in

Prednost žena – liderica je njihov feminini stil

Slatka-Tajna.Eu

Doc. Dženana Husremović rođena je u Zenici gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Od 1992. do 1995. radila je na projektima psihosocijalne pomoći izbjeglicama i raseljenim licima te je to iskustvo odredilo njenu karijeru. Godine 2001. diplomirala je na Odsjeku za psihologiju Univerziteta u Sarajevu s temom iz područja profesionalne selekcije, a 2006. godine je magistrirala u području karijerne orijentacije. Doktorirala je 2011. pod mentorstvom prof. dr. Valentina Bucika sa Univerziteta u Ljubljani u području organizacijske psihologije. Predsjednica je Društva psihologa u Federaciji Bosne i Hercegovine i članica Upravnog odbora Fonda otvoreno društvo u Bosni i Hercegovini. Prorektor je za nastavu i studentska pitanja Univerziteta u Sarajevu.

BM: Zašto ste baš izabrali psihologiju kao oblast u kojoj ćete se baviti naučnim radom?

HUSREMOVIĆ: Psihologija nije bila moj prvi izbor. Moja najdraža područja bila su brojevi, hemija, biologija,… Puno toga sam namaštavala, radila i pokušavala. Ono što je presudilo da psihologija bude moj poziv i misija je bio rat. Za vrijeme rata sam radila u programima psihosocijalne pomoći djeci u izbjegličkim centrima u Zenici, motala se pod nogama tada iskusnim psihologinjama u Medici, radila kao asistent sjajnim internacionalnim psiholozima sa Univerziteta u Londonu i UCLA i shvatila da je to mjesto gdje pripadam. Muž i ja smo dobili svoje prvo dijete u ratu, bili bez novca, a muž, tada apsolvent na Fakultetu za elektrotehniku, nakon demobilizacije je odlučio je pokrenuti svoju IT firmu. Ja sam nastavila da radim i tek kada je firma stala na noge i kada je on mogao da nas izdržava, upisala psihologiju. Vjerujem da je ovakvih priča mnogo u mojoj generaciji, rat nam je uzeo najljepše godine, oteo bezbrižnost studiranja i radili smo puno kompromisa da bismo razvijali svoje karijere. S druge strane, mi smo naučili što znači rad, fokus, istrajnost, izazov, neodustajanje…

Psihologija mi je omogućila da se bavim svime što me zanima. Danas se u psihologiji bavim i brojevima i ljudima. Psihologija vam daje priliku da čitav život budete fascinirani ljudskom vrstom, ali vas istovremeno i uči da se ničemu ne čudite.

BM: Sa kojim izazovima ste se susretali u svom naučnom radu? Kako i na koji način ste se nosili sa izazovima?

HUSREMOVIĆ: Psihologija se od samih početaka razvoja, što bi rekli naši ljudi “o jadu zabavila”. Čak ima i jedna izreka – Bog je sve jednostavne probleme dao prirodnim naukama. Dok prirodne znanosti uglavnom mogu direktno promatrati fenomene koje izučavaju, mi se bavimo mjerenjem, definiranjem i objašnjavanjem nevidljivog. O psihičkim procesima saznajemo na osnovu ponašanja i zato dobri psiholozi jako vode računa da u svojim komentarima ne prelaze granice i ne pričaju o stvarima za koje nemaju dokaze u podacima. Ispitivanja osjetljivih tema, kao što su rasizam, zlostavljanje, spremnost na pokoravanje autoritetima, kao i tema o kojima postoji neko javno mišljenje koje se teško mijenja (npr. djeca ne treba da igraju video igrice) posebni su izazovi u istraživanjima. A možda su još veći izazovi kada dobijete rezultate koji su drugačiji od mišljenja javnog mnijenja. Često se dešava da ljudi imaju vlastito iskustvo koje je drugačije od nalaza istraživanja i teško razumiju da se nalazi ne podudaraju sa njihovim mišljenjem.

BM: Koliko je zahtjevno u BiH baviti se naučnim radom, s obzirom na minimalna izdvajanja za naučno istraživački rad?

