Redakcija
Sve razvidnije pojave kao što su klimatske promjene i ekonomska nejednakost, pa kriminal, epidemija zloupotrebe narkotika, terorizam, ksenofobija i porast psiho-fizičkih oboljenja vezanih uz stres, već desetljećima ne izgledaju kao nešto s čime se kapitalizam može, niti zapravo ima realnu namjeru nositi.
Kaže se, kao mjerilo prosperiteta, da ratnih obračuna danas ima manje no ikad. Mada broj poginulih u ratu opada od 1946., sukobi i nasilje trenutno su u porastu, a u 2016. više je zemalja doživjelo nasilne sukobe nego u bilo kojem trenutku u gotovo 30 godina. Također, konstantni gubitak bioraznolikosti, neplansko iscrpljivanje resursa te drastično zagađivanje vode i tla sugeriraju da je ponovni obrat ka sukobima dio izvjesne verzije budućnosti, na što nas proteklih mjeseci gotovo svakodnevno podsjeća spominjanje trećeg svjetskog rata u medijskom eteru. Budući da kapitalistička doktrina počiva na sociodarvinizmu i “opstanku najsposobnijih”, nemoguće je ne zapitati se: ne podrazumijeva li takav pogled na svijet prilagodbu i samog sistema radi opstanka vrste koju servisira?
Moguće je detektirati tri osnovne sistemski ugrađene mane koje čine kapitalizam dugoročno neodrživim sustavom.
Prvo, doktrina konzumerizma zahtijeva cikličku konzumaciju. Drugo, institut duga i ideal profita nužno generiraju stremljenje beskonačnom rastu. Treće, koncept eksploatacije rada i resursa onemogućuje homeostatsku ravnotežu, odnosno sistemski balans. Iz ove tri navedene datosti proizlaze dvije kategorije problema; jedna je ogromna socioekonomska nejednakost, koja je društveno destabilizirajuća, a druga je rasap okoliša. Čak i ako zanemarimo problematiku nejednakosti, drastično i nepovratno mijenjanje onih i onakvih fizičkih uvjeta ekosustava, koji su jedini razlog zašto i kako uopće možemo postojati, prilično je problematično. Kapitalizam, očito je, ne može riješiti problem klimatskih promjena i uništavanja resursa jer to rješenje zahtijeva održivost, a održivost – nije profitabilna.
Energiji iz obnovljivih izvora ne možeš (klasično-ekonomskim alatima) dati cijenu, jer je njezina ponuda beskonačna. Zaustavljanje sječe prašuma, izlova ribe ili proizvodnje meda bi značilo gubitak nezamislivog broja poslova, socijalne nemire i pojavu crnog tržišta. Izradom proizvoda bez (ugrađenog) roka trajanja i s univerzalnim te lako zamjenjivim dijelovima, a sve kako bi se izbjeglo stvaranje otpada i jednokratna uporaba materijala, gubi se mogućnost ponovne prodaje. Spomenute problematike su samo neki od primjera načina zbog kojih, ako se uskoro ne promijene, ljudska vrsta više neće uživati ono što se dugo vremena poimalo kao “rajski vrt toliko sukladan našim potrebama da je neminovno plod dobrohotnosti neke više sile”. Jedina viša sila koja trenutno djeluje u našoj svakodnevici je nevidljiva ruka, a njezin utjecaj na okoliš je zasad sve osim božanski. Isto tako, jedini način da kapitalizam spasi svijet od kataklizme je – da se zaradi na tom spašavanju. Takva konstrukcija je, baš kao i koncept beskonačnog rasta, moguće konačni paradoks naše civilizacije.
Izgleda li danas više ikome kapitalizam, kako mu se nerijetko znalo tepati, kao “najbolji sistem koji imamo”? Jesmo li mi koji uništavamo jedini dostupni planet i nalazimo životni smisao u ciklusu “radi – konzumiraj – radi” najbolji mi koji možemo biti? Naravno, posve je moguće da jesmo i da ćemo u skoroj budućnosti biti sukladno nagrađeni za to. Uprkos tome, u ovom ciklusu tekstova ćemo pokušati razbiti nekoliko najčešćih mitova koje zagovornici postojećeg sistema donose na stol. Ipak, kao svojevrsni uvod u raspravu, koja kreće od idućeg broja, morat ćemo se prvo dotaknuti dva spomenuta utega tržišne ekonomije s kojima vagon čovječanstva nezaustavljivo juri prema kulturološkoj i biološkoj kataklizmi: nejednakosti i okolišne degradacije.
