Triglav je najzahtjevniji, a Čvrsnica savršena

Antonia Viljac se po snijegu, ledu i olujnim vjetrovima penje na najviše vrhove kontinenata, a aktivni je član Hrvatske gorske službe spasavanja.

Nedavno je uspješno završila uspon na planinu Ama Dablam (6.812 metara nadmorske visine) u Nepalu, oblast Mont Everesta na Himalajima, što joj je najveći uspjeh u proteklih 12 godina, koliko se bavi planinarenjem. U razgovoru za “Nezavisne” ova Šibenčanka je govorila i o usponima na Akonkaguu, Elbrus, Monblan,  sposobnostima i obukama koje su potrebne za alpinizam i planinama koje planira da pohodi u budućnosti.

Planinarenjem se bavi 12 godina. Sve je počelo tokom studentskih dana u Zagrebu. Povratkom u rodni Šibenik 2012. godine stvari su postale ozbiljnije. Učlanila se u Hrvatski planinarski klub “Sveti Mihovil”, svaki vikend išla po planinama, počela završavati škole i kurseve planinarenja. Uskoro je postala planinarski vodič i pozvali su je u HGSS. Kaže da za nju planinarenje spada u sport, ali ne takmičarski.

“Moja majka kaže da se u planinarstvu u stvari borimo sa sobom, što je istina. Pomičemo granice izdržljivosti, psihičke i fizičke. Dosta vremena oduzimaju pripreme za ozbiljne vrhove. Idemo u teretanu, trčimo, vozimo bicikle, pojačamo kilažu na leđima, smrzavamo se na Biokovu dižući šatore na udarima vjetra od preko 150 kilometara na sat, promijenimo prehranu. Sreća moja pa sam privatno i poslovno po brdima i kanjonima, kondiciju uvijek držim na nivou. Svaki sport je odricanje uz malu patnju. Tako je i sa planinarstvom”, kazala je Viljčeva.

Često je na bh. planinama, na kojima se priprema za uspon na razne vrhove Evrope i svijeta.

“Da nije bilo Lupoglava (vrh na planini Prenj, 2.102 metra nadmorske visine) 2015. godine, od mene ne bi ništa bilo. Taj zimski memorijalni uspon promijenio mi je život. Prvi susret sa minusima, spavanjem u šatoru u snijegu, upotreba zimske opreme, naveza sa iskusnim vodičem i sam uspon ostavili su me bez riječi. Kad sam ujutro zagrizla zaleđeno pohano meso i skoro pukla zube, to je za mene bilo to! Daj još leda i snijega! Nakon toga smo kolege i ja pohitali na visokogorski tečaj kako bismo naučili sve zimske tehnike i nastavili dalje sa zimskim usponima. Najbolje se osjećam na Čvrsnici, za mene je to ‘ta’ planina, neobjašnjivo je savršena. Nekoliko puta godišnje hodam po njoj, uživam i upijam je, ne znam kad mi je ljepša, kad je bijela ili zelena. Često prije ekspedicija odlazimo u BiH na pripreme, jer su planine više i zahtjevnije nego naše, pogotovo zimski usponi. Maglić, Prenj, Čvrsnica, Bjelašnica kombinacija su onoga što nam treba, a blizu nam je”, kazala je planinarka HPK “Sveti Mihovil”.

Navodi da, kada je u Hrvatskoj, svaki vikend ode na neku od planina. Biokovo kod Makarske voli zbog divljine i surovosti ove planine. Ističe da je Velebit stvoren za višednevno uživanje. Ipak, jednu planinu u Hrvatskoj izdvaja u odnosu na ostale.

“Naša Dinara je ipak majka. Vrh Sinjal najviši je vrh Hrvatske, visok je 1.831 metar i nalazi se u našoj županiji. Moj klub je postavio sklonište na 1.500 metara, samo 300 metara ispod vrha, na sjecištu bitnijih staza i tu smo često. Sklonište smatram svojim drugim domom. Obožavamo gore ići nekoliko dana zimi, pucketa vatrica, krčka se juha, mi uvijek nešto radimo, prikupljamo drva, penjemo se na vrh u svim uvjetima, uživamo, igramo karte ili samo promatramo predivnu prirodu”, rekla je Viljčeva.