HUSREMOVIĆ: Ja sam aplikativni psiholog, mene privlače i zanimaju istraživanja koja imaju jasne preporuke i implikacije za društvo. Psihološke laboratorije na svjetskim univerzitetima opremljene su opremom koja vrijedi milione, zato jer je donosiocima odluka jasno da sve počinje i završava sa ljudima. Nalazi psiholoških istraživanja, posebno iz područja aplikativne psihologije, služe da bi se donosile dobre odluke, javne politike i pratile promjene. Mora postojati sprega između nauke, struke i politike kako bi se dogovarali koja istraživanja su nam važna i koji nalazi su nam potrebni kako bismo poboljšavali kvalitet života i rada.

Glavni problem u Bosni i Hercegovini je što se rezultati društvenih istraživanja ne koriste dovoljno u praksi, posebno u donošenju strateških odluka i javnih politika. Ulaganje u nauku je direktno povezano sa percepcijom važnosti nauke. Zemlje koje se razvijaju vide nauku kao polugu razvoja, koriste nalaze istraživanja i vide efekte. Kod nas se naučni rad još uvijek vidi kao aktivnost male grupe ljudi koji to rade zarad vlastitog zadovoljstva i postignuća. Nauka treba da se koristi, inače nikome ne treba.

BM: Kakav je položaj žena u naučnoj zajednici na Univerzitetu u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini uopće?

HUSREMOVIĆ: Na Univerzitetu u Sarajevu radi veliki broj naučnica čije djelovanje obilježava sva područja života i silno sam ponosna što ih znam. Međutim, karijere žena često imaju drugačije oblike od karijera muškaraca. Bez obzira na pomake koje smo napravili kada je u pitanju jednakopravnost, žene se više suočavaju sa kulturalnim, institucionalnim, individualnim i porodičnim barijerama na putu karijernog razvoja. Rodne stereotipije, očekivanja od rodnih uloga i predrasude, mnogo više utiču na karijere žena, nego muškaraca. Žene su značajno više osjetljive na rodnu kulturu jer nerijetko donose odluke o ponašanju i izražavanju na osnovu procjene rodne kulture. Nekada bismo nešto uradile, ali čitanje socijalnog pejzaža vam kaže – bolje nemoj, i to samo zato jer si žena. Disfunkcionalna legislativa, nepravičnost u selekciji, ograničeni pristupi uticajnim socijalnim mrežama, a posebno nedostatak žena mentorica i uzora u profesijama dodatno otežavaju razvoj karijera žena. Na to sve, porodične barijere kao što su briga za djecu i seniore ili neadekvatna partnerska podrška dovode do toga da se žene jednostavno ne osjećaju spremne da ulažu (mnogo više) energije u odnosu na svoje kolege kako bi napredovale na ljestvici.

Međutim, ne smijemo nikako izgubiti iz vida da karijera nije ravna crta, niti je uspjeh u karijeri u očima drugih. Moderna karijera podrazumijeva sve što jedna osoba radi u životu, ona je skup naših iskustava i promjena, prije svega, na nivou vrijednosti i stavova. Zadovoljstvo karijerom ili mjestom u kojem se trenutno nalazi, isključivo je ocjena same osobe. To je ono što ja stalno ponavljam svojim studentima – vi ste ti koji odlučujete gdje želite biti, kuda dalje idete i koliko ste time zadovoljni.

BM: Možda je laičko pitanje, ali ga često čujemo. Zanima nas Vaše mišljenje kao psihologa, da li se liderice rađaju ili stvaraju?

Klikni na "like" i pridruži nam se na Facebooku










HUSREMOVIĆ: Niko se ne rađa kao lider ili liderica, kao što se niko ne rađa kao rođeni pravnik ili pravnica, ljekar ili liječnica, političar ili političarka. Liderstvo se uči. Liderske kompetencije uključuju znanje, vještine i spremnost da vodite ljude. Da biste bili uspješan lider ili liderica, morate znati kako voditi ljude, poznavati područja u kojima se očekuje vaše liderstvo, kako prilagođavati način rukovođenja okruženju i ljudima, kako donositi odluke koje su nekada vrlo teške. Sve to morate vježbati, potom reflektirati na svoja iskustva i biti spremni mijenjati neefektivna ponašanja. A najvažnije od svega je – morate biti otvoreni za iskustva, spremni i motivirani da vodite druge, da podnesete poraze i da vam je to sasvim uredu. Iskreno, sva sreća pa se liderstvo uči. Pokušajte da zamislite kako bi izgledao svijet kada bi se lideri i liderice rađali i da čitav svijet ovisi samo o sklopu hromozoma.

