Redakcija
…Evo prođe već četrdeset godina, više od pola života, kako naša bosanskohercegovačka i bošnjačka književnost zna za ime i prezime Džemaludina Latića, dječačića iz Pridvoraca, koji se sa strahom i nevjericom bojažljivo otisnuo u svijet i o tome svijetu svome i našem, napisao pjesme, bilježio svoje uznose i padove, preživljavao sve ono što ga je vuklo čovjeku i njegovim visinama dostojnim ljudske misli, ideje i poetskog nadahnuća, u neka doba iza rešetaka provirujući da bi ugledao sunce, i tu zraku, tu „letvicu sunca“ žedno sričući, bilježio stihove zatočenog velikog pjesnika. Otkuda to da mi čak ni u slučaju očitog jedinstvenog poetskog nadahnuća Džemaludina Latića ne umijemo prepoznati svoje veliko pjesničko ime, koje je, eto, još živo, kreće se među nama u vidu živog čovjeka, čujemo mu glas, vidimo ga kako prolazi ulicom grada, njegovi smo savremenici… – zašto se tome ne umijemo radovati, zašto ga ovo naše vrijeme ne prepoznaje?
BRITKOST JEZIKA BOSANSKOG
Pratio sam, istina sa većim zastojima i pauzama, ali ipak sagledavao i, u redoslijedu kako je šta objavljivano, obraćao pažnju na pisanje ovoga pjesnika i svaki put, doslovno svaki put, uvjeravao se u neobičnu snagu njegove poetske riječi, u svu britkost i oštrinu jezika bosanskog kojim, od samih početaka, od prve knjige „Mejtaš i vodica“ (1980) do rukopisa ovih probranih pjesama, Latić dosljedno piše, duboko uronjen u poetsko jezičko tkivo svoje zemlje i svoga naroda.
Nismo spremni, a možda ni vični tome, da Latića predstavimo analitičkom slikom u njegovom stvaralaštvu, da pratimo njegove knjige jednu za drugom kako su izlazile, jer takav način prikazivanja ovog stvaralaštva naprosto ne odgovara vokaciji autora ovih redova, koji bi da kaže „nešto drugo“ i drukčije o ovoj poeziji, čini mu se nešto svoje, ali sve to svoje u odbranu književnosti, one prave književnosti, koju savremeno doba zamagljuje i uporno pokušava prevesti žednu preko vode. Neka se pristup tome stvaralaštvu ovdje ukaže i nazove „širim filološkim“, ili nekako drukčije, u svakom slučaju: taj pristup je autorski, ponukan organskom silinom poetskog jezika Džemaludina Latića, a, ustvari, i šire poetskom silinom i slojevitiošću i samoga bosanskog jezika, kao izrazito historijske pojave. Da bosanski jezik nema svoju duboku i dugu tradiciju paralelne razvojne linije govorne i pisane i da nije izvorno nastao i stasao na bosanskome tlu, ni slučajno ne bi moglo biti ovakve istinske poezije kakvu nam nudi ovaj pjesnik, za koga se može reći da je uistinu pjesnik Bosne i bosanskog jezika, upravo onakvog kakav je naslijeđen i kakav on danas jeste. Ali odmah da kažemo, da preduprijedimo razne vrste neznalica i medijskih, ideološki natovarenih, praznoglavaca, da u ovom slučaju biti pjesnik Bosne ni slučajno ne znači biti zatvoren, ograđen od svijeta, tobože zarobljen i ophrvan tradicijom, nespreman da savremenosti hrabro pogleda u oči, iz nekog zamišljenog i andrićevski izmišljenog „tamnog vilajeta“, već znači nešto sasvim i savršeno suprotno. Svaki autentični pjesnik svoju riječ gradi na izvorima prostora i vremena, u realnom svijetu po kojem hodi, sa radostima koje doživljava i ne prešutkuje, sa ranama koje od toga svijeta zadobija i u sebi ih i na sebi nosi. Ustvari, svaki pravi pjesnik nema kud dalje od svojih izvora zavičajnih. Ako li uspije da ih poetski produhovi i osmisli, sve ograde toga zavičaja ruše se i taj i takav pjesnik postaje „građanin svijeta“, on je naše zajedničko dobro, on je i naša „regionalna“ i naša „svjetska“ kultura, naprosto jer je istinski pjesnik, za kojim savremena književnost danas i inače toliko vapi i žudi, jer se dalji od sebe, od svojih organskih izvora i korjenova, od svoje zavičajnosti.
