in

„KADA MI UBIJENI USTANEMO“: Akademici, pjesnici i duhovnici genocida i danas su najugledniji ljudi u Srbiji i u RS-u

Slatka-Tajna.Eu
FOTO: Paković (DW)

„Izvršitelji genocida u Srebrenici uglavnom su osuđeni – kao i organizatori pa čak i nalogodavci. Ali, akademici, pjesnici i duhovnici genocida i danas su najugledniji ljudi u Srbiji. Oni bi morali biti prozvani i kažnjeni”, kaže se u prologu predstave „Kada mi ubijeni ustanemo”, čiji je snimak prikazan u prostorijama Theater Cinema u Bruxellesu, u sklopu projekta organizacije „International partnership for human rights” pod nazivom „Srebrenica: izvlačenje pouka iz prošlosti”.

Predstava redatIlja Zlatka Pakovića premijerno je izvedena 2020. godine u Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu, ali nije prikazana ni u jednom kazalištu u Srbiji, iako je namijenjena tamošnjoj publici. Ovo performance-predavanje publici dokumentaristički prenosi činjenice, likove i događaje, kojima redatelj, koji u predstavi glumi samog sebe, nastoji probuditi savjest duhovne elite Srbije – kroz stvarne likove koji kreiraju tamošnje javno mnijenje. On ih stavlja na stup srama, ne samo zbog njihovog odbijanja da priznaju odgovornost za ratove u Hrvatskoj i BiH, već i zbog uzurpacije novca i distribuiranja vlastite krivice na građane Srbije.

No, to je nešto o čemu u Srbiji malo tko želi znati, sugerira redatelj Paković. „Ova predstava se ne događa. Ona se nigdje i nikada nije odigrala. Vi koji je gledate niste ovdje i sada i nikada je i nigdje niste gledali. Nijedan srpski kazališni kritičar neće objaviti tekst o njoj. Jer se neće usuditi javno prozboriti: genocid u Srebrenici. A šutjeti znači lagati. Šutjeti znači ubijati.”

Univerzalna bol majki

Predstava počinje scenom u kojoj se predstavljaju vojnici ubijeni na redovnom odsluženju vojnog roka u kasarnama na beogradskom Topčideru i u Leskovcu: Dragan Kostić. Radoman Žarković, Srđan Ivanović, Dražen Milovanović. Dragan Jakovljević. Njihova smrt je i danas prožeta velom misterije, što u predstavi oslikava majka jednog od njih kada kaže: „Vojska je proglasila da su se moj sin i njegov drug poubijali u međusobnom obračunu. Prvo su rekli da je Dražen pucao u Dragana, a potom su nam rekli da je Dragan pucao u Dražena, a da je zatim izvršio samoubojstvo. Potom su nam rekli da su naši sinovi bili u homoseksualnoj vezi i da su se iz ljubomore ubili. Tri neovisne ekspertize, među kojima je vještačenje Državne komisije Srbije i vještačenje FBI-ja dokazale su da je počinitelj ubojstva mog sina i njegovog druga neka treća osoba ili neka druga skupina ljudi.”

„Sumnja se da su mladići ubijeni zato što su vidjeli Ratka Mladića, shvativši da Vojska čuva bivšeg zapovjednika VRS. Ispostavilo se da su kasarne bile dio infrastrukture koja je krila Mladića, a vjerovatno i Karadžića, možda i druge ratne zločince. Ubojstvo vojnika je do danas nerazjašnjeno”, kaže za DW Jelena Krstić, programska direktorica Helsinškog odbora Srbije.

FOTO: (DW)

Ovih pet mladića dovode se u predstavi Zlatka Pakovića u izravnu vezu sa srebreničkim žrtvama, jer su ih, kako konstatiraju majke Srebrenice u predstavi, „ubili isti oni, koji su ubili našu djecu”. Zato bi „bilo lijepo da se i njihova imena uklešu na ploču Memorijalnog centra u Potočarima”. I Hatidži Mehmedović, jednoj od majki Srebrenice, preminuloj 2018., daje se glas u predstavi, njezina bol, sažeta u rečenici: „I ja sam ubijena kada su ubili moje dijete”, ista je kao i bol majki ubijenih vojnika u Srbiji: „Zamislite kako je kada za Božić nemate kome otvoriti vrata ili kada dođu rođendani djece, a njih nema.”

„Ono što je važno u predstavi i što je utkano u sadašnju ideologiju je da nije važan pojedinac i što roditelji djece misle i kako se osjećaju: već da je bitno zaštititi državu i njezine interese. A to su interesi, koji su doveli do agresije na Hrvatsku pa na BiH, a kasnije i do zločina na Kosovu”, kaže Jelena Krstić.

