Redakcija
Bolest štitne žlijezde Vesna De Vinča zaradila je kao ratni izvještač, a pravu bol osjetila je u 41. godini kada je ostala udovica.
Nakon preprane smrti svog drugog supruga, Vesna De Vinča odlučila je da nastavi da nosi crninu, jer voljenog Predraga Vitasa nikad nije preboljela.
-Nema sreće bez tuge, iz svog iskustva kažem. Postoji velika razlika između bola i patnje. Bol je nešto što je nametnuto poput gubitka najmilijih, velike izdaje, a patnja je ipak unutrašnji izbor. Na primjer udovice vrlo brzo odlaze svojim preminulim muževima, to je prosto izbor. Ja sam pokušavala da ograničim patnju, pa čak i da je izbjegnem i da razvijem jedan osjećaj brzog opraštanja,a to je proizvod teških situacija sa ratišta – istakla je Vesna koja od gubitka supruga nije skinula crninu. U međuvremenu, crna boja postala je dio njenog stila koji danas ukrašava sa detaljima, ali crninu i dalje ne skida.
-Udovica sam od ’99. godine, kada je moj muž otišao na nebo. Što se tiče crnine, prvo je bilo da je nosim 40 dana, pa šest mjeseci, pa godinu dana, poslije nisam mogla da skinem. To je trajalo godinama i na kraju se to pretvorilo u stil. To je i sudbina, ali je crna boja vremenom postala i moj imidž – istakla je Vesna.
Tvrdi da je konzervativnih stavova, iako ne djeluje tako, a na dan suprugove sahrane od bola je počela da nariče.
-Kada je Vita odlazio bila je masa ljudi i sahranjujemo ga, a ja počnem da naričem. To nikad nisam čula, niko me nije naučio, nisam nikad ni probala. Počela sam sa ‘Kuku mene, moj Predraže’. To je nevjerovatno šta u nama čuči, to je jedan krik bola, iskonska ljubav, a to je bio moj Predrag. Divan nam je bio brak, vodili smo zaista poetski život sa čim rijetko ko može da se pohvali – zaključila je Vesna.
(Express/Kurir)