NISKA AUTENTIČNE POETSKE RIJEČI
Spomenusmo to jezičko bosansko tkivo, bez ikakve terminološke ambicije i preciznosti, ali zato uvjereni u to da zbilja postoji to nešto u jezičkom mentalitetu što dobrim dijelom prati, pa i određuje i sam pjesnički mentalitet, ma koliko on bio samosvojan. Džemaludin Latić nije rođen ni na kakvom apstraktnom prostoru i nije nikakav „građanin svijeta“ već se uobičajena ovdašnja medijska predstava o njemu čak vezuje i za tu našu nesretnu olahku priljepnicu „nacionalizam“ i „nacionalist“. Jedno vrijeme – to je ono vrijeme osamdesetih – za još mladalačko ime Džemaludina Latića prikrpila se tijesno i sintagma „muslimanski intelektualac“, ali ne samo tâ već i ona ubojna i presuđujuća za ono jugoslavensko vrijeme, ali i za današnje, medijska odrednica „muslimanski fundamentalist(a)“, a kasnije i bošnjački „nacionalist(a)“. U stvarnosti, u prostorima istine, ništa od toga nema i sve to je nastalo u tjeskobama svih onih nesretnih ukrštanja raznih ideologija i „postideologija“ na ovom našem bosanskom prostoru, na ovom historijskom propuhu, mećavi i nevremenu. Umjesto da se pomno pratio prepoznatljivi put jednog pjesnika koji je na samim počecima izronio kao pravi, autentični pjesnik Bosne, bosanskog i bošnjačkog čovjeka,njegovih patnji, stradanja i nadanja, za ovo ime vezale su se druge zakrpe i prikrpe i on je jednako ostajao neshvaćen, neproučen, neiščitan. Nadomak takve jedne književne vrijednosti dešavalo se da se i sam pjesnik upusti u bizarne rasprave po stranicama naših pisanih i drugih ovdašnjih glasila, pa da onda predstava o njemu bude u očima običnog našeg konzumatora medijskog otrova sasvim pogrešna, površna, mahalska…, u stilu onoga rekla-kazala komšinica preko taraba. Da bismo u startu osjetili vrijednost te poezije, moramo se neizbježno osvrnuti na ovdašnju stazu pjesničke riječi u prošlosti, iz čije magle prijetećeg zaborava izbija i sam Latić, koga treba uzvratnim čitalačkim poetskim čulima prepoznati i koga treba priznati. Bili smo savremenici još jednog velikog pjesnika bošnjačke književnosti i bosanskog jezika, po svemu sudeći, a prije svega sudeći po našem autorskom dubokom uvjerenju, šestoga po redu u zlatnoj nisci autentične poetske riječi i samoga bosanskog jezika, a o takvom sudu jedino će vrijeme, kad nâs više ne bude, znati izvagati i presuditi. Bošnjačka književnost je bogata, slojevita, raznovrsna. Ali u njoj ima mnogo toga prosječnog u najboljem slučaju, često i onoga što pada duboko ispod prosjeka, ali sve je to književnost i sve je to uobičajena putanja, tačnije: krivulja svake književnosti, ne samo bošnjačke i ne samo bosanskohercegovačke. Ali zato i u ovoj književnosti dâ se prepoznati ona zlatna žica, koja se pruža od pjesnika Muse Ćazima Ćatića sve do pjesnika Džemaludina Latića. Tu nisku kite autentična poetska imena: Musa Ćazim Ćatić, Hamza Humo, Skender Kulenović, Mak Dizdar, Abdulah Sidran, Džemaludin Latić.
(TBT, Piše: Akademik Dževad Jahić)
