Filozof – SportSport.ba

Da bismo dobro razumjeli argentinsku nogometnu filozofiju, moramo se vratiti deceniju unatrag. Mourinhovu prvu avanturu s Chelseajem obilježili su mečevi protiv Liverpoola kojeg je vodio Rafael Benitez. Ove borbe su naelektrizirale ne samo cijelu Englesku, već i Evropu, jer su ih oba trenera dovela do taktičkih visina. Kako to u nogometu biva, bilo je i zagovornika i protivnika ovakvih utakmica – jedni su se divili “nogometnom šahu”, a drugi su se žalili na dosadu i nedostatak pravih emocija. Lako je pogoditi u kojoj je skupini Jorge Valdano. Nakon okršaja Liverpoola i Chelseaja u maju 2007. u sklopu Lige prvaka, Argentinac je te večeri izjavio sljedeće:

“Nogomet se sastoji od subjektivnog mišljenja i moći sugestije. A na Anfieldu je nepobjediv. Stavite svoje s*anje na štap usred ovog ludog, strastvenog stadiona i naći će se neki koji će reći da je to umjetničko djelo, ali nije: to je samo s*anje koje visi sa štapa. Chelsea i Liverpool najjasniji su primjeri kamo nogomet ide. Postaje vrlo intenzivan, timski orijentisan, taktičan i vođen snagom. A kratka dodavanja? Ne. Finte? Ne. Promjena tempa? Ne. Štikla? Ne. Ne budi smiješan, nema ništa od toga”.

Valdano je zbog toga dobio nadimak El filosofo ili Filozof. Nekad ga tako ironično zovu, nekada i ozbiljno, ali nema sumnje da o nogometu niko ne može tako lijepo govoriti, posebno o onim događajima kojima je svjedočio, a vidio je mnogo toga svojim očima.Teško je reći je li u životu odigrao više utakmica ili pročitao više knjiga. Jedno je sigurno – bez njega bi nogometni svijet bio siromašniji.

Mnogi njegovi citati su se prenosili, ušli su u povijest, ali mnogi su zaboravili da je bio i sjajan nogometaš. Imao je kratke, ali intenzivne klupske i reprezentativne karijere. Mnogo drugačije bi bilo da nije bilo povreda.

Svoje prve profesionalne korake započeo je u Newell’s Old Boysima kada je imao 18 godina. U isto vrijeme je nastupao i za mladu reprezentaciju Argentine. Nakon samo dvije godine napušta Argentinu i odlazi u Španiju da potpiše za tadašnjeg drugoligaša Deportivo Alaves. Tamo je imao priliku da igra protiv Johana Cruyffa jer je Alaves dobio Barcelonu u Kupu.

Danas smjelo možemo napisati da su se u toj utakmici sučelila dva najveća mislioca u povijesti sporta, veliki umjetnici ove lijepe igre. Valdano je tada, međutim, imao samo dvadeset dvije godine i još uvijek je bio anonimni napadač. Tokom utakmice uslijedila je privremena pauza zbog povrede jednog od igrača. Vidjevši kolegu kako leži na travi, Cruyff je uzeo loptu u ruku i tipičnom sudačkom gestom pozvao liječničku pomoć.

Jorge Valdano je već tada mogao vidjeti veličinu i nogometno majstorstvo, pogotovo kada je stajala nekoliko metara ispred njega. Odlučio se našaliti s protivnikom: Zašto ovu loptu ne zadržiš za sebe, a drugu nam daš da i oni ostali igraju? U tome ne bi bilo ništa loše da mladi Argentinac u ovoj rečenici nije napravio kobnu pogrešku: upotrijebio je uobičajeni izraz tú (ti) umjesto ‘tu’. Iznenađen takvim pitanjem, Cruyff ga je prvo pitao za ime i godine, a potom mu odgovorio: Kad imaš dvadeset godina, Johana Cruyffa oslovljavaš s Gospodinom. Najzanimljivije u ovoj anegdoti jest da su se kasnije obojica ponovno srela, ovaj put na suprotnim trenerskim klupama. Ali o tome nešto kasnije.

Valdano je bio dio povijesnog gola Diega Armanda Maradone. Bilo je to na Svjetskom prvenstvu 1986. godine u duelu Argentine i Engleske. Borba za polufinale, Maradona i njegova dva gola. Prvi gol je famozni udarac Maradone i tzv. Božja ruka, a kasnije još jedna genijalnost Diega i još jedan gol.

Maradona je uzeo loptu na sredini terena. Prvo je prošao jednog rivala, pa drugog. Kad je počeo ubrzavati, prošao je i trećeg. Nakon četvrtog rivala pao je u šesnaesterac, gdje je stao oči u oči sa Shiltonom.

Gledajući reprize, vidimo da je Maradona u ovom usamljenom naletu bojažljivo pokušavao uhvatiti korak sa svojim saigračem. Bio je to Jorge Valdano. Najbolji nogometaš u povijesti, postiže najljepši gol, sve s udaljenosti od nekoliko metara može posmatrati najveći nogometni pripovjedač svih vremena. Savršenstvo.

Sljedećih godina Valdano je više puta pitan o tom trenutku. Mogao je pridonijeti golu da mu je Maradona dodao loptu na kraju akcije. Jorge je, međutim, shvatio da u toj predstavi za njega nema uloge:

“Najprije sam pokušavao zadržati korak za njim, da ga ne ostavim samog s protivnicima, ali sam onda shvatio da sam samo jedan od posmatrača ovog savršenstva. Nisam mogao biti od koristi, to je bio njegov gol. Nevezano za ostatak ekipe, ali to je bio uspjeh Diega, uspjeh kojem smo se svi divili”.