„Samo fini ljudi mogu činiti velike gadosti”

Klikni na "like" i pridruži nam se na Facebooku










U ovom kazališnom komadu se stalno ponavlja „Samo fini ljudi mogu činiti velike gadosti”, te se gledatelje vodi kroz priču o imućnoj obitelji, koja ima svoje uporište u crkvi, sudskim i književnim krugovima. To je, kako kaže Jelena Krstić, i danas vrlo utjecajna, cijenjena i citirana obitelj Matije Bećkovića, promovirana u školama i udžbenicima, čije se mišljenje jako cijeni i čiji se članovi pozivaju u najgledanije TV-emisije.

U predstavi se citiraju i matrice kreatora srpskog nacionalizma, počevši od dr. Milorada Ekmečića da „Srbiji nije problem dati 250.000 života sa Veliku Srbiju”, preko Ćosića po kojem je „Laganje najbolja vrlina srpskog naroda, oblik patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije”. Spominje se i Nikolaj Velimirović, koji je danas posthumno moralni autoritet i čije se riječi i citati mogu naći u skoro svim domovima koji prakticiraju pravoslavnu vjeru. „Predstava pokazuje njegovu antisemitsku i rasističku stranu. To znači da ono, na čemu mi u Srbiji utemeljujemo svoje ideale, potječe iz nekih ideja 19. stoljeća koje su vrlo problematične. Ali pokazuje i da su oni, koji važe kao osviješćeni i hoće da se bave suočavanjem s prošlošću, ipak zatvoreni kada se postavi pitanje, gdje je odgovornost u njihovim krugovima, među njihovim kolegama i kada treba pokazati da je netko, tko je možda njihov uzor, zapravo bio jedan od inspiratora zločina”, kaže Jelena Krstić.

Ali, bez obzira na bezizlaznost situacije u Srbiji i strategiju suočavanja s prošlošću koja se sastoji u tome da se ona, kako kaže Jelena Krstić „ignorira”, redatelj iznalazi rasplet i pred kraj predstave jedan od glumaca pada na koljena i izgovara: „Dopustite mi da u ovoj kazališnoj predstavi, jer u kazalištu može i nemoguće, kleknem pred 8.372 ubijenih pravednika u Srebrenici. Proklet bio dan i čas kad sam devet dana poslije genocida u Narodnoj skupštini pozvao da za jednog ubijenog Srbina ubijemo sto muslimana. Proklet nek’ je dan i čas.”

„Uzurpacija novca i distribucija krivice”

Predstava završava porukom da su žrtve Srebrenice, ali i drugih zločina utkane u državu Srbiju, što se vrlo slikovito prikazuje iznošenjem zastave, prema kojoj se svi sudionici u predstavi odnose s velikim poštovanjem. „Nitko je nije zgazio, čak su je ispravljali. Oni imaju poštovanje prema toj državi i baš zato žele da bude očišćena od zločina kao i da imena žrtava iz Srebrenice budu utkana u njezino biće u smislu da ona prizna njihovo postojanje, da prizna način na koji su ti ljudi nestali i tko je za to odgovoran”, kaže Jelena Krstić iz Helsinškog odbora Srbije.

Simon Papuashvili iz organizacije „International Partnership for Human Rights” izrazio je „nadu da će veći broj ljudi u Srbiji biti u mogućnosti pogledati ovu predstavu i dobiti drugo mišljenje osim onog nacionalističkog.”

Lidija Krnjajić iz Novog Sada, koja se bavi vizualnom umjetnošću, smatra da je jako bitno to što Zlatko Paković radi i o čemu govori. “Pitam se kako je moguće da se to stalno negira. Smatram da konstantno treba da postoji podsjećanje na genocid i da se stvori kolektivno sjećanje.”

Frencis Bolton iz Amsterdama, koja živi u Bruxellesu i radi za Evropski parlament kaže da je s velikim zanimanjem pogledala performans. „I mi Nizozemci smo ispisali svoju povijest u Srebrenici. Ja sam toga itekako svjesna. Poruka predstave je jasna, a to je da u Srbiji i dalje postoje prominentne osobe i familije, koji imaju jako veliki utjecaj i ne dozvoljavaju pristup istini, niti priznaju da je u Srebrenici izvršen genocid. To nesuočavanje s prošlošću, neprihvaćanje istine kao i činjenica da nijedno kazalište u Srbiji ne želi prikazati tu predstavu, za mene je apsurdno i šokantno.”

(TBT, Mediji)

Comments

Komentariši

Loading…

0

What do you think?

POVRIJEDIO RUKU: Uroš Ćertić zahvalan doktorima

MLAĐI MUŠKARCI ME OPSJEDAJU, ALI JA VOLIM STARIJE: Lejla Zahirović se požalila