I mi smo samo ljudi

Mirjana Livojević, urologinja u OB “Dr. Ivo Pedišić” u Sisku svaki dan se na posao vozi iz Zagreba. Svaki dan je minimalno 2 sata u autu.

– Svako jutro prolazim ovako neke užase na cesti. Svašta sam vidjela. Jednom mi je jedan gospodin izletio na izlazu s autoceste, prošao je ravno i na mjestu umro. Ponekad je dosta toga, pogotovo kad je neki težak dan, pa baš poželiš doći kući djetetu, a nemaš tu opciju, govori.

Bilo je situacija kada je zagrebačka obilaznica bila zakrčena i Google maps joj je javio da će joj trebati 45 minuta da dođe do vrtića.

– Stojim u koloni na cesti i ne mogu mrdnuti i onda histerično zvanje, slanje poruka tetama. Nisam ja znala da će se to dogoditi, to nije bila predviđena situacija. I onda taj stres – jadno moje dijete koje će samo biti u vrtiću, nema tko doći po njega, govori.

– Ponavljam, svjesna sam ja da ima i gorih stvari, nije nama najgore, dodaje.

Izmjerila je da od svog stana do bolnice ima 70 km.

– U medicini nije slučaj, još se nisu dosjetili izmjeriti kako neki pojedinci rade. To je još uvijek jedna velika misterija, da ne kažem da se još nisu dosjetili kako kontrolirati vrijeme. U našoj bolnici, kada je ministar najavio velebnu kontrolu radnog vremena, onda su se naši vodeći dosjetili revolucionarne metode kontrole radnog vremena, a to je da se upisujemo u bilježnicu. Doslovno sam upisivala Mirjana Livojević je došla u 8 i otišla u 16 sati. To je nemoguće krivotvoriti, rekla je.

Nekada ima osjećaj, dodaje, da živi u nekoj zeznutoj epizodi Monty Pythona koji se povremeno križa sa Zonom sumraka.

– Problem je u tome što taj zdravstveni sustav na leđima nose entuzijasti. Luđaci koji će se dovesti do toga da im se pluća raspadaju, da iskašljavaju krv prije nego što odu na bolovanje. I onda imate privid da je to dobro i da sve funkcionira, rekla je.

Objašnjava kako kolege nakon dežurstva često ostaju na operacijama, nitko neće reći kako ide kući i da se drugi snađu.

– Nitko od nas ne griješi namjerno. Mi ne radimo greške namjerno, ali u takvom okolišu, kada radite u kaosu, može se svašta dogoditi. Imate toliko stvari na koje morate paziti, pisati, raditi, radite na 5 radilišta, vuku vas ovdje, vuku vas ondje, dolaze vam pacijenti koji vas vuku za rukav, a koje nemate ni u sustavu upisane, rekla je.

Ne znate je li gore, kaže, kada im ne možete pomoći, kada im ne stignete pomoći ili kada ste živčani i ludi i pitate se “a tko će meni pomoći?”.

Kada radi u ambulanti, ima 10-13 naručenih pacijenata, svaki četvrtak pogleda najmanje 30 pacijenata jer ih je mnogo nenaručenih.

– Svakome se morate posvetiti do kraja. To mi, kao prvo, nalaže moja savjest, a kao drugo, moram biti dobar liječnik – ne želim nešto propustiti, pa da netko zbog toga ispašta ili ne daj bože, ostane bez glave, rekla je.

“Smjene su takve kakve jesu, nemam slobodnog vremena”

– Ima ljudi koji ne stignu dobiti adekvatnu pomoć zato što je sustav zakrčen, previše je zakrčen, neki ga ili previše zloupotrebljavaju ili se neke stvari olako prepisuju. S druge strane imate ljude koji se ne mogu ni dovesti do doktora, govori Ivon Matić, obiteljski liječnik, DZ Županja, ambulanta Gunja.

Objašnjava kako je Gunji najbliža bolnica u Vinkovcima – udaljena 60-ak km.

– Od doktora obiteljske medicine se traži da bude spreman sve raditi, a mogućnost da obavi ispravan posao, uz ovakav tempo mogu jedino raditi nekvalitetan posao. To nisam nikada potpisao u životu, dodaje.

Imao je, govori, dosta stresnih, hitnih situacija. Mora biti dobro opremljen.

– Nekada požalim što sam upisao obiteljsku medicinu, ali i općenito medicinu jer previše iziskuje emotivnog ulaganja. Koliko god to pokušavate zatomiti, uvijek nekako ispliva i imao sam dana kada bi htio samo ostati kući. Ili kada dolazim pred ambulantu, dođe mi da se samo okrenem, rekao je.

Njegov posao dosta utječe na njegov privatni život.