Koliko ste puta čuli branitelje kapitalizma kako govore da je do dramatičnog smanjenja ekstremnog siromaštva u proteklih 50 godina došlo zahvaljujući tržištima i, stoga, ako samo pustimo slobodna tržišta da cvjetaju, siromaštvo će nastaviti opadati i od kapitalizma učiniti heroja koji on jest? Ipak, postoje najmanje četiri stvari o kojima se ne raspravlja, a koje zapravo kvalificiraju cijeli argument, dokazujući da je besmislen, obmanjujući ili, u najboljem slučaju, marginalan.
Prvo pitanje je – koji su mehanizmi stvaranja nejednakosti, a time i siromaštva? Siromaštvo je antropološki prepoznato kao posljedica neolitske revolucije, gdje je razvijeno sjeme tržišne ekonomije u vidu privatnog vlasništva i disbalansa distribucije višaka stvorenih radom. Dodatno, teorije tržišne ravnoteže, koje su kontradiktorne ciljanim ekonomskim interesima sudionika sistema, kada se tržišna igra pokrene, uvijek iznova se dokazuju pogrešnima, uz ogromne količine novca koji idu malom dijelu stanovništva. To se događa i na domaćoj i na međunarodnoj razini, bez obzira na državne intervencije koje, negdje i ponekad, pokušavaju ugušiti ovaj problem. O ovome postoje brojna izolirana istraživanja, kao ono tridesetogodišnje Brucea Boghosiana sa sveučilišta Tufts.
Drugo, može li se nastaviti ublažavati siromaštvo istom mehanikom koju sada koristimo? Činjenica je da je osnova za smanjenje siromaštva maksimiziranje industrijske aktivnosti pa je stoga ekonomski rast i curenje malog postotka ukupnih viškova niz socioekonomsku piramidu klasnog kapitalističkog društva ono što lagano uzdiže životne uvjete onih s dna društvene ljestvice. Ipak, civilizacija upravo doseže kritične granice rasta, i sa stajališta resursa i sa stajališta onečišćenja, i stoga se cijeli ovaj proces ne može nastaviti; bar ne ako želimo preživjeti kao vrsta. Zapravo, cijela je stvar bila iluzija, razdoblje euforije koje se, zbog ekoloških datosti planeta, ne može dalje kotrljati. Privremeno smo ublažili siromaštvo u ludilu razdoblja masovnog industrijskog rasta u proteklih 50 godina, koje je ujedno i potvrda da je tehnologija ta koja živote čini boljima, a ne kapitalizam koji prije industrijske revolucije nije bio ni blizu tome da riješi siromaštvo.
Treće, mogu li mehanike iza ljudskog napretka – znanost, tehnologija i kreativnost – postojati izvan štetnosti tržišnog ponašanja? Svakako, snaga rasta tržišta pogoni otkriće izuma jer su svi prisiljeni prodavati sebe ili svoje ideje, što za nuspojavu ima opću učinkovitost. Dobra postaju jeftinija i dolaze do ljudi koji ih nekada nisu trebali. Opet, ovo je popratna osobina rasta, ali su i dalje u pitanju plodovi tehnologije, znanosti i kreativnosti. Možemo li imati sve ovo bez potrebe za opsesivnim bubrenjem ekonomije i tržišno dinamičnim konkurentskim okruženjem? Razgovor o ovome je tabu, a većini ljudi nedostaje kreativnosti da ga uopće razmotre. Najvećim izumiteljima u povijesti, poput Tesle, Bella, Einsteina, Turinga, Pasteura, Fleminga itd., svakako nije bila namjera “zadovoljiti potražnju” niti osigurati sebi uzvišeni socijalni status bezumnim namicanjem materijalnih dobara. Ovi genijalci su, u stvari, malformacije i ekscesi kapitalizma koji su demonstrirali da temeljni mehanizam za ublažavanje siromaštva na ovom planetu nisu tržišta, već ljudska ingenioznost koju tržište, kao i sve drugo, ne stvara nego eksploatira.
I četvrta tačka, što je sa samim mjerilima siromaštva koja koriste Ujedinjeni narodi? Što znači izvući 800 milijuna ljudi iz ekstremnog siromaštva (od kojih su tri četvrtine to doživjele u “komunističkoj” Kini)? Ekstremno siromaštvo je definirano kao preživljavanje s manje od 1,90 dolara dnevno. Da bi dobila navedeni iznos, Svjetska banka uzima prosjek standarda nekolicine najsiromašnijih zemalja svijeta, a rezultat primjenjuje na čitavi svijet. Tako bi za Latinsku Ameriku, da se on računa regionalno, taj iznos bio oko šest dolara. Peter Edward sa sveučilišta u Newcastleu se pozabavio ovom tematikom te osmislio tzv. etičku granicu siromaštva. Izračunao je da bi, kako bi se globalno dostigao očekivani životni vijek duži od 70 godina, ta univerzalna brojka trebala iznositi 7,40 dolara. Što je posebno zabrinjavajuće jest da, ako bi se usudili primjenjivati upravo tu etičku granicu siromaštva, 60 posto svijeta bi bilo siromašno. Također, standardna metrika pokazuje sporo ublažavanje ekstremnog siromaštva, ali na etičkoj liniji siromaštva se očitava dugoročno povećanje siromaštva. Budući da se granice rasta i ekološki zidovi približavaju kursu globalnog gospodarstva, ovaj trend će samo eskalirati.
