Susret u Ulcinju s centarforom koji me prije 30 godina htio ubiti

Piše: Sinan Sinanović

– “Pa, otkud ti ovdje? Gdje na tebe naleti… Znaš li šta si ti meni uradio s onim tekstom… Da sam te našao, ja bih te ubio. Bi života mi. Da znaš da si otišao na vrijeme iz Rijeke. A nemaš pojma šta si mi napravio. Još kad su “SN” prenijeli tvoj tekst. Ma, sreća da te nisam sreo…

Tako je izgledao neočekivani susret legendarnog centarfora Vojvodine, Rijeke, španskog Alikantea i novinara, koji je tekstom o Zoranu Banu uzdrmao Rijeku i općenito nogometnu scenu u Hrvatskoj.

Za sve je “kriv” Zoran Ban

Ban je “92” godine bio najtalentiraniji napadač u Hrvatskoj. Izdanak Rijekine škole. Koji je stasom i stilom podsjećao na Alena Bokšića. S nepunih 20 godina ostvario je transfer u slavni Juventus.

Zoranov je menadžer bio Miodrag Kustudić, robusni centarfor Rijeke. Stariji ljubitelji nogometa pamte ga kao napadača novosadske Vojvodine i ex “devetku” jugoslovenske reprezentacije.

Nećemo o spornom tekstu u riječkom magazinu “KRONIKA”, koji sam uređivao s vlasnikom Sanjinom Kurevićem.

Trideset godina sam uspješno izbjegavao “Kuleta”. On je tih ratnih devedesetih godina otišao za Španiju, a ja “96” za Sarajevo. Taman da se nikad ne sretnemo. Prije nego će izaći tekst o Banu i Kustudiću, svratio bih ponekad u Kuletov kafić u Srdočima. Bio je laf, gospodin, gromada! Kao što je i danas.

Kako smo se sreli nakon tri desetljeća? Za sve je “kriv” Pavle Pepđonović. Kojeg su znali svi Ulcinjani, nešto malo Riječana, a danas, nakon najvećeg skupa sportaša u crnogorskom pitomom primorskom gradiću, cijela “Juga” zna za Pavla.

Ne znajući za moj i Kuletov rat Pavle me uključio u svoj organizacioni tim. Kao “vanjski” suradnik. S ciljem da dovedem respektabilni tim iz Bosne i Hercegovine i da mu dostavim što više telefonskih brojeva bivših igrača s jugoslovenskih prostora.

Prvih dana tražio je hajdukovce, a onda sam na dnevnoj bazi Pavlu referirao razgovore i odgovore, slao prepisku s asovima i brojeve mobilnih.

Miodrad Kustudić je posljednji čovjek za kojeg sam mislio da će ga Pavle nagovoriti. Ne znam ni kako je uopće došao do njega. Potajno, vjerovao sam da je Kule saslušao njegovu ideju, pohvalio i obećao doći. Nadao sam se sve dok nisam ugledao Kuleta kako paradira aerodromskom zgradom. A tek kada je Pavle na fejzbuku postavio sliku Kuleta na ulcinjskom suncu dok ispija viski s ledom…

Znao sam da od Ulcinja nema ništa. Ne idem! Ako sam ga 30 godina izbjegavao, zašto bih svojim dolaskom kvario ulcinjsku priču. A, opet valjalo je organizirati dolazak tuzlanskih asova Šećerbegovića, Mulahasanovića, Mujezinovića, pa nagovoriti velikane Mirsu Fazlagića i Envera Hadžiabdića, Miloša Đurkovića, Nijaza Ferhatovića i ostale potencijalne putnike za Ulcinj.

I Vahi stao na žulj

Odluku da ne idem u susret Kustudiću olakšao je kolega Emir Delić. Znao sam da će Dela biti pri ruci bh. asovima i na najbolji način predstavljati bh. delegaciju…

Kustudić mi je još više “pao” kada ga je, u skoro svakom susretu, a zadnjih godina bilo ih je puno, pominjao Vahid Halilhodžić.

– Zamisli šta mi uradi Miljan Miljanić. Kada sam igrao u životnoj formi, “Čiča” za utakmicu sa Španijom u Beogradu pozove Kustudića. Onog iz Rijeke. A u Rijeci bio taj neki Ljubo, vrlo moćan u FSJ. Nikad nisam halalio Miljanu. Rekao sam mu to u Holiday innu, kada je dolazio u Sarajevo. Kurtoazno sam pozdravio, ali nisam zaboravio, niti ću ikad zaboraviti tu nepravdu- priča Vaha kada je jugoslovenska reprezentacija na “meniju”.