BM: U čemu Vi vidite značaj liderske uloge žena u različitim oblastima (nauka, biznis, kultura, sport…) i koje su prema Vašem mišljenju prednosti koje žene imaju i kako ih najbolje iskoristiti?

HUSREMOVIĆ: U jednom sjajnom članku pod nazivom “Is there a ‘feminine’ response to terrorism?“ opisana je razlika u reakciji jedne žene (Jacinde Ardern, Novi Zeland) i nekoliko muškaraca (Barack Obama, Donald Trump, Jens Stoltenberg i Justin Trudeau) koji su u trenutku masovnih ubistava bili premijeri ili predsjednici svojih zemalja. Jedna grupa predsjednika i premijera nakon terorističkog napada nastoje da djeluju racionalno, da uvjere ljude da je sve pod kontrolom, zahvaljuju se policiji i daju informacije o napretku u istrazi. Drugi, uglavnom muškarci, reagiraju uvođenjem masovnog nadzora, umanjuju građanske slobode, jačaju policiju ili pozivaju na „rat protiv terora“. Jacinda Adern je također snažno krenula u suočavanje sa terorizmom – progurala je dodatne mjere kontrole oružja u parlamentu i uspjela da se izglasa zabrana za privatno posjedovanje oružja dizajniranog za vojne operacije (npr. poluautomatske puške). Ali, za razliku od svojih muških kolega, Jacinda Adern je imala drugačiji, feminini odgovor na teroristički akt. Sve što je preduzimala imalo je empatetičnu i suosjećajnu notu. Javno je plakala.

Njena vlada je ponudila da plati sve troškove sahrana i otvorila je grant za žrtve napada bez obzira na imigrantski status poginulih jer je premijerka željela da adresira specifične potrebe žena nakon nasilne smrti muškog člana kućanstva koje pokazuju da žene trpe ogromne štete na svakom planu kada muški član kućanstva (glava kuće) pogine u nasilnom aktu. Na dženazi je nosila šal preko kose. I dok su se njene muške kolege fokusirale na moć i snagu, njeni govori su bili dominantno usmjereni na ljude. Svi njeni potezi bili su obilježeni empatijom i brigom za ljude. Da zaključimo, istraživanja pokazuju da su liderice daleko uspješnije od svojih muških kolega kada govorimo o javnim politikama socijalnog zbrinjavanja. Nakon oružanih konflikata, liderice su mnogo spremnije da, umjesto da ulažu u vojsku, jačaju budžetske stavke koje se odnose na socijalnu dobrobit i time stvore osnovu dugoročnog mira.

Dakle, kada me pitate koje su prednosti žena, ja bih rekla – feminini stil koji uključuje donošenje odluka baziranih na konkretnim, proživljenim iskustvima, vrednovanje socijalne inkluzije i važnosti potrebe svih ljudi za povezanosti, razumijevanje moći kao kapaciteta da se „stvari urade i završe“ i prilike za osnaživanje drugih, holistički pristup definiranju javnih politika i strategija, isticanje ženskih pitanja u javnosti, a sve to obojeno brigom za druge, empatijom i ženskom odlučnošću.

BM: Da li je BiH još uvijek patrijarhalno društvo? Da li i kod samih žena postoji neka vrsta psihološke “zadrške” kada su u pitanju muškarci koji su, je li, predodređeni da budu šefovi, direktori, predsjednici vlada…?

HUSREMOVIĆ: Moram priznati da se mučim sa ovim pitanjem. Voljela bih da mogu odgovoriti da smo napravili istinske iskorake ka egalitarnom, socijalno pravičnom društvu. Ono što jesmo uspjeli je donošenje zakona, podzakonskih akata i politika kojima se garantira rodna ravnopravnost. Praksa, kako mi se čini, nama još uvijek nije jača strana. Čini se kao da smo bili manje patrijarhalno društvo prije 90-ih. Sistemsko utiskivanje patrijarhalnog, maskulinog okvira kroz obrazovanje i sve druge sisteme, dovelo je do retradicionalizacije i jačanja rodnih stereotipa; rodno zasnovano nasilje je ozbiljno u porastu i nemamo puno argumenata za stav o pozitivnim pomacima. Žene su heterogena grupa po pitanju stavova prema ravnopravnosti spolova. Nedavno sam bila članica komisije za obranu jednog završnog rada koji se bavio spremnošću žena da se odreknu naslijeđa u korist muških članova porodice i citati iz intervjua koje je studentica prijavila u svom radu govore u prilog vašoj tezi da i pojedine žene doprinose održavanju rodne neravnopravnosti svojom nespremnošću da izađu iz tradicionalnih okvira.

