in

REVOLUCIJA I PROPAST SU U OBIČNOM ČOVJEKU: Virtuozna režija, kohezion ansambl i sjajna izvedba Aleksandra Seksana kao „IVANOVA“

REVOLUCIJA I PROPAST SU U OBIČNOM ČOVJEKU: Virtuozna režija, kohezion ansambl i sjajna izvedba Aleksandra Seksana kao „IVANOVA“
Slatka-Tajna.Eu
FOTO: Seksan (Plakat)

Kako je samo Čehov svevremenski opijat za ljudske duše bilo kad i bilo gdje! Ni u koju malu ili veliku dramsku revoluciju i koncept ne možete ga svrstati osim u originalno njegovu. Jer Čehov nije krojio literarne tokove nego je kopao duboke brazde u unutrašnjost ljudskog bića iz kojih izlazi i ono što nikad nije niklo, hajde što nije nikad niklo nego nije nikad ni zasijano na tradicionalan način.

I “Ivanova” je Čehov postavio u posve realističan prostor i zasijao na naturalističan način, ali ga on pretvara virtuoznim postupkom pripovijedanja iz valeristično zabavne u psihološku dramu sa elementima drame apsurda s tragičnim krajem. “Ivanov” je, simplificirano govoreći, antijunak – sve je prije nego lik za kojega se publika veže bilo kroz prizmu superiornog ili krajnje inferiornog protagoniste, jer je u osnovi običan i trivijalan u “gubitku sebe” da se za njega po defaultu ne veže gledatelj ili čitatelj koji barem jednog takvog ima u svojoj kući. Karakterističnost takvih likova je da se nalaze “negdje između” svojih strasti kao bezumnog vodiča u potonuće, i bijega od sebe, svoje prošlosti i svoje sadašnjosti u prostor nejasnoće, potištenosti, samozarobljenosti, dosade, ludosti…

Čehov је jednom rečenicom opisao Ivanova:“Ljudi kao što je Ivanov ne rješavaju pitanja, nego padaju pod njihovim teretom.” Ergo, ljudi kao što je Ivanov su obični ljudi, ni pozitivni ni negativni, oni “između nitkova i Samarićanina”, oni koji su u ezgistencijalnoj utrci za životom kao sinonimom prolaznosti, neostvarenosti i smrti.

Magija ovog teatarskog komada upravo i leži u tome da ne daje jednostavne odgovore i da se ljudska priroda stješnjena u neke prijelomne godine (kraj tridesetih i četrdesete), muči sa “ostatkom života” ( kao po onoj Mešinoj: Ružno doba. Čovjek je još mlad da bi imao želja, a već star da ih ostvaruje”). Dilema je tu, ona bazično i jeste hamletovska “biti ili ne biti”, jer na kraju i Ivanov ide u bezdan nebitka, ali ne radi univerzalnog principa pravde i etike nego prosto radi bijega od tmače vlastite zbiljnosti.

FOTO: (A.P. ČEHOV: “IVANOV”. Narodno pozorište Sarajevo. Režija: Paolo Magelli. Adaptacija teksta i dramaturija: Željka Udovičić Pleština. Scenografija: Lejla Hodžić i Paolo Magelli. Kostimografija: Lejla Hodžić. Muzika: Damir Martinović Mrle i Ivanka Mazurkijevič. Scenski pokret: Paolo Magelli. Igraju: Aleksandar Seksan (Ivanov), Amra Kapidžić (Ana Petrovna), Zijah Sokolović (Grof Šabeljski), Ermin Sijamija (Pavle Lebedjev), Ejla Bavčić (Zinaida, Pavlova žena), Maja Izetbegović (Saša, kći Lebedjevih), Ermin Bravo (Ljekar Jevgenije Konstantinovič), Merima Lepić Redžepović (Babakina), Slaven Vidak (Kosih), Aldin Omerović (Borkin), Mediha Musliović (Avdotja Nazarovna), Dino Bajrović (Bankar), Mak Čengić (Gavrilo). Premijera: 9.12.2022.)

Igrati Ivanova je možda jedna od nakompleksnijih zadaća za jednog glumca. Ući u njegovo sebstvo je kao ući u minirano polje gdje glumca iza svake travke, lista, kamena i grudve zemlje čeka moguća detonacija koja će u cijelosti razoriti njegovu komstrukciju. Jer Ivanov nije čelične dramske konstrukcije, on je nekonfiguriran kao izvojštena pojavna struktura, on je, simplificirano govoreći, sve i nije ništa. Ivanov je metafora za protivrječnost sa samom sobom. Njegova djela i njegova razmišljanja, njegove riječi i stanja su u kontradikciji sa postupcima koje čini. Igrati Ivanova je stoga izazovno i zahtjevno i makabrički, može se nesvjesno preći rub ovog kontrasta i potonuti bez izranjanja.

