Redakcija
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Cijene goriva, cijene hrane, kašnjenje plaća, tek napravljene ceste koje plivaju nakon prve kiše, kao i mnogo drugih stvari svakodnevnica su s kojom se suočavaju i zamaraju brojni građani Bosne i Hercegovine.
Koliko smo puta čuli upitnu rečenicu ”Kako je tek djeci u Africi?”, kazavši je, ponekad, čak i kroz šalu?
No, kada bolje razmislimo i zaista se zapitamo kako je toj djeci, u većini slučajeva to izgovaramo sa sažaljenjem jer kada spominjemo tu ”daleku” Afriku, prvo što nam pada na pamet je glad.
Ali, što ako je to zapravo pogrešno shvaćanje tog kontinenta jer, kako je za Bljesak.info kazala misionarka Katarina Ćavar, koja je provela pet tjedana u glavnom gradu Benina kao i u sirotištu Affame, ”oni ne trebaju sažaljenje. Žive jako sretno, nemaju ništa, a imaju sve”.
Foto: Katarina Ćavar / Hercegovke na misiji u Africi
Zasigurno je mnogima barem jednom pala na pamet želja za odlaskom u Afriku, no Katarina i ostale misionarke želju su pretvorile u djelo.
”Zbog primjera i savjeta onih koji su bili tamo, odlazak se činio mogućim i dohvatljivim. Ta želja je kod svake od nas na drugačiji način usađena, ali ono što izdvajamo su svjedočanstva i rad misionara s potrebitima”, kazala je Ćavar.
Žrtvovanje djece bogovima
”Nakon dugog leta, dolaskom na afričko tlo, vlažni dlanovi od velike vlage u zraku i miris benzina na prašnjavoj afričkoj cesti prepunoj motocikla bili su prvi upečatljivi dojmovi. Misli, potrebe i emocije bile su pomiješane, npr. od ‘gdje smo to mi došli, je li to ono što nam je trebalo’ do ‘kako ću živjeti bez ove zarazne radosti”’, opisala je Ćavar svoje prve dojmove.
Dodaje kako su glavni problemi koji su zapravo i sinonim za Afriku upravo glad i neimaština što se vidi po djeci iz sirotišta koja su tu jer ih roditelji nisu mogli hraniti.
”Problem je i u poganskim religijama gdje određena plemena i dan danas žrtvuju djecu i članove obitelji zbog bogova. Također navodim tri sestre iz sirotišta koje su tamo i koje su vračari htjeli ubiti kao žrtvu bogovima”, kazala je Ćavar.
Također, veliki problem je sa manjkom i nedostupnošću lijekova i doktora kao i nametnuta politika države koja je, kako je opisala Ćavar, samo na papiru demokratski izabrana.
Ističe da su ih mještani otvoreno i radosno prihvatili.
”Čim smo ušle u sirotište, dotrčali su i grlili nas, oduševljeno su nas gledali i prozvali ”Jovo” (bijelac). Također, časne sestre i bijelci su jako poštovani”, kazala je.
Vjerujemo kako su mnogi kada bi razmišljali o Africi razmišljali i o potrebnim financijskim sredstvima, a Ćavar ističe kako je najskuplji put.
Pojam o vremenu
”Najskuplja je karta i sva priprema prije, a sam život zbog nižeg standarda je dosta jeftin za nas. Dok smo studirale, u slobodno vrijeme smo zarađivale za put, ali jako puno su nam pomogli bližnji da se to realizira”, dodaje Ćavar.
Pojam o vremenu, kao i odnos prema radu je, kako kaže Ćavar, dosta drugačiji.
”Njihov i naš mentalitet neusporediv je. Često život u njihovoj svakodnevnici dovodi do kulturološkog šoka. Stil života im je preživljavanje. Odgoj djece često rigorozan – neki će ih žrtvovati zbog vjerovanja, neki će ih rabiti za služenje bez slobode, tako da su djeca sretna što mogu biti u sirotištu, pa se često zapitaš ‘kako netko može biti sretan toliko”’, naglasila je.
Foto: Katarina Ćavar / Hercegovke na misiji u Africi
Sreća je, tvrdi, njihova svakodnevnica, a svatko od njih je prošao kroz situacije koje su nama nezamislive.
”Najveći dojam na nas ostavila su upravo djeca iz sirotišta jer unatoč svemu žive u radosti i ne ostavljaju nimalo mjesta samosažaljenju i upravo takav odnos prema životu ostavi najviše traga. Također, moram spomenuti i časne sestre koje se bezuvjetno daju i spašavajući jedan po jedan život čine promjene velikih razmjera”.
Foto: Katarina Ćavar / Hercegovke na misiji u Africi
Dodaje kako je tamošnja svakodnevnica vrlo jednostavna.
”Na početku i kraju svakog dana je misa ili molitva (ovisno o uvjetima), a vrijeme između je bilo posvećeno brizi oko zemlje i životinja. Moli i radi je jednostavno njihova svakodnevnica”.
Pogrešna slika
Iskustva s misijskog boravka misionarke su podijelile sa posjetiteljima humanitarne izložbe fotografija iz Afrike ”U iščekivanju svjetla” u Širokom Brijegu, a kako je kazala Ćavar izložbu su planirale napraviti i u drugim mjestima kako bi približile posjetiteljima način na koji mogu pomoći i djelovati u Africi.
”Mi smo u kontaktu sa časnim sestrama. Priključiti se možete uvijek osobno preko naših društvenih mreža ili na e-mail adresu, bilo da se radi o financijskoj pomoći ili želji za putovanjem u Afriku, tako da ukoliko želite sličnu akciju u svojoj župi/gradu, mi smo otvorene za ideje”, ističe Ćavar.
Foto: Katarina Ćavar / Hercegovke na misiji u Africi
Za kraj, Ćavar je kazala kako mi možemo mnogo toga naučiti od njih.
”Imamo pogrešnu sliku o Africi. Čini nam se nedostižna, a zapravo je jako blizu. Previše ih sažalijevamo, a to njima nije potrebno. Također, možemo često čuti da i mi ovdje imamo Afriku u smislu potrebitih, no ipak ovdje se rijetko tko brine hoće li umrijeti od gladi. Možemo i moramo naučiti vrijednosti poput dijeljenja, zahvalnosti, bliskosti i ljubavi, a najvažnije – težak životni put ne smije dirati u radost života i naravno, jednom kad odeš, nikad se ne vratiš”, zaključila je Ćavar za Bljesak.info.
GIPHY App Key not set. Please check settings