in

MASAKR U TANTURI: Dokumentarac koji razotkriva temeljni mit Izraela

Slatka-Tajna.Eu
FOTO: Katz (Yonathan Weitzman, courtesy of Reel Peak Films)

Prije četvrt stoljeća, izraelski diplomirani student koji je proučavao utjecaj Nakbe na nekoliko sela u blizini Haife našao se u razgovoru s izraelskim veteranima koji su otvoreno opisali svoju ulogu u masakru.

U svojoj potrazi da dođe do dna onoga što se dogodilo u Tanturi u maju 1948. godine, diplomirani student, Teddy Katz, intervjuirao je oko 135 ljudi, Palestinaca i Izraelaca, prikupivši 140 sati svjedočenja za svoju tezu na Univerzitetu u Haifi.

Njegova kasnija disertacija detaljno je opisala kako je Aleksandronska brigada, jedna od desetak brigada koju je osnovala cionistička paravojna organizacija poznata kao Hagana, masakrirala do 250 Palestinaca nakon što je selo palo.

Katz je kroz lična svjedočenja i iskaze očevidaca utvrdio da su izraelski vojnici bacili ubijena palestinska tijela u masovne grobnice. Njegov rad je objavljen 1998. godine i dobio je sjajne akademske kritike.

U januaru 2000. jedan novinar je pronašao njegovu tezu i objavio izvode u izraelskim novinama Maariv, što je izazvalo opće poricanje i bijes.

Njegovi sagovornici su optužili Katza za lažno predstavljanje njihovih priča i tužili su ih za klevetu. Katz je otkrio da se odriče svojih nalaza. Danima kasnije, Katz je rekao sudu da se osjećao pod pritiskom da to učini i da je želio odbraniti svoju tezu. Ali bilo je prekasno; slučaj je zatvoren.

Univerzitet mu je ukinuo diplomu a Katza je „progutala tama“. Razboilio se. Ali on je zadržao trake. Katz je jedan od centralnih likova u zapanjujućem novom dokumentarcu pod nazivom Tantura izraelskog režisera Alona Schwarza.

Schwarz je u početku radio na drugačijem dokumentarcu o aktivistima za ljudska prava iz izraelskih nevladinih organizacija koji se protive okupaciji, kada je upoznao Katza i odlučio saslušati lična svedočenja o ubistvu i divljanju pripadnika cionističke milicije snimljena na Kazovim trakama.

Među intervjuima koje bi čuo je svjedočenje aleksandrinskog milicionera koji je učestvovao u napadu na Tanturu: “Neki od ovih mladih vojnika kojih se sjećam – nije lijepo reći – stavili su palestinske beduine u bure i pucali u bure, i sjećam se krvi u buretu.”

Umjesto toga, Schwarz se odlučio fokusirati na Tanturu.

‘Ne sjećam se’

On pronalazi preživjele veterane – sada već u kasnim 80-im i 90-im – kako bi razgovarali o događajima iz 1948. godine, koji Izrael naziva “Ratom za nezavisnost”, a Palestinci prikladno opisuju kao Al Nakba (Katastrofa).

Bivši milicioneri masakr nazivaju “glasinom” i “mitom”; jedan veteran ponavlja da “nije bilo masakra”.

Schwarz takođe razgovara sa nekoliko Jevrejki koje su zauzele domove u Tanturi u junu 1948., pitajući ih o pričama koje su se setile da su čule. Rezultat nije prepričavanje događaja sa Tanture, već monumentalan i izvanredan podvig poricanja i brisanja koji leži u srcu izraelske države.

„Do danas je velika većina onoga što se dogodilo 1948. ne samo zataškana već i uništena“, kaže Katz u filmu. “Pronašao sam sedam Jevreja koji su rekli da je bio masakr u Tanturi. Ali kasnije su se svi složili i poricali.”