Tako je bilo i za posljednjeg druženja na Sedreniku kada smo sjedili Vaha, Halid Bešlić, čuveni humorista Osman Džiho, kolega Emir Delić i moja malenkost.

I tada se sigurno štucalo Kustudiću. Vjerujem i Ljubi Španjolu. A taj Španjol, jedan je od najuspješnijih sportskih radnika na jugoslovenskoj sceni. Najsposobniji kadar Rijeke. Koji je na Kantridu donio dva jugoslovenska kupa Maršala. U reprezentaciji su u Španjolovo vrijeme, osim Kustudića, igrali još Desnica, Hrstić, Jerolimov…

Borio se “šjor” Ljubo za svoje. Rijeka je tada bila “peti” jugoslovenski klub. Odmah iza velike četvorke.

Ipak, krenuo sam radi Pavla u Ulcinj. I radi Kuleta. Iskreno, naivno sam vjerovao da je davno zaboravio na tekst i priču o njegovom pulenu Zoranu Banu. Koji je otišao u Juventus, dobio ozbiljne pare i “zaboravio” na svoje u Dražicama kraj Grobnika. Starci su imali sina u Juventusu, a opet su rintali po cijeli dan. Susjedi su mislili da stariji Ban vuče “kariole” po selu iz dosade…

Računao sam da me Kustudić, u toj galeriji dragih ljudi, saigrača, suparnika, prijatelja, neće ni primjetiti. Te “92” godine imao sam šezdesetak kila, više kose… Išlo mi je na ruku i što Kule nije na fejzbuku.

I onda šok. Dok Kule udovoljava raji za slikanje, pred njim stoji novinar koji mu je zagorčao život. Zbog kojeg i danas nosi ožiljke. Nakon što se pribrao, protrljao oči, uštinuo za obraz, da se uvjeri kako ne sanja, izgovorio je ono s početka priče.

O Šaranu i Lerincu

Dobro, ne bi me baš ubio… Da me sreo prije trideset godina. Te ulcinjske večeri za istim stolom sjedio sam s Kustudićem, Hadžiabdićem, Delićem… Kule je pio viski, vino, rakiju… Najviše je bilo leda u čaši. Pričali smo o njegovom nekadašnjem kafiću u Srdočima. Povjerio mi se kako ima želju sagraditi kuću u mjestu njegovog oca. Selo se zove Majstori kod Lovćena. Posebno je bilo dirljivo kada je Kule pričao o Muratu Šaranu, njegovom saigraču i prijatelju. Kojeg je baš on doveo u Levante. U klub po kojem se zvao Muratov kafić na Ilidži. Pričao je o Muratu suznih očiju, o velikom igraču i čovjeku. Kasnije će se moj nekadašnji “neprijatelj”, a od sada prijatelj, prisjetiti utakmice sa Željom na Grbavici. Sedamdeset i neke. Padali smo od smijeha kada su Enver Hadžiabdić i Kustudić pričali kako je Laslo Lerinc završio na nosilima. Lerinc je tada bio najbrži igrač u Jugoslaviji, a Vojvodina imala strašan tim. Čak ni legendarni Josip Katalinski i Hadžija nisu ga mogli zaustaviti. I onda se neko “sjetio” da nakratko nestane svjetla na Grbavici. Taman toliko da Lerinc završi na travi. Lerinc nije nastavio utakmicu, a Željo je rutinski dobio Vojvodinu. Kasnije će se Lerinc i Hadžija neočekivano sresti u Novom Sadu… Kao Miodrag Kustudić i ja.

Kuleta sam pozvao u Sarajevo. Obećao je doći prvom prilikom. Otići ćemo u Levante. I na Šaranov mezar.

Ovu sam priču, umjesto kurtoaznih komplimenata u znak zahvalnosti za dobrodošlicu u Ulcinju, posvetio Pavlu Pepđonoviću. Koji me pomirio s Kuletom. A meni ostaje da “spojim” i za isti stol dovedem Ljubu Španjola i njegovog nekadašnjeg pulena Kustudića. Ljubo je ispao “kolateralna” šteta u cijeloj priči. Kriv je Vahidu Halilhodžiću što je forsirao Kuleta. Kriv je Kustudiću što je “njegov” novinar napravio priču, od koje ga sve do danas boljela glava. Sve do Ulcinja.