Redakcija
Iako se porozna iračko-sirijska granica proteže preko 600 kilometara, otprilike polovica toga, u praksi, nije pod vlašću niti jedne države. Tijekom godina, ovaj nedostatak sveobuhvatne granične kontrole doveo je do niza sigurnosnih prijetnji objema nacijama – i to ne samo zbog stalne prisutnosti elemenata ISIL-a u graničnim regijama.
Naime, krijumčarenje iz Sirije u iračke pogranične gradove još je jedno istaknuto obilježje trenutnih pograničnih aktivnosti, koje predstavlja i prijetnju i priliku za međunarodnu koaliciju predvođenu SAD-om, a čije snage djeluju s obje strane granice.
Pod krinkom ove koalicije, američka vojska kontrolira granice između Iraka i Sirije, točnije na prijelazu Fishkhabour-Semalka, ilegalnom prijelazu Al-Waleed između iračkog Kurdistana i sirijskog teritorija pod američkom okupacijom te prijelazu Al-Mahmoudiyah. Svi ovi granični prijelazi postali su ozloglašeni po nezakonitom krijumčarenju sirijske sirove nafte u sjeverni Irak, u što su izravno upletene američke vojne snage.
Izviđačke bespilotne letjelice rutinski nadlijeću nebo regije, a američka vojska povjerila je sigurnost privatnim zaštitarskim firmama. Zaposlenici tih firmi, koji putuju pod američkim zračnim nadzorom, odgovorni su za osiguranje transporta sirijske nafte na irački teritorij – iako je njihov mandat isključivo transport logističke opreme koja pripada međunarodnoj koaliciji.
Kad je The Cradle stigao do graničnog područja kako bi istražio situaciju, bili su spriječeni ići dalje od zajedničke kontrolne tačke Peshmerge i Asayish snaga; kurdske vojske i snaga obavještajne agencije.
Ova kontrolna tačka odražava sigurnosnu koordinaciju između Pentagona i Ministarstva Pešmergi u Iračkom Kurdistanu, a provodi se bez znanja ili koordinacije Bagdada. Nedostatak svijesti središnje iračke vlade o situaciji na svojim granicama može se sažeti u ono što je jedan visoki irački sigurnosni izvor rekao za The Cradle: da su američke trupe ondje “podržavale kurdske snage kao dio iračkog obrambenog sustava u borbi protiv terorizma”.
Međutim, plemenski izvori potvrđuju da su pod okriljem ove “sigurnosne zone” aktivni ilegalni prijelazi između Iraka i Sirije, s desecima tankera koji sedmično prolaze u konvojima koji prevoze krijumčarenu sirijsku naftu, u pratnji američkih ratnih aviona ili helikoptera.
Pastiri u regiji također potvrđuju ove tvrdnje, te navode da se sirijska nafta transportira u vojnu lokaciju Harir u Erbilu, glavni grad iračke regije Kurdistan (KRI), za dobrobit kurdske naftne kompanije KAR Group, u vlasništvu Sheikh Baz Karim Barzanjiji, koji je blizak obitelji čelnika Kurdistanske demokratske stranke (KDP), Massouda Barzanija.
Potonji ima snažne odnose s takozvanim “Klubom utjecajnih zemalja” u Iraku, UAE-om i Turskom. Barzani također održava jaku vezu sa Sirijskim demokratskim snagama (SDF) koje podupire SAD i predvode Kurdi u Siriji, čiji pripadnici štite konvoje sirijskih naftnih cisterni.
Sheikh Baz bio je pod lupom u martu kada je jedna od njegovih vila, koju je izraelska obavještajna agencija Mossad navodno koristila kao sigurnu kuću, pogođena projektilima Iranske revolucionarne garde (IRGC), ubivši i ranivši agente unutar nje. U to vrijeme, kurdski političar Hiwa Seid Salim rekao je kako sumnja da je razlog iranskog napada na vilu šeika Baza njegove poslovne aktivnosti, za koje iranski sigurnosni izvori kažu da uključuje prodaju iračke (ili sirijske) nafte i plina Izraelu.
Sheikh Baz bio je jedan od kanala komunikacije između KDP-a i vlade Saddama Husseina o transportu iračke nafte u Tursku tijekom gospodarskog embarga Iraku. Nakon američke invazije 2003. surađivao je s USAID-om i transformirao svoju građevinsku tvrtku – osnovanu 1990-ih – u naftni konglomerat.
Bivši irački diplomat je istaknuo da je krađa sirijskih prirodnih resursa značajno porasla kada je bivši američki predsjednik Donald Trump došao na vlast. Tada je rekao iračkim dužnosnicima da je “sirijska nafta jeftina cijena za doprinos Washingtona u borbi protiv ISIL-a”.
Iako nije moguće točno odrediti količine opljačkane nafte, irački plemenski izvori potvrđuju da putovanje tankera traje otprilike 48 sati kroz glavne prijelaze, koje je odobrila američka vojska (Fishkhabour, Al-Waleed ili Al-Yaarubiyah), u procesu koji se zaustavlja samo na kratke periode kako bi se napunili spremnici. Prema tim izvorima, obično nema manje od 70 do 100 tankera koji prevoze sirijsku naftu tijekom svakog putovanja.
Unutar Sirije, tanker konvoji putuju kroz područja izvan vlasti središnje države. Putovanje počinje iz sirijske regije Al-Jazira i prolazi kroz Al-Hasakah, gdje se zaustavlja nekoliko sati prije nego što nastavi do jedne od graničnih ispostava za nabavu zaliha, a zatim nastavlja do mjesta Harir u Erbilu u KRI-ju. Tamo se nafta prazni u druge spremnike koji je prenose u američku bazu Ain al-Assad u iračkoj pokrajini Anbar ili u pokrajinu Halabja, gdje se nalazi još jedna američka vojna baza.
Prijevoz tankera iz Kurdistana u bazu Ain al-Assad ili bilo koju drugu američku vojnu lokaciju mora dobiti prethodno odobrenje Nacionalnog operativnog središta. Stoga se ti transferi odvijaju pod krinkom “logističke potpore za međunarodne koalicijske snage”, prema jednom iračkom sigurnosnom izvoru u bliskom kontaktu sa SAD-om. Iako je malo vjerojatno da će se Bagdad potpuno držati u neznanju o ovom ponovljenom kršenju iračkog suvereniteta i teritorijalnog integriteta, čini se da baš i nema pravo glasa po tom pitanju.
(TBT, Mediji)
