Toma Zdravković mi je bio kum. Poslije rata otac je opet bio pokrenuo studio, pa sam upoznao i bio u njihovom društvu poput rahmetli Safeta Isovića, Hasibe Agić i mnoge, mnoge druge. Upravo zahvaljući svemu tome, mimo toga moje obrazovanje je išlo drugim smjerom, profesionalnom obrazovanju, a kroz Srednju muzičku školu, Muzičku akademiju, kasnije i magisterij na akademiji.
Kako je teklo Vaše školovanje?
-Ja sam u suštini nakon srednje škole trebao da idem, jer sam dobio odobrenu maksimalnu stipendiju, na džez odsijek u Bruklinu. Ali, nisam otišao iz razloga jer se otac jako razbolio. Bila je opcija da ja odem, a da se on i mati nekako u Sarajevu snalaze za ostatak školarine i pored stipendije, ali ja sam odustao od toga, nisam ih mogao ostaviti. U Sarajevu sam upisao studij kompozicije i nisam se nikad pokajao. Nije to bio klasični odnos oca i sina, bio mi je sve, kako otac isto tako i najbolji prijatelj, savjetnik, ma sve.
Iz Vašeg ugla gledište, da li je Sarajevo zaboravilo Faruka Jažića?
-Generalno Sarajevo zaboravi sve ljudi koji su mu bili od nekog značaja, pa je tako mogu da kažem, zaboravilo i moga oca. Ali, to nije jedinstven slučaj, naime da budem iskren, Sarajevo je poznato po tome.
Razlog našeg razgovora sa Vama je da trenutno radite na jednom jedinstvenom, neobičnom muzičkom projektu. O čemu se radi?
-Da, tako je. To je projekat koji je pokrenut na insistiranje Mirsada Ibrića i, on je „krivac“ da spoji dvije strane, mene kao aranžera i kompozitora i Marka Kalajanovića operskog pjevača (bariton) u Narodnom pozorištu u Sarajevu. On već desetak godina aktivno pjeva u Narodnom pozorištu. Mirsad je spojio Marka i njegovu ekipu saradnika sa mnom, a na način da smo organizovali jedan sastanak. Brzo smo „kliknuli“ i tako se dogovorili da snimimo desetak pjesama, a da to bude spoj sevdalinke i šumadijske pjesme. Da se spoje dvije kulture jer su veoma bliske i srodne, a u smislu stilskog i muzičkog izražaja. Ustvari da se napravi nešto novo, što se nije čulo na ovim prostorima, a što nije standardno i klasično za jednog operskog pjevača. Da jednu šumadijsku poravnu pjesmu pjeva operski pjevač ili bosansku sevdalinku. Marko i ja se znamo iz pozorišta, iz svijeta opere, harmonijskih koncerata, odnosno iz svijeta klasične muzike. Mene je samo interesovalo, šta se svim tim želi postići? Jer sevdalinka je danas obrađena na više načina, od džeza, pa do popa i roka. Ali, niko se do sada nije usudio da stavi sevdalinku ili šumadijsku pjesmu u jedan simfonijski izraz, da svaka numera bude skoro kao jedna posebna, zasebna operna arija. Ušli smo u polje koje do sada nije istraženo. Marko nije bendovski pjevač, nije pjevač narodne muzike, trebalo je napraviti, snimiti nešto što će publiku fascinirati sa jednim umjetničkim značajem i težinom. Jer svima nama je u cilju kad sve to snimimo da ostane vrijedno vremena u kojem je rađeno, stvarano, nešto što će cijeniti i voljeti i buduće generacije.
Za koje pjesme ste se odlučili?
-Po pitanju sevdalinki odlučili smo se za „Žute dunje“, „Emina“, „Snijeg pade na behar i voće“, „Omer beže“, “Da sam ptica“, a što se tiče šumadijskih pjesama, to su pjesme koje je Marko odabrao jer je i sam sa tog područja, „Polomiću čaše od kristala“, „Devojka iz grada“ i „Moravsko predvečerje“. Kako je Marko jako, jako dobro rekao: “Ovo će pokazati, da su sevdalinka i šumadijska pjesma , dvije obale iste rijeke“. I to zapravo i jeste muzički tako. Ovim projektom napravit će se nešto je neobično, što je publici i te kako poznato, a da ima umjetničku notu.
Bojite li se muzičkih kritičara?
-Pa, mi zapravo u zadnjih dvadeset i više godina nemamo muzičkih kritičara, a koji bi zdravo ocjenivali i bavili se svojim poslom. Muzički kritičar treba da bude neko ko je približno muzički obrazovan, kao lice koje stvara muziku. Nema više zdrave muzičke kritike, imamo samo muzičko izvještavanje šta se dešava u gradu ili državi. Ne bojimo, a iz razloga tog, a to sam naučio i od rahmetli oca, da u sevdalinci kada je aranžiraš sve možeš da uradiš, da mjenjaš i oblik, formu, ali melodiju i tekst ne smiješ da diraš, jer to je svetinja. To neke kolege koji snimaju zarad nekih svojih potreba mjenjaju, ali mi smo se svi dogovorili da to ne smijemo da radimo. Mi želimo da ovim projektom predstavimo našu državu i u Beču, i Frankfurtu, Parizu, Londonu, ali na jednom velikom muzičkom nivou, sa velikim simfonijskim orkestrom. Planirali smo da 30. juna u Narodnom pozorištu u Sarajevu prezentiramo naš projekat sa sarajevskom filharmonijom.
Razgovarao: Bato Šišić