Napisane su mnoge biografije Diega Maradone, ali je čudno da nijednu nije napisao Valdano. Niko ne bi mogao na tako lijep način opisati postupke argentinskog genijalca, a pritom imati priliku pojaviti se uz njega.

Valdano je u seniorskoj reprezentaciji Argentine debitovao 1975. godine, nekoliko mjeseci nakon Svjetskog prvenstva u Njemačkoj , koje je bilo vrlo neuspješno za Gaučose. Odigrao je dvije utakmice, a u narednoj se pojavio … tek nakon sedam godina! S reprezentacijom je otputovao na turnir u Španiju, gdje su Argentinci branili naslov svjetskih prvaka. Nakon drugog kola u grupi ipak su morali kući.

Ipak je bila 1986. za Valdana i Svjetsko prvenstvo u Meksiku. Tamo je pokazao svoje vještine napadača, postigavši tri gola u utakmicama u grupi. I premda je Maradona u četvrtfinalu preuzeo cijeli show za sebe, Valdano se upisao u listu strijelaca u finalu protiv Njemačke kao jedan od tri igrača.

U timu se pojavio sljedeće četiri godine. Unatoč brojnim povredama, Valdano se nadao svom posljednjem Svjetskom prvenstvu 1990. u Italiji. Do tada je imao trideset pet godina i, kao što možete zamisliti, nije bio u formi kao prije. Međutim, još uvijek na terenu impresionirao je svojim fantastičnim vještinama. Trener Carlos Bilardo je vjerovao da može dati puno više timu, čak i sa samo dvadesetak minuta u igri. Dvije sedmice prije početka turnira, selektor se predomislio. Bio je to njegov drugi kraj karijere. Ni ovu ni prvu nije sam planirao. Kasnije je sa žaljenjem sve to i komentarisao, u svom stilu.

“Preplivao sam cijeli ocean da bih potonuo do same obale”.

Na Svjetskom prvenstvu 1990. Argentina je bez Valdana, ali ipak s Maradonom, stigla do finala. Tu je, međutim, morala priznati premoć protiv Njemačke, od koje je izgubila nakon jedanaesterca Andreasa Brehmea.

Valdano je iz Alavesa 1979. godine prešao u Zaragozu, tamo je oduševio, ukupno dao 46 golova, a onda odlazi u slavni Real Madrid 1984. godine. Dva puta je osvajao prvenstvo u Španiji, jedan Kup kralja i dva puta Kup UEFA. Godine 1988., u trideset trećoj godini života, morao je objesiti kopačke o klin. Na to ga je natjerao hepatitis – tako se prvi put rastaje od nogometnog dresa. No, ubrzo se vratio na Santiago Bernabeu, ovoga puta u drugoj ulozi.

U početku je počeo raditi kao komentator i TV stručnjak, a u međuvremenu je napisao knjigu “Suenos de football” odnosno “Snovi o nogometu”. Real ga je nakon tri godine angažovao za trenera mlade ekipe. Nije se tu dugo zadržao, ali je 1992. godine postao trener Tenerifea i uspio je da spasi klub ispadanja iz lige. Izgubio je samo jednu utakmicu na posljednjih osam kola, a u sezoni iza te osigurao je ekipi sa Kanarskih otoka plasman u Kup UEFA osvojivši peto mjesto.

Posljednjeg dana te sezone Tenerife su igrali protiv prvaka Real Madrida. Sasvim neočekivano, igrači Valdana slavili su 2:0, uskrativši Madriđaniam titulu. Argentinac je tada sigurno imao pomiješane osjećaje, ali o navijačima Los Blancosa govorila je samo mržnja – njegovog bivšeg igrača su slavili kao izdajicu. Nakon tog sastanka Jorge je obećao: Jednog dana ću vratiti ono što sam uzeo.

Onda je 1994. godine postao trener Reala i u prvoj sezoni vraća naslov prvaka u Madrid, slavio je Barcelonu sa 5:0, a tu je Barcu predvodio – Cruyff. Valdano je bio na klupi Kralejva 15 mjeseci, pa je onda vodio Valenciju, ali bez većeg uspjeha. Odlučio je da napusti trenerski posao i da se ponovo posveti komentarisanju, a ujedno gradi i poslovnu kariejru.

Ipak, 2000. se treći put vratio na Santiago Bernabeu. Kada je Florenitno Perez pobijedio na predsjedničkim izborima, Valdana je postavio za sportskog direktora. Tad i počinje stvaranje Galaktiksoa. Najbolji završetak argentinske priče, a ujedno i najtužniji za njega, jest da je svoju direktorsku karijeru završio u Realu onda kada je stigao Jose Mourinho sa svojim “us*anim” nogometom.

Mourinho i Valdano se nisu mogli, na kraju je Filozof otišao iz Reala. Poraz za lepršavi nogomet, ni prvi ni zadnji put. Mourinho vjeruje da pjesnici u nogometu ne osvajaju pehare – kao što pokazuje Jorge Valdano, možete igrati učinkovito i pobjeđivati u isto vrijeme. Ostaje se nadati da pjesnika u ovoj igri nikad neće biti dosta.

Mogli biste zapravo pisati o Valdanu i nogometu koristeći samo njegove sjajne citate.

“Greška učinkovitosti napala je i nogomet, a neki se usude pitati koja je svrha lijepog igranja. Bogresa su jednom upitali čemu služi poezija, a on je odgovorio: ‘Zašto sunce izlazi? Čemu služe milovanja? Čemu služi miris kafe? Za užitak, za emocije i za život'”.

“Tražimo savršenstvo, znamo da ono ne postoji, ali težiti tome je naša dužnost prema čovječanstvu i prema nogometu. I ovo je ono čega se sjećamo”, citat je nogometnog Filozofa koji nije htio da odustane od ljepote i savršenstva…