Redakcija
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Foto: Wikipedia / August Cesarec (Zagreb, 4. prosinca 1893. − zagrebačka Dotrščina 17. srpnja 1941.)
Na današnji je dan u Zagrebu rođen književnik August Cesarec, 4. prosinca 1893. godine.
Cesarec je rođen u obitelji Augusta Cesarca, stolarskog radnika, poznatog starčevićanca, i Kornelije, rođene Senk. Imao je starijeg brata Rudolfa, poznatog hrvatskog matematičara, jednog mlađeg brata i tri sestre.
Već kao gimnazijalac pridružio se socijaldemokratskom pokretu, sudjelovao je u atentatu na komesara Cuvaja. Osuđen je na 5 godina pa na tri godine robije. Robiju je izdržavao u kaznionici Srijemska Mitrovica.
Godine 1914., nakon 21 mjeseca izdržane kazne, zbog oboljenja od tuberkuloze pušten je uvjetno s robije. Nakon toga podnio je molbu za prijem u Socijaldemokratsku stranku ali molba mu nije prihvaćena s obrazloženjem: da se stranka ne bi kompromitirala.
Pred kraj 1915. godine bio je mobiliziran i poslan u Kruševac u Srbiji. Nakon sloma Austro-Ugarske u jesen 1918. godine vratio se je u Zagreb. Tu ga je garda Narodnoga vijeća nakratko lišila slobode.
Bio je pristaša Oktobarske revolucije, političko rješenje za južnoslavenske narode vidio je u federalizmu i socijalizmu. S Krležom je 1919. pokrenuo časopis Plamen. Više puta bio je uhićivan i zatvaran.
U Moskvi je 1922. sudjelovao na kongresu Komunističke internacionale, 1934. na kongresu Saveza sovjetskih pisaca, 1937. uključio se u Španjolski građanski rat na strani republikanaca.
U ožujku 1941. je uhićen i zatočen od strane vlasti NDH u Kerestincu kraj Samobora. Nakon strijeljanja Otokara Keršovanija i drugova organiziran je, u noći između 13. i 14. srpnja 1941. godine, bijeg iz Kerestinca.
Bijeg nije uspio zbog loše organizacije i svi su preživjeli bjegunci uhvaćeni i odvedeni u podrum zatvora u ulici Račkoga 9. Nekoliko dana nakon toga stavljeni su pred senat pokretnog prijekog suda i zbog pokušaja pobune protiv Državne vlasti osuđeni na smrt. Vjerojatno je pogubljen zajedno s ostalim uznicima u zagrebačkoj Dotrščini 17. srpnja 1941. godine.
Mjesec dana poslije ubijena je Cesarčeva životna družica, liječnica Marija Vinski, Židovka i komunistica. Njezin sin Miro umro je iscrpljen u partizanima. Nitko nema groba.
Video: August Cesarec: “Nije Hrvatska kurva da njome brišete svoje bljuvotine.” – Nepokoreni grad – E03
Pisao je Cesarec pjesme, novele, romane, drame, putopise te studije, članke i polemike o socijalnim, političkim i povijesnim te književnim, psihološkim i drugim problemima. Prevodio je djela M. Gorkoga, V. Hugoa, E. Zole.
Prva mu je knjiga bila ekspresionistička pjesnička zbirka Stihovi (1919). Većinu novela objavio je u knjigama Sudite me (1925), Za novim putem (1926), Izraelov izlazak i druge legende (1938) i Novele (1939).
U ekspresionističkim novelama, uglavnom autobiografskima, nastalima 1919–24., dao je kritiku društvene stvarnosti i očitovao put vlastitoga političkog sazrijevanja. Moralno ozdravljenje društva nalazio je u socijalnoj revoluciji, a time je – s Krležom i drugim tzv. lijevim piscima – hrvatsku književnost vezao uz revolucionarnu europsku avangardu.
Od 1925. priklonio se realističkoj koncepciji književnosti, a zbog monarhističke diktature 1929. pribjegao je alegorijskom obliku pisanja (ciklus legendi). Prihvativši Adlerov individualizam korigiran socijalnošću, Cesarec podvrgava sociopsihološkoj analizi sudbine malih junaka iz gradske sredine i malograđanštinu (Tonkina jedina ljubav, 1931).