– Počeo sam sve to emotivno primati, a privatni život mi je poprilično loš, katastrofičan. Smjene su takve kakve jesu, nemam slobodnog vremena. A ako i imam, osjećam se prebijeno kada dođem doma. I kada imam slobodno vrijeme, ne znam kako da ga iskoristim kvalitetno dok se oporavljam. Konstantno razmišljam jesam li ispravno napravio, jesam li mogao nešto više napraviti za nekog pacijenta, što će se dogoditi s tim pacijentom, a već znate što će se dogoditi, rekao je. 

– Strah me, kada sam počeo i vidio kolika količina posla me čeka, bilo me užasno strah da ne pogriješim. Sve sam provjeravao više puta. Radim to i dalje, ali nekako otupiš nakon nekog vremena, ali to nije dobro, rekao je Marin Smilović, radiolog, Županijska bolnica Čakovec.

Uvijek razmišlja, kada pregledava nekog pacijenta, da to može biti njegova mama, baka, kćer.

– Uvijek razmišljam da moram potpunu pažnju posvetiti tome da negdje ne pogriješim, rekao je.

Klikni na "like" i pridruži nam se na Facebooku

Problem je u tome što nedostaje liječnika, pa je uz ambulantu gdje radi ultrazvuke zadužen i za hitne i za bolničke pacijente, a oni često ne ulaze u normative i mora ih negdje ugurati za pregled.

– Uvijek ima 10, 15 pacijenata koji dođu. Ili ako iz obiteljske medicine pošalju pacijente. Sve je to začarani krug, dodaje.

Često se događa, objašnjava, da se više toga obrađuje i šalje se na puno više pretraga jer se liječnici žele zaštititi.

– Strah ih je, ne žele da se nešto dogodi. Većinom se rade veće obrade, no što je zaista potrebno, rekao je.

Kod težih slučajeva često razmišlja je li dobro dijagnosticirao, je li dobro napisao, je li napravio sve što je mogao.

Livojević ističe da je postala kronično umorna – ne stiže se odmoriti od dežurstva do dežurstva.

– Jučer sam morala fizički funkcionirati kod kuće – s djecom, svojim normalnim životom, dodala je.

Matić je mlad, a već je doživio sagorijevanje.

– Nisam se još oporavio od toga. Kažu da je više puta moguće dobiti burn out, nadam se da mi je ovo prvi i zadnji. Uglavnom, teško se rješava taj dio. Tražio sam psihoterapiju, sada će biti skoro godinu dana, no ima efekta. Naučite se nositi s problemima, rekao je.

Livojević kaže da nemaju psihološku pomoć – u 12 godina rada nije bila pozvana, niti upućena na bilo kakav sistematski pregled.

– Da mi imamo uređen sustav i uređenu zemlju, onda bi to išlo “po defaultu”, kaže.

Robovlasnički ugovori

Dodaje kako je imala robovlasnički ugovor.

– Zamislite to, u 21 stoljeću moj ugovor kaže ako ja dam otkaz i odem raditi negdje, može to biti Karlovac Županja i ja odlučim dati otkaz i otići tamo raditi, moram vraćati bruto plaće. Meni su računali nakon potresa, tada sam bila na pola specijalizacije, izračunali 550.000 kn da bi morala vratiti ako odem iz Siska, rekla je.

Matić kaže da su njemu izračunali da mora vratiti 940.000 kn prije prekida ugovorne obaveze. Smatra da je ovo oblik modernog ropstva.

Smilovićev specijalistički ugovor je vrijedan oko 1,5 mil kn.

– Često dobivam ponude za van. Evo, prije mjesec dana sam dobio jednu vrlo atraktivnu ponudu iz Švicarske, rekao je.

– Ja sam već svoje papire predala u Švedsku. Pričam engleski, švedski i španjolski. Pitanje je kako ću si samo posložiti privatni život, kaže Livojević.

Objašnjava da ako se odluči otići u Švedsku, oni vas izrežu iz Hrvatske s djetetom, mužem, psom, mačkom, božićnim drvcem.

– Samo vas presele u Švedsku, omoguće vam posao za muža, vrtić za dijete, školu za starije dijete i tetu čuvalicu za psa. I još vas prije toga pošalju u Španjolsku da dva mjeseca učite Švedski. Lijepo je kad vas netko cijeni, a ne kad vam kaže “kaj ti stalno prigovaraš, zašto stalno ljuljaš čamac, šuti, super ti je tu moglo bi ti biti puno gore”. To dobivate obično u Hrvatskoj, rekla je.

Ističe da nitko ne želi reformu zdravstva – oni svi žele sjediti u svojim stolicama i čekati da prođe njihov mandat.

– To su profesionalni odugovlačitelji, nitko se ne trudi riješiti problem, dodaje.

Smilović kaže da ovaj posao ne bi izabrao, kada bi se mogao vratiti u prošlost. Livojević kaže da kada bi joj djeca rekla da žele studirati medicinu, dala bi sve od sebe da to spriječi.