U jednoj sceni u Tanturi, Schwarz upoznaje Gabriela Kofmana, bivšeg aleksandrinskog vojnika, i pušta snimak drugog bivšeg milicionera koji priča Kazu o komandiru čete koji je „pucao jednog Arapa za drugim iz pištolja jer nisu dali oružje. Gađao ih je jednog po jednog svojim Parabelumom.”

Ali Kofman se ubacuje kako bi poricao da se ovo ikada dogodilo. “Ne znam šta da kažem. Ne sjećam se, možda sam vidio, ali se ne sjećam”, kaže on. “To nismo mi. Pucanje u glavu parabelumom, to je upravo ono što su nacisti uradili. Ne vjerujem u to.”

Otkrivanje istine

Kako se intervjui nastavljaju, Shwarz nastavlja nježno ispitivati ​​i podsticati, a da se nikada ne naruga svojim starijim subjektima – od kojih mnogi zastaju, nervozno se smiju ili sami sebi protivrječe.

Poricanja počinju da gule istinu, a Schwrz shvata da se nalazi na nagaznoj mini tajni. Ovdje film počinje.

Schwarz počinje provoditi vlastito istraživanje. On konsultira stare karte; intervjuira historičare koji su podržavali Katza, kao što je Ilan Pappe; razgovara sa klevetnicima, kao što je profesor historije Yoav Gelber, koji su ostali nepokolebljivi u svom poricanju masakra u Tanturi; i otkriva da Drora Pilpel, tužiteljica koja je vodila tužbu za klevetu protiv Katza, nije se ni potrudila preslušati snimke prije nego što je zatvorila slučaj.

Schwarz također koristi satelitske snimke kako bi dokazao postojanje bivše masovne grobnice u Tanturi, gdje su Palestinci rekli da su cionisti pokopali mrtve nakon masakra.

“Ubili su mnogo ljudi. Uklonili su ih iz njihovih domova u pidžamama. Uzeli su ih kao krave ispred sebe i ubili ih”, rekao je za Katza Ahmed Saleh Zaraa, Palestinac porijeklom iz Tanture, na jednom od snimaka koje je Schwarz ponovo pojavio.

Tijela ‘razbacana kao vreće’

U određenom trenutku postaje jasno da Schwarz više ne predstavlja masakr kao mogućnost. To postaje činjenica koja stoji uz direktna naređenja Davida Ben-Guriona, koji je bio na čelu paravojnih snaga Hagana koji su etnički čistili palestinska sela.

Postoje izvještaji o Aleksandronskim borcima koji postrojavaju stanovnike Tanture i ubijaju ih; od njih su silovali najmanje jednu palestinsku tinejdžerku i ubili njenog ujaka koji se zauzeo za nju; a od njih su nasumično otvarali vatru na Palestince, ili ih jurili bacačima plamena, spaljivali ih dok su bili zaključani u kavezima.

Klikni na "like" i pridruži nam se na Facebooku










FOTO: (Beno Rothenberg collection)

Jedan bivši borac sa staljinskim brkovima kaže Schwarzu da se ne može sjetiti koliko je Palestinaca ubio: “Nisam brojao. Ne mogu stvarno znati. Imao sam mitraljez sa 250 metaka.”

Njihova tijela su “kao vreće za smeće razbacana po putevima, stazama, između kuća”, kaže Yaakov Haleli, bivši borac Aleksandronijeve brigade.

U intervjuu za Middle East Eye u New Yorku, Schwarz je rekao da je realnost takva da većina Izraelaca nije bila svjesna detalja rođenja zemlje 1948. “Većina Izraelaca ne zna šta se dogodilo 1948. Većina njih vjeruje u naivnu priču da su Palestinci sami pobjegli 1948. … jer su im njihovi vođe rekli da to učine”, rekao je Schwarz.

“Oni ne znaju da je izraelska vojska (cionističke milicije) ulazila u selo za selom i istjerivala ljude, ponekad čineći ratne zločine, poput masakra u Tanturi. To se ne uči u školi.”