U Magellijevoj atmosferično-poetskoj vizualizaciji “Ivanova” uspjevamo oćutiti tu psihotičnost dvojbe glavnog lika, koji je jednostavno čovjek uhvaćen u hropac života koji mu izmiče ne radi nekog “negativca” ili loše poređanih sudbinskih namještaljki na koje nema utjecaj, nego naprotiv, upravo radi svojih pogrešnih prosudbi i odluka. Svaki lik je u socijalnom prostoru imanja Ivanovih i Lebedjevih sam, i u tom žrvnju nezaustavljive samoće modernog čovjeka, drugi ljudi u njegovoj blizini su zapravo samo sredstvo nerazumijevanja. Izrečeno se odbija od drugog, o svemu se govori ali se ne diskutuje i ne shvaća. Otuđeni, a drski, priželjkujući da su slobodni pojedinci, a ustvari su usamljeni uz svekoliku zabavu koju malograđanski podstiču i konzumiraju, zadovoljavajući neke primordijalne apetite i niske strasti, odvojeni od istine, ogrezli u laž, licemjerstvo i melodramski patos.

Kada pročitate ovu dramu u četiri čina, imat ćete dojam da se radnja vrti “ ni oko čega”, u prostoru koji odjekuje složenom, a opet beščujnom komunikacijom. Ivanov je čovjek u srednjim godinama koji usamljenički na trijemu svoga imanja čita knjigu na početku drame, i iz tog periferno uzeći aktivnog čina bijega od stvarnosti prene ga brutalno i šeretski Borkin, voditelj njegovog vlastelinstva. Okidač te puške koji nije ispalio na početku, , drži tenziju između svih aktera, koji se vrte u krug, prizivajući vlastitu važnost iščašenim pijankama na kojima se štedi rakija, i rođendanima bez torte, da bi ispalio na kraju. Jedna žena je bolesna a da to ne zanima nenog muža, njen muž je bolestan od života i nešto čeka, dok neka druga mlada žena vidi u njemu muškarca s kojim treba da vodi “aktivnu ljubav”. U tom kolopletu ogovaranja i nesuvislosti našli su se i jedan brižni otac slab na svoju razmašenu kćerku, jedna majka i supruga koja je glava kuće i velika tvrdica, jedan siromašni grof udovac i potencijalna grofica seoska bogatunka, ali i jedan prehumani ljekar sa skriveim namjerama. U radnji koju nose duševna stanja i dinamizam prokušanog života, sve je dozvoljeno i opravdano, i to da mladi ljudi umiru tek tako, i bračna nevjera, i djevojačka neposlušnost, i brak iz interesa, i kockanje bez stila kao metafora za prokockano vrijeme u bespoštednom traganju za izgubljenim i/ili nikad dosegnutim “ja”.

Ansambl Narodnog pozorišta Sarajevo je uspio u zadatim obrascima rediteljske sintetičke intervencije komponirati ovu dramu ljudskih sudbina koja zvoni u ušima slušača kao kolektivna tragedija, u svoj vještini koju nosi izazov “odigrati običnog čovjeka koji uvijek polazi samo od sebe”. Vođeni dramaturškom linijom Željke Udovičić Pleština, koja je adaptirala komad u recepciji “svemodernog” ne stavljajući akcentaciju na prostorno i vremensko, dajući blagi jezičko-stilski naglasak na bosansku govornu arhitektoniku, “Ivanov” je uspješno i znalački insceniran u dramskoj formi u kojoj je rezonantna i metatekstualnost kao paralelni proporcionalni sadržaj ove izvanredne drame.

Klikni na "like" i pridruži nam se na Facebooku










Postavljajući je na rub komičnosti, iz ordinarnog je reditelj majstorski varirao u psihotično-dramsko, apsurno-refleksivno i na koncu klišeizirano tragično, koristeći se minimalnim scenskim sredstvima. ( scenografski elementi su svedeni na klupu, dva stropoštana lustera i mizanscenski otvor kao simbol zatvora, groba, crne rupe u umu i sl.; svjetla su monokromatska, kostimi su pratili razvojnu putanju života i smrti, a muzika je višeslojno pokrila sve strane ovog interžanrovskog komada).

