in

Četiri mita o šampanjcu

Slatka-Tajna.Eu

Šampanjac, vino koje se uzgaja u prilično osrednjem vinogradarskom regionu, postalo je jedno od najistaknutijih simbola savremenog svijeta, simbol prestiža i proslava širom svijeta, piše Lokal Frans.

Kako se navodi, nijedno venčanje, poslovni dogovor, sportski događaj ili umjetnička izložba ne bi bili potpuni bez šampanjca, a uspjeh ovog pića ne može se objasniti samo njegovim intrigantnim mehurićima.

Profesor marketinga na Poslovnoj školi u Lionu Žona Roka istražujući kako je šampanjac postao ultimativni simbol proslava širom svijeta i koje je njegovo mjesto u potrošačkoj kulturi, zaključio je da je slava ovog pića proizvod četiri mita.

Kako je rekao, ti mitovi su oblikovali njegov identitet i slike koje su sada povezane sa njegovom potrošnjom.

Prvi mit, koji je Roka izdvojio je mit o porijeklu, jer kako kaže region Šampanj u Francuskoj bio je poznatiji po svojoj vuni nego po vinu, odnosno nije se smatrao pogodnim za proizvodnju visokokvalitetnih vina.

U stvari, kaže on lokalna vina često su davana kao promotivni poklon kupcima trgovine vunom, a Benediktinci su bili ti koji su počeli da poboljšavaju kvalitet vina prodajući ih za finansiranje svojih manastira.

Međutim, suprotno popularnom verovanju, monasi nisu “izmislili” šampanjac. Tek mnogo kasnije Pjer “Dom” Perinjon (1635–1713), starešina manastira u Remsu, integrisan je u mit o porijeklu kao dio namerne marketinške strategije da se istaknu pojmovi nasleđa, autentičnosti i tradicije povezani sa šampanjcem, tako obezbijedi mjesto na sve konkurentnijem tržištu.

“Pa ko je izmislio šampanjac? Niko, zapravo, jer je formiranje mehurića prirodno za sva vina. Zaista je počeo da cvejta kada su proizvođači vune, koji su dobijali sve više i više narudžbi za šampanjac, vidjeli priliku da napuste industriju vune za ono što se činilo perspektivnijim i profitabilnijim poslom. Ali, mit o magičnom eliksiru koji su izmislili sveti ljudi je opstao”, kaže Roka.

Drugi mit koji je Rok izdvojio je mit o raskoši. Kaže da je to što se šampanjac vidi i prodaje kao luksuzni proizvod rezultat srećne slučajnosti, koja datira sve do 496. godine.

Hlodvig, kralj Franaka, kršten je u hrišćansku veru u Remsu, domu šampanjca. Od tog vremena tradicija je nalagala da se svi francuski kraljevi krunišu u Remsu, a krunisanja su bile praćene raskošnim gozbama, gde je slobodno teklo lokalno vino, šampanjac. Ova tradicija, kaže Roka, objašnjava zašto je šampanjac poznat kao praznično piće, koje pijuckaju oni koji imaju privilegije.

Prema njegovim riječima, ta slika se učvrstila kada je, sa 16 godina, Luj XIV, prvi put probao šampanjac u veličanstvenoj katedrali u Remsu, nakon čega je povezivao šampanjac sa svojim drugim opsesijama – modom, prestižom i luksuzom.

Slika o šampanjcu se još više promijenila kada je Luj XIV odobrio transport šampanjca u staklenim flašama, a ne drvenim buradima, što je napravilo veliku razliku za proizvođače, jer je drvo ispuštalo gas koji je davao mehuriće šampanjcu.

Klikni na "like" i pridruži nam se na Facebooku










Ovaj novi zakon je, kaže Roka, doprinio razvoju pažljivo dizajnirane ambalaže šampanjca, jednog od prvih primjera modernog marketinga. Na etiketama su bile poznate ličnosti poput Marije-Antoanete, kao i vojni oficiri, plemići, umjetnici i druge poznate ličnosti. Prodavci su brzo shvatili vrijednost grafičkog dizajna kako bi povećali renome svojih brendova i pobudili želju u njihovoj sve bogatijoj bazi klijenata, kaže on.

Treći mit je nacionalni mit odnosno vjerovanje da se šampanjac povezuje sa karakterom nove Francuske Republike, a nakon Francuske revolucije 1789. godine.

Kako kaže, šampanjac je već bio dovoljno poznat da se smatra nacionalnim simbolom, vrijednim kolektivnim uspehom i postao je ne samo “sjajni odraz francuske nacije”, već i “najslavniji izraz” francuske civilizacije.

“Pod Francuskom imperijom šampanjac je zaista došao na svoje. Napoleon je koristio vino da mu pomogne da stvori novo buržoasko društvo koje je bilo i marljivo i lojalno”, rekao je Roka.

On dodaje da je nakon pada Francuske imperije 1814. godine, zora industrijske revolucije bila početak pravog zlatnog doba za šampanjac, jer kako su se železničke linije širile, šampanjac je mogao da se transportuje dalje, u većim količinama i na nova tržišta.

“Inovativna oprema omogućila je efikasniju proizvodnju i poboljšanje kvaliteta, kako u estetskom smislu tako i po ukusu. Brzo je postao simbol Francuske u očima svijeta. Ovaj period obeležio je i porast proizvodnje imitacije šampanjca u drugim zemljama. Osobito penušavo vino iz regiona Šampanj dobilo je međunarodno priznanje 1930-ih godina, zaštićeno sertifikatom o kontroli porijekla”, kaže Roka.

Četvrti mit je mit o modernizmu jer su reklame za šampnjac tokom Bel epoka često predstavljali moderna čuda koja su zapanjila rastuću srednju klasu – parobrode, balone na vrući vazduh, automobile, avione i još mnogo toga.

“Nije slučajno što je šampanjac poslužen na Pariskoj  izložbi 1889. godine, kada je Ajfelova kula predstavljena svetu. Postao je sveprisutan prilikom porinuća brodova i na transatlantskim putovanjima – uključujući i na Titaniku – i pri sklapanju poslovnih ugovora. Bio je predmet prve filmske reklame na svijetu i postao je simbol modernizma u vrijeme kada je Francuska pokušavala da zaboravi užase Prvog svjetskog rata i okrene se novom dobu koji obećava”, kaže Roka.

Kada je konkurencija došla od italijanskog prosjeka i španskih pjenušavih vina kava, reklama za šampanjac je prilagođena, naglašavajući njegovu istoriju i naslijeđe, dajući mu jedinstven prestiž koji ga razlikuje od konkurencije, kaže Roka i dodaje da je u tom periodu Moet stvorio “mit” o Dom Perinjonu, da bi promovisao svoj vrhunski brend.

“U savremeno doba, Džejms Bond, Odri Hepbern i u skorije vrijeme, Bijonse i njen suprug Džej Zi su povezani sa mitovima i istorijom oko šampanjca. Ovo je krajnji dokaz njegove stalne važnosti i kultne privlačnosti na globalnim tržištima. Kroz kolektivno stvaranje mitova, šampanjac ne samo da je uspio da iskoristi povoljne društvene i kulturne trendove, već i da se kreće kroz duboke kulturne protivriječnosti i nastavi da blista u našoj kolektivnoj mašti”, zaključio je Roka.


Comments

Komentariši

Loading…

0

What do you think?

PRAVA TRANSFORMACIJA: Ovako je Maya Berović izgledala prije svih operacija

U zdrav mozak – don Anđelko Kaćunko