BM: Na poziciji ste prorektorice za nastavu i studentska pitanja Univerziteta u Sarajevu? Gdje je danas Univerzitet u Sarajevu kada je u pitanju nastavni proces? Da li su opravdani prigovori da se nastava na većini fakulteta svodi na puko reproduciranje profesorovih predavanja, a da ima malo ili nimalo problemskog učenja?

HUSREMOVIĆ: Univerzitet u Sarajevu je veliki univerzitet sa oko 1.600 nastavnika i asistenata. Jasno vam je da je to jedna heterogena grupa po pitanju doživljaja njihove misije i posla, pristupa studentima, organizacije nastavnog procesa i kreiranja poticajnog okruženja, kao i autentične brige za studente. Bez obzira na te razlike, ja sam sigurna da svaki nastavnik želi najbolje za svoje studente. Kako bismo poboljšali kvalitet nastavnog procesa i privukli što veći broj ljudi u visoko obrazovanje, mi stalno radimo na inoviranju i pripremi atraktivnih studijskih programa. Otvaramo stručne studije, specijalističke i interdisciplinarne studije, stalno inoviramo opremu u laboratorijama koliko nam to sredstva dopuštaju. U narednoj godini naš je cilj svim nastavnicima omogućiti da završe kurseve usmjerene na dizajniranje, organiziranje i vođenje kvalitetnijeg nastavnog procesa, posebno u online okruženju. Univerzitet prije svega ima jedan cilj – da našem društvu bude bolje. A to možemo postići kvalitetnim visokim obrazovanjem koje podrazumijeva i da se svi akteri iz zajednice uključe, posebno firme i organizacije koje stalno pozivamo da nam pomognu u izradi studijskih programa, a posebno da budu otvoreni za studentsku praksu. Samo zajedno možemo obezbijediti kvalitet visokog obrazovanja.

BM: Koliko bh. obrazovni sistem potencira inovativnost, kreativnost, poduzetništvo…Da li obrazovni sistem u BiH uopće educira i usmjerava mlade ljude (muškarce i žene) ka naučno istraživačkom radu?

HUSREMOVIĆ: Ja bih rekla – premalo, posebno kada je poduzetništvo u pitanju. Kada kažem poduzetništvo, pod tim mislim sve što uključuje samoinicijativnost, a ne samo otvaranje firmi. Poduzetništvo se prije svega vidi u načinu kako mlade osobe vide sebe, svijet oko sebe i kako razmišljaju o svojim karijerama. Ja bih voljela da mi radimo puno, puno više na izgradnji vještina upravljanja vlastitom karijerom, na izgradnji tog doživljaja sebe kao glavnog agenta promjena u vlastitom životu… E, tada biste vidjeli i startupe, male biznise i neformalna organiziranja. Inovativnost i kreativnost izranjaju kada ljudi izađu iz zone komfora. Nema inovativnosti i kreativnosti bez izazova, bez upuštanja o nešto drugačije i novo, bez malo straha od nepoznatog. A mi to rijetko svojoj djeci priuštimo i njihove uspjehe u zonama ugodnosti vidimo kao velika postignuća. Njegujte kod djece radoznalost, pustite ih da griješe, gradite kod njih istrajnost, ne dajte im da odustaju, tjerajte ih da rješavaju probleme, da se suočavaju sa izazovima i nemojte zbog vlastitog straha sputavati njihove snove i ambicije. I onda ćete vidjeti kako mogu da rašire krila i odlete visoko.

Comments

Komentariši

Loading…

0

What do you think?

NEMAM JA PRIJATELJICE, SAMO KOLEGICE: Snežana Đurišić progovorila o estradnim druženjima

Sisak ne može čekati nove ministre