Nedavno se vratila iz Nepala, gdje je sa Leonardom Grubelićem, Lukom Dubravicom i Aleksandrom Milosavljevićem iz Srbije, uz pratnju vodiča Furbe i Mingmara, savladala uspon na Amu Dablam. Navodi da se emocije, tijelo i glava još slažu nakon 29 predivnih i intenzivnih dana tamo. Objašnjava koliko je težak ovaj uspon u najpoznatijem planinskom lancu svijeta.

“Popeti se na Amu Dablam mi je želja od kad sam ušla u svijet planinarstva, ali nisam se osjećala dovoljno spremnom i sigurnom u sebe. Ne nazivaju je bez razloga himalajskim Materhornom. Čitala sam mnogo blogova i pogledala nebrojeno filmova o usponu na Amu, ali nitko ne spominje dio od kampa tri do vrha. Vertikalni zid visok 600 metara, kombinacija snijega, leda i stijena te konstantan penjački uspon, dok ste blokerom ukopčani za uže radi sigurnosti. Za mene je ovo najteže iskustvo u 12 godina od kada se bavim ovom aktivnosti i mogu reći da je ovo spoj svih prikupljenih znanja i vještina kojima se koristimo. Od speleologije, visokogorstva i alpinizma do ekspedicijskih iskustava koje smo prolazili zadnjih nekoliko godina. Ova planina me očarala, ali i istinski umorila. Završni uspon i silazak trajali su nekoliko dana. Nakon rotacijskih i aklimatizacijskih uspona i iznošenja opreme za završni uspon na visinske kampove 1 i 2, odmarali smo se dva dana i skupljali snagu za završni napad na vrh. Sam uspon od kampa 2 i visine od 6.050 metara je trajao 10 sati, a silazak osam i po. Upala sam u dvije pukotine, vjetar je šibao preko 50 kilometara na sat, temperatura je bila minus 27, na vrhu nismo imali snage da stojimo više od 10 minuta. Generalno gledajući cijelu ekspediciju, kao da sam bila u bajci. Ovo što smo vidjeli i doživjeli u mjesec dana je savršeno. Ne pamtim kad sam bila u društvu sretnijih i zadovoljnijih ljudi (koji imaju tako malo). Sela su divna, pogledi na planinske divove oduzimaju dah. Pozitivna energija je svugdje oko nas dok danima hodamo prema baznom logoru. Jeli smo skromnu, ali ukusnu hranu, uživali u društvu našeg glavnog vodiča Furbe, s kojim smo se toliko zbližili da sam se isplakala zadnji dan na rastanku”, sa neskrivenim emocijama govori Viljčeva.

U sjećanju joj je ostao i uspon na Triglav (najviši vrh Slovenije, Julijskih Alpa i bivše Jugoslavije, nadmorska visina 2.864 metra), za koji kaže da je jedan od zahtjevnijih na našem području. Pri silasku je bila prestravljena, ali navodi da je tu nešto kliknulo u glavi, nakon čega se navukla na adrenalin koji sa sobom nose teški usponi. Najviši vrh Južne Amerike joj je takođe ostao u sjećanju.

“Emotivna Akonkagua (6.962 metra nadmorske visine) me obilježila na jedan skroz drugačiji način. Motiv našeg odlaska na ekspediciju bio je pokušaj ponavljanja uspona na vrh u čast prve šibenske ekspedicije i pogiblje našeg prvog predsjednika kluba 1999. godine. Na Valentinovo 2019. godine stali smo na vrh i odali počast Zlatiboru Prginu, koji je svoj život ostavio u snježnoj oluji 200 metara ispod vrha. Poslije smo otišli na groblje andinista, koje se nalazi u podnožju planine, i ostavili njegovu uramljenu fotografiju na mjestu gdje se nalazi njegova spomen-ploča. Sam uspon na vrh je izrazito težak iako smo bili u vrhunskoj kondiciji, ali ova planina je poznata kao jako iscrpljujuća. Akonkagua je najviši vrh obiju Amerika te južne hemisfere. Vremenski uvjeti u jednom danu se izmjenjuju od plus 20 do minus 25. Ujutro sunce, popodne snježna mećava i to organizmu teško pada. Nas četvero smo bili odličan tim, pomagali smo jedni drugima i to je najbitnije na dugotrajnim ekspedicijama”, kazala je Viljčeva.

