Redakcija
U slučaju da EU do konkretnog datuma ne reformiše svoj način odlučivanja i ne bude spremna za nove članice, sve zemlje zapadnog Balkana koje ispune sve uslove za članstvo u EU, mogu do reforme EU postati punopravne članice jedinstvenog tržišta EU.
U zemljama zapadnog Balkana sve je manje onih koji vjeruju da će u dogledno vrijeme od obećanja “evropske perspektive“ biti nešto konkretno. Od Kosova do Bosne i Hercegovine, EU se pokazuje sve slabijom i manje sposobnom da inspiriše značajne reforme i utiče na političke procese. Zemlje regiona zbog toga ne samo da se ne približavaju standardima i EU članstvu, već se sve češće od njih i udaljavaju.
Proces proširenja EU već neko vrijeme je zaglavljen i podsjeća na autobus bez točkova. Prošlogodišnje rasprave o otvaranju pregovora o članstvu sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom, ali i dodjeljivanje kandidatskog statusa Bosni i Hercegovini, činile su se kao rasprave o tome da li će i pod kojim uslovima neki od putnika se prebaciti jedan red naprijed, bez nade da će autobus u dogledno vrijeme napustiti ćorsokak u kome se našao.
Da je tako, dovoljno je pogledati Crnu Goru. Ova zemlja je kandidatkinja za članstvo u EU od decembra 2010. godine, a o članstvu u EU pregovara od juna 2012. godine. U međuvremenu je postala članicom NATO saveza (2017. godine), a Vijeća Evrope deset godina ranije (2007. godine). Za zemlje članice EU i NATO-a, po pitanju vanjske i sigurnosne politike, od Afganistana do Ukrajine, od borbe protiv terorizma do odnosa prema Rusiji, Crna Gora se pokazala važnim i vjerodostojnim osloncem i partnerom. Ukoliko bi postala članica EU, bila bi stanovništvom druga najmanja članica, a utjecaj na EU proračun bio bi beznačajan. Međutim, ni nakon decenije pregovora o članstvu u EU i otvaranja svih poglavlja, ova mala i u najvećoj mjeri o turizmu ovisna ekonomija, ne zna ni da li će, a kamoli kada, postati članicom EU.
Sva proširenja EU u ovom mileniju dogodila su se skoro istom putanjom. Zemlja bi prvo predala zahtjev za članstvo u EU, a onda bi dobila kandidatski status. Nakon toga bi otvorila pregovore, prilagodila se EU zakonodavstvu i standardima, te ispunila često zamorne političke uslove. Nakon nekog vremena tokom pregovora, zemlje članice EU postavile bi okvirni datum do kojeg bi, ukoliko zemlja ispuni sve uslove, onda i postala punopravnom članicom EU.
Latvija i Slovačka su tako, naprimjer, članice EU postale nakon 34 mjeseca pregovora, Bugarska nakon 58 mjeseci, a Hrvatska nakon 68 mjeseci. U slučaju Crne Gore, nakon 127 mjeseci pregovora, od Berlina preko Pariza do Brisela, ne samo da niko nije spreman da razgovara o konkretnom datumu do kojeg bi barem ova najmanja i najnaprednija zapadnobalkanska zemlja mogla postati članicom EU, već nisu spremni ni da kažu da će se to dogoditi u ovoj deceniji.
Razlog zašto je to tako najbolje su objasnili Olaf Scholz, njemački kancelar, i Emmanuel Macron, francuski predsjednik, u zajedničkom tekstu za EU medije iz januara 2023. godine. Scholz i Macron objasnili su kako žele „brz i konkretan napredak u procesu proširenja EU na zemlje zapadnog Balkana.“ Ali, i da će te zemlje punopravnim članicama EU moći postati tek nakon što EU reformiše svoj način odlučivanja, odnosno da manje zemlje članice odustanu od prava na veto u nekim politikama EU. Međutim, protiv takvih reformi je najveći dio tih zemalja, iako su razgovori o tome u toku, pa se ne nazire kada, a ni da li će doći do dogovora.
U odgovoru na ovu situaciju koja traje već duži niz godina mnogi vjeruju kako zemlje zapadnog Balkana bez obzira na sve trebaju zbog sebe provoditi reforme i usklađivati se sa EU standardima. A članstvo ako bude, bude. Međutim, jedno je želja, a drugo realnost koju kao posljedicu takvog neizvjesnog članstva gledamo već nekoliko godina u regionu. Od nestabilnih odnosa između Srbije i Kosova koji svakih nekoliko mjeseci prijete da eskaliraju, do redovnih udara na ustavnu i institucionalnu arhitekturu Bosne i Hercegovine. Odnedavno čak i u Crnoj Gori vidimo političku i institucionalnu nestabilnost koja ima potencijal eskalacije.
U think tanku Inicijativa za evropsku stabilnost (ESI), zabrinuti nastavkom ovog statusa quo, još 2018. godine smo izašli sa prijedlogom od dvije tačke.
Prvo, da se zemlje članice EU što prije dogovore o konkretnom datumu (naprimjer, januar 2026. ili 2027. godine) do kada bi sve one zemlje zapadnog Balkana koje ispune uslove za članstvo u EU (uključujući i vladavinu prava i kvalitete demokratije) mogle i postati punopravne članice EU.