Gledali smo predstavu kojoj je itekako vrijedilo nazočiti sa punim pijetetom prema autoru, reditelju, glumačkom ansamblu, kompozitorima, i svim drugim neupitno bitnim kreativcima, kao i prema umjetničkom vođenju Kuće na Obali, koji su doprinijeli da smo dobili majstorski izvedenu predstavu, umiješno osmišljenu, tangentnu i dinamičnu, kojoj je svaka slika koheziona i precizna, u cjelovitoj jasnoći i nepretencioznosti impregniranog scenskog izričaja.

Aleksandar Seksan kao Ivanov je briljirao u svoj kompleksnosti lika koji je izgubio sebe, tumarajući kroz terase svijesti pokušavajući očajnički pronaći ono što će ga održati u životu. Seksan se održava na tom rubu fragilnosti koristeći se suvereno čvrstim postamentom elementarija iz seta metode Stanislavskog ( Stanislavski je uzimao Čehovljeve drame kao model u svom metodičkom obrascu rada sa glumcima). Ulogu Ivanova u Narodnom pozorištu u Sarajevu još je igrao samo bard Reihan Demirdžić 1973. godine u slavu obilježavanja 30. godina svoga dramskog stvaralaštva, za koju je dobio 27-julsku nagradu, što govori o težini ovog umjetničkog zahvata, ali i o tome da za perfektnog “Ivanova” moraju biti stvoreni uvjeti u vidu autorskog tima i glumačkih persona u teatru. Jedan ovako razuđen, shizofren i višeslojan lik, sa rasponom od filozofično-samozatajnog sa suspregnutim osjećajima, do lirskog pobunjenika i egoističnog asertivnog strasnika te iskrenog razumnika, zahtjevalo je od Seksana bespoštednu uronjenost u svoje glumačko i ljudsko biće i pronalaženje dubokih emotivnih slojeva i iskustava koji su uz jasno determiniranu utilitarnost na teatarskoj sceni, izluminirali jedan savršen glumački “credo”. Seksan je kao Ivanov dosegao taj savršeni bljesak i pokazao da je s razlogom, zbog istančanog sezibiliteta i neospornog glumačkog umijeća, jedan od najznačajnijih autoriteta dramske umjetnosti u Bosni i Hercegovini.

I svi drugi akteri u predstavi su igrali sinhronijski u rezonantnom dramsko-pripovjedačkom ritmu, u scenskom pokretu i govoru koji donosi svu magiju ilustracije poremećenih prijateljskih, porodičnih, ljubavnih odnosa.

Posebno bih izdvojila Amru Kapidžić kao Anu Petrovnu, koja je demonstrirala zrelost i potpunost u svojoj izvedbenoj ekspresiji lika čija je lomljivost u neuzvraćenoj ljubavi svoga muža Ivanova i svojih roditelja, ali i okoline koja je ne percepira kao ljudsko biće nego sažaljeva i otpisuje radi neizliječive bolesti. Amra Kapidžić je impulsom dubokog vjerovanja prešla istančanim valerima emocionalne nanose žene usamljenice, ostavljenice, samotnice i gubitnice, graničnom linjom glumačke ekspresivnosti, veoma čisto i organski ubjedljivo.

Neosporno je scensko-umjetnički autoritet Zijaha Sokolovića kao grofa Šabeljskog manifestiran u jednom eksplozivnoj maniri voluminozne siline koji pokazuje na izrazito ekspresivan način tu čehovljevsku uzaludnu verbalnu pobunu nad životom. Svim drugim akterima koji su utjelovili svoje likove također sve čestitke za ovaj orkestrirani dramski čin solidarnosti i umijeća koji nam vraća povjerenje u teatar kao uštimane umjetničke moći analize kojom tumačimo svijet naše bliske zbilje.

(TBT, Piše: Indira Kučuk Sorguč)

Comments

Komentariši

Loading…

0

What do you think?

VANJA MODRIĆ NIJE TIPIČNA ŽENA FUDBALERA: Od Luke je starija šest godina, a spojio ih je jedan telefonski poziv

VANJA MODRIĆ NIJE TIPIČNA ŽENA FUDBALERA: Od Luke je starija šest godina, a spojio ih je jedan telefonski poziv

OD STARTA SP-a DOBIO 1.6 MILIONA PRATITELJA: Cho Gue-Sung je tiha matnja milionama žena

OD STARTA SP-a DOBIO 1.6 MILIONA PRATITELJA: Cho Gue-Sung je tiha matnja milionama žena