Pravo na povratak

Kao film, Schwarzova Tantura je značajan podvig koji će popuniti tu prazninu. Gledati istu cionističku miliciju koja je pomogla u izgradnji Izraela kroz akte etničkog čišćenja kako se bori sa disonansom njihove odanosti voljenoj cionističkoj državi je dokumentarističko zlato.

Ali kako film dosegne svoj vrhunac – u kojem postaje potpuno jasno da je Tantura bila dio većeg brisanja Nakbe – film gubi svoj put.

Utvrdivši da je Izrael izgrađen na nizu temeljnih mitova koji su uključivali masovno ubijanje i protjerivanje Palestinaca, a zatim i brisanje ovih zločina, Schwarz sugerira da rješavanje ove zagonetke zahtijeva od Izraela da otvoreno razgovara o svojoj povijesti na način koji je prikladniji za demokratiju, slična drugim naseljenim državama, kao što su SAD ili Australija.

On također pita neke od svojih izraelskih sagovornika da li misle da je vrijeme za spomenik u Tanturi.

Ali Palestinci koji su protjerani iz svojih sela u Palestini ne žele spomenik. Palestinci nisu zainteresirani da Izraelci svoje večere ili akademske konferencije započinju priznanjem za zemlju. Palestinci se žele vratiti kući. Zašto ne predložiti njihovo pravo na povratak, pitam Schwrza?

Veoma je naivno misliti da će Izraelci odustati od ovoga. Nisu. Ne u narednih 50 do 100 godina. Izraelcima i Jevrejima je potreban njihov mali kutak na svijetu da bi bili sigurni. I mi nećemo popustiti Ovo se neće dogoditi”, rekao je.

“Mi ćemo umrijeti i ubiti sve ostale prije nego što se to dogodi… to je DNK Izraela. Znam ovaj DNK jer sam dio njega”, dodao je Schwarz. „Tako da je jako lijepo pitati: ‘Zašto ne želite nazad Palestince?’ Ne želimo ih nazad jer to ugrožava naše živote. Tako mi to vidimo.”

Kasni sedam decenija

I tu leži tragedija filma. Dok se Tantura mogla koristiti kao prostor za razgovor o pravdi i obeštećenju, Schwarz je ograničen svojim odlučnim vjerovanjem u cionizam kao suštinski dobar i neophodan za Židove.

“Za Izraelce, cionizam je srž,” rekao je. “To nas je vratilo iz nacije koja je stavljena u vozove i plinske komore u naciju koja može živjeti sigurno na svom mjestu u svijetu. Za Palestince je cionizam užasna reč. To je narod koji ih je protjerao iz njihovih domova.”

I film pati od toga.

Da filmski stvaralac koji je mukotrpno razotkrio kako je izraelsko društvo, uz punu podršku izraelske akademije, vlade i oružanih snaga, sistematski brisalo historiju domaćeg stanovništva stvarajući moćni mit o Izraelu, nije u stanju da se izvuče iz narativa, svedočanstvo je samo posebi o moći samog mita.

Pretpostavljamo da to nije zbog nedostatka pokušaja. Schwarz je protiv okupacije i Izrael smatra državom aparthejda.

Ali Tantura je isto toliko saga o stalnom poricanju Nakbe koliko i o odbijanju da se ispuni pravda. Za Palestince, otkrića u Tanturi samo pojačavaju ono što su cijelo vrijeme govorili o Nakbi. Uostalom, Tantura je bila samo jedno od stotina sela iz kojih je protjerano više od 700.000 Palestinaca.

Na kraju, film, iako izuzetno važan, nije niti oslobađajući niti potvrđuje njihovu bol. Kasni samo 74 godine.

(TBT, MEE)

Comments

Komentariši

Loading…

0

What do you think?

OVO JE MAJKA SEKE ALEKSIĆ: Nećete vjerovati kako žena izgleda, ogromne štikle, kožni mantil, prava bomba

Vijeće EU-a preporučilo kandidatski status za BiH