Drugo, u slučaju da EU do tog konkretnog datuma ne reformiše svoj način odlučivanja i ne bude spremna za nove članice, sve zemlje zapadnog Balkana koje ispune sve uslove za članstvo u EU, mogu do reforme EU postati punopravne članice jedinstvenog tržišta EU.
Članstvo u jedinstvenom tržištu, bez učešća u procesu odlučivanja u institucijama EU, na način kako su to danas Norveška, Island ili Švicarska, odnosno kako su to prije ulaska u EU bile Austrija, Švedska i Finska, omogućilo bi građanima i privredama zemalja zapadnog Balkana sve koristi članstva u EU. Odnosno, osigurati učešće u četiri slobode kretanja EU: roba, usluga, kapitala i ljudi.
Za razliku od trgovinskog dijela Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, koji je zemljama zapadnog Balkana omogućio tek nešto olakšan pristup jedinstvenom tržištu EU, punopravno članstvo u njemu značilo bi da javna uprava, inspekcije, policije, tužilaštva i sudovi, u Sarajevu, Novom Pazaru i Tetovu moraju provoditi i “braniti“ pravila jedinstvenog tržišta EU na isti način kao što se to danas radi u Berlinu, Bratislavi ili Talinu. Za razliku od regionalnog ekonomskog uvezivanja (Zajedničko tržište ili Otvoreni Balkan).
Zemlje bi morale provoditi gotovo čitavo EU zakonodavstvo. A zauzvrat, privrede i građani u regionu svoj bi razvoj i budućnost mogli bazirati na tome da će ukoliko se njihove zemlje reformišu i usklade sa EU, biti dio najbogatijeg i najrazvijenijeg tržišta na svijetu i da će uživati u slobodi kretanja roba, ljudi, usluga i kapitala, te da će dobiti finansijsku podršku kao da su punopravne članice EU. Privrede i vlade u EU i regionu, jednom ovakvom ponudom mogle bi ozbiljno planirati kako region uključiti u lanac proizvodnje u EU, koji zbog globalnih kretanja i izazova ozbiljno planira geografsko skraćivanje lanca proizvodnje.
Za ovu ideju postoji interes u zemljama članicama EU, zemljama zapadnog Balkana i među privrednicima. Predsjednik Vučić i premijer Kurti su u zadnje dvije godine od EU nekoliko puta javno tražili integraciju svojih zemalja u jedinstveno tržište EU. U BiH je bivši ministar vanjskih poslova, Zlatko Lagumdžija, zajedno sa grupom bivših visokih zvaničnika u regionu, izašao sa sličnim prijedlogom. Oni koji razumiju političku, ekonomsku i društvenu situaciju u regionu i EU, značaj EU u regionu, otvoreni su za ideju jednog ovakvog značajnog cilja. Podrška ideji stigla je od Privredne komore Republike Srbije, vlada Belgije i Austrije, ali i niza bivših i sadašnjih članova Evropskog parlamenta. U septembru 2022. godine i predsjednik Ukrajine, Volodimir Zelenski, zatražio je članstvo u jedinstvenom tržištu EU kao međukorak ka članstvu u EU.
Ovakva konkretna, značajna i ostvariva ponuda regionu, u onim zemljama koje već imaju reformske vlade, Sjeverna Makedonija ili Kosovo, mogle bi vrlo brzo pokrenuti reforme i proces usklađivanja sa EU. Njihov napredak i izgledno članstvo u EU ili njenom jedinstvenom tržištu poslužilo bi kao primjer i inspiracijama drugim zemljama u regionu. Naprimjer, Bosni i Hercegovini, u kojoj smo od vizne liberalizacije 2010. godine, preko uspostavljanja mehanizma za izvoz mlijeka i mliječnih proizvoda 2015. godine, do prošlogodišnjeg članstva u Mehanizmu civilne zaštite EU vidjeli da, kada je EU ozbiljna, kada ponudi nešto konkretno i ostvarivo, onda se BiH može reformisati, uskladiti i prilagoditi. Da, to traje nešto duže nego u drugim zemljama, često i sa dosta više frustracija, ali BiH stiže do cilja.
Pogled na kartu Evrope jasno pokazuje zašto baš ovo mora biti prioritet svih prioriteta u regionu i BiH. U zadnjih tridesetak godina Evropa je bila podijeljena u tri grupe zemalja. Prva grupa su zemlje koje su 1990-tih bile dio EU i njenog jedinstvenog tržišta EU, koje su i tada živjele u miru i prosperitetu. Druga grupa je 13 zemalja centralne, istočne i mediteranske Europe koje su dobile šansu da postanu dio EU i njenog jedinstvenog tržišta i koje od tada uživaju u miru i stabilnosti i značajno sustižu društveno-ekonomski standard u jezgru EU. Treća grupa su sve ostale zemlje, koje ne samo da u zadnje tri decenije nisu uspjele značajno da sustignu i zadrže ekonomski, politički i društveni razvoj koji postoji u EU i njenom jedinstvenom tržištu, već su u zadnje tri decenije prošle kroz periode nestabilnosti, a neke čak i sukoba i ratova (od Balkana, preko Kavkaza do Ukrajine).
Dakle, na regionu je da zatraži, a na EU da konkretizuje put regiona ka članstvu u jedinstvenom tržištu i EU pa da kao društvo nakon višedecenijskih iznevjerenih obećanja zaista i krenemo sustizati nivo razvoja u EU, i osiguramo veći nivo stabilnosti i mir.