Na Elbrusu (najviši vrh Evrope, 5.642 metra nadmorske visine) u Rusiji je izgubila nokte na nožnim prstima zbog hladnoće. Monblan ju je jedne godine pustio na vrh, drugi put nije. “Nemilosrdni su vrhovi, treba se znati okrenuti i ne gledati to kao poraz, nego pobjedu, jer smo se sigurno  vratili doma”, kaže Viljčeva.

Nakon uspona na Amu Dablam planira malo uživati sa porodicom i prijateljima, planinariti po Dinari i Čvrsnici. Nema u planu neku ekspediciju u bliskoj budućnosti, ali ima u planu da pohodi planine u Pakistanu i Peruu za nekoliko godina, zaintrigirali su je i neki vrhovi po Indiji. Kaže da joj je bubu u uho stavio vodič Furba Ongdi Sherpa, koji je rekao da je ekipa sa kojom je bila na Ami Dablam spremna za Manaslu, jedan od 14 vrhova svijeta viših od 8.000 metara. Čeka je i ispit za gorskog spasioca, gdje treba da pokaže sve tehnike spasavanja, rad sa užadima, spravama i slično. Nada se da će se pripremiti do proljetnog roka.

Zveckanje opreme na pojasu najljepša muzika

Antonia Viljac je objasnila da više sposobnosti, opreme i obuke treba za alpinizam u odnosu na klasično planinarenje.

“Meni je alpinistička škola najdraža, tek tu skužiš široki spektar kreativnosti, upotrebe užeta i čvorova, izrade sidrišta, raznih sistema za spuštanje i podizanje. Napokon sve sjedne na mjesto jer u alpinizmu sve to koristiš, nema ničije pomoći, ovisiš o sebi i svom penjačkom partneru. Što više vremena provodiš na stijeni penjući smjerove, postaješ sigurniji i naravno iskusniji, bolje napreduješ i pametnije koristiš opremu koja je potrebna za alpinitičke uspone. Često se šalimo da nam je oružarstvo opremljenije od najboljih outdoor dućana, čak imamo posebnu kućicu za tu svu opremu! Ah, svi ti frendovi, čokovi, heksovi, klinovi, bajle, dereze sa 12 ili 14 zubaca, gurtne u raznim veličinama, zamke u sto boja, užeta za sportsko penjanje, za ledno, pa dvojčeci, karabineri raznih oblika. Volim zveckanje opreme na pojasu, za mene je to najljepša muzika”, rekla je Viljčeva.

Saradnja sa GSS-om u BiH

Antonia Viljac je navela da Hrvatska gorska služba spasavanja ima odličnu saradnju sa kolegama iz Saveza gorskih službi spasavanja u BiH.

“Imamo suradnju kroz razne tečajeve i instruiranja te primjerice zajedničke vježbe zimskog spasavanja, skijanja i sličnih aktivnosti. Nama se nekoliko puta dogodilo da pružimo pomoć na vašem terenu, jednom na Kupresu na skijalištu, te prije dvije godine na Lupoglavu, što je bilo baš zahtjevno. Kolega alpinist je otklizao nekoliko stotina metara s vrha i zaustavio se točno pored mojih kolega iz HGSS-a i mene. Isti tren smo se iskopčali iz naveze i krenuli mu pružati prvu pomoć. Prošao je s nekoliko lomova, utoplili smo ga, spustili do bivaka i s njim čekali helikopter. Dogodilo nam se i spasavanje kolege iz BiH na Akonkagui, isto hitno spuštanje na 5.000 metara, potom transport helikopterom u bolnicu. Valjda je tako to kad si stalno u planini, nađeš se u situaciji da pružiš prvu pomoć na nepristupačnom terenu i daš sve od sebe da se sve dobro završi.