Nakon nekoliko početničkih romana (Bijeli lutalac, 1982; Krist i Juda, 1982; Ćuk u njenome duplju, 1926; Majka božja bistrička, 1955) u kojima se očituju odjeci ekspresionističke poetike, u Carevoj kraljevini (1925) dao je sliku našega predratnoga, u Zlatnom mladiću (1928) poratnoga društva, a u Bjeguncima (1934), po vlastitim riječima, “prikazuje sukob između papirnatih fraza i nastojanja mladih da stvore bolju budućnost”.
Zanimljivo, neki smatraju njegov roman “Bijeli lutalac” najvećim hrvatskim romansijerskim ekspresionističkim djelom.
Zarana se okušao i u drami (Otkriće, 1919; Krčma “Široko grlo”, 1921), no uspjeh je postigao povijesnom dramom Sinu domovine (1940) u kojoj je tematizirao život Eugena Kvaternika.
Putopisnim knjigama (Današnja Rusija, 1937; Španjolski susreti, 1938; Putovanja po Sovjetskom Savezu, 1940) i novinskim impresijama s puta po SSSR-u i Italiji Cesarec je obogatio i nacionalni putopis.
Plod su njegove publicističke djelatnosti knjige Stjepan Radić i republika (1925) i Psihoanaliza i individualna psihologija (1932) kao i mnoge rasprave, članci i polemike o nacionalnim, socijalnim i kulturnim pitanjima.
Na zidu prije smrti ostavio je poziv i usklik:
“U ovim prostorijama su proživjeli svoje posljednje časove internirani borci iz Kerestinca, njih 44. Osudu o strijeljanju primili su svi uzdignute glave, jer su znali da umiru za pravednu stvar, za stvar radnog naroda.
Živjela sovjetska Hrvatska!”
(Izvori: Wikipedia i Hrvatska enciklopedija)
Jabučan cvijet
Čitavu noć je, vani kraj trga, cvao bijel jabučan cvijet.
Čitavu noć je i u čaški njegovoj, ko u bijelom kaležu,
okrugla poput hostije, ležala i sjala zlatna ploča uštapa.
Čitavu noć su njegovi ljubičasti prašnici
čekali lepira svoga, da ih oplodi u igri nevinoj,
i sam ko nevin lepir, u tišini noćnoj spavajuć,
ja u spilji sam đavoljoj ležo pod gusarskim teretom žene.
I čitavu noć, na sto koraka daleko,
moje je tijelo bilo plijenom spilje đavolje
i od demona trozubim bičem šibano.
O čitavu noć,
dok vani je cvao bijel jabučan cvijet,
ja u spilji sam đavoljoj ležo pod gusarskim teretom žene.
To nisam bio ja;
ne, ne, u duši je mojoj također cvao bijel jabučan cvijet
i strujala tiha čežnja za srećom čišćom, uznesenijom.
To nisam bio ja,
neko drugi; –
no drugi taj, nije li i opet ležo u spilji đavoljoj,
bičevan trozubim bičem strasti, pod gusarskim teretom žene.
O, kako sam amo pao, u spilju ovu đavolju,
u kojoj je prije mene crna gostoprimka moja
sedamnaest gosti u svatove plaćeničke primila?
Čitavu, čitavu noć,
demoni su trozubim bičem tijelo moje šibali,
i triput pavši, strasti su moje ko pijetli zlovijesni,
tri puta ponosu mome objavili do očajanja tešku izdaju!
Konačno, konačno sam izašo, a vani bilo je jutro.
Raskošno proljetno jutro,
s cestama od mlijeka, šumama od patine, nebom od svile,
s mjesecom ko načehnuta već malo čahura svilčeva,
sa suncem, tek izašlim nad brdom ko velik rumen cvijet.
Sve je bilo još netaknuto, čisto,
a u toj čistoći, odkud se pojavih ja?
Slomljen, ojađen, u sebestidu, sebi samome tek sjena,
ja potuljen se vukoh uz ograde ko zlotvor.
A tad, odjednom, stadoh:
preda mnom se ko bokor bijel, ogroman,
zaoblilo u cvatu stablo jabuke.
I šta mi je bilo, zašto?
– o da! – i ko u znak otkupljenja
ja uzeh jedan cvijet, bijel cvijet jabučan.
No ni tren još nije prošo,
a tri su mi latice pale,
iz ruke, još teškim kalom prljave.
Tri su latice pale – i malo mi ne udariše suze:
o, kad bi bar i tri pada moja u spilji đavoljoj,
tri pada bila bijelih latica cvijeta jabučnog!
August Cesarec, Hrvatska revija, 1928.