FOTO: (Archives Snark/Photo12 Via Afp)
Što se tiče opravdanja koja stoje iza ekocida, ona uporište imaju u tvrdnji da privatno vlasništvo zapravo služi za zaštitu resursa i zemljišta, umjesto da ih se prekomjerno iskorištava. Dakle, pretpostavlja se odgovorno upravljanje; ako nešto posjedujete, o tome ćete se i brinuti. U teoriji, ako posjedujete ribarnicu, brinut ćete se o ribljoj populaciji u regiji koju lovite. Ako posjedujete šumu, brinut ćete se o tim stablima kako biste bili sigurni da se obnavljaju. Nećete dopustiti krčenje šuma za novac koji vam treba da prehranite svoju obitelj ili postanete najimućnija osoba u svom selu, zar ne?
Ova premisa se, jasno, temelji na filozofskoj poluistini s vrlo malo opipljivih, empirijskih primjera koji su nedvojbeno neposredni. Da, ako nešto posjedujete, vjerojatno ćete se više brinuti o tome nego o nečemu što ne posjedujete, ali to je vrlo generaliziran i kulturno uvjetovan fenomen. Nešto poput ciničnog pogleda na unajmljeni automobil; nije vas previše briga koliko kvalitetan benzin ulijevate ili preko koliko ste rupa prošli sve dok nije toliko oštećen da morate platiti kaznu, u odnosu na automobil koji zapravo posjedujete i zato se osjećate odgovornijim za njega.
Ali ova pretpostavka, u stvari, ima i svoje naličje, a to je da: Ukoliko se njeguje običaj da se čuva i poštuje samo ono što je u osobnom vlasništvu, onda se pedagoško-kulturološki implicira da se tuđem (ili nedajbože javnom) vlasništvu pristupa dijametralno suprotno. U prijevodu: vandalizam postaje psihopatološka norma običajnog društvenog odnošaja u nemarno-neuroznim raspoloženjima.
Dakako, šira društvena statistika koju vidimo debelo proturječi cijelom konceptu. Svi sustavi za održavanje života su u opadanju, a bioraznolikost se eksponencijalno gubi. Stopa iskorištavanja resursa prekoračuje razinu održivosti i ubrzava. Za nekoliko desetljeća, prema svim trendovima, u oceanima će biti više plastike nego ribe. Ipak, postoje ljudi koji tvrde da, kada bi slobodnom tržištu doista bilo dopušteno da bude slobodno i kada bi se privatno vlasništvo istinski poštivalo, ekološko propadanje ne bi bilo problem. Ovi prigovori obično uključuju državni poremećaj teorijskog potencijala slobodnog tržišta i sukladno uklanjanje njegove sposobnosti za postizanje idealnog cilja. Riječ je o maglovitoj ideji da se korporacije, zbog toga što su im vladine intervencije nekako smanjile izravnu odgovornost, ne ponašaju onako kako bi trebale.
Istina je da je državna uprava samo još jedan poslovni pothvat koji funkcionira na drugoj razini, ali u ime korporativne infrastrukture. Pojava prvih imućnih veleposjednika je, u skladu s moći koju bogatstvo donosi, zahtijevala obranu njihovih resursa, što je posljedično iznjedrilo instituciju vlasti i njoj popratne organizacije (vojska, sud, uprava…). Upravo iz ovog razloga su vapaji neoliberala za “minimiziranjem utjecaja države” tragikomični, jer su tržište i država integralni dio istog sISTEMa moći koji se, elem, međusobno napajaju. U sistemu koji poziva na natjecanje, prevara i agresija su uobičajeni dio šireg repertoara te je, radi medijacije takve koreografije, osmišljena uloga suca.
No, zamislimo na trenutak da država moć koju ima sada svede na minimum. Što bi se tada dogodilo? Netko bi tu moć trebao preuzeti, a tko je kompetentniji za to nego 0,1 posto najbogatijih? Nekolicina moćnika bi međusobno suprotstavila svoja ekonomska carstva te bi tržišnoj igri napokon bilo omogućeno da postigne ravnotežu kojoj prirodno teži – stvaranju oligopola. Oligopol je, ironično za zagovaratelje neoliberalizma, najbliži oblik monopolu, tj. planiranoj ekonomiji.
Dakle, čak i da je istina da državna intervencija kvari kapacitet privatnog vlasničkog modela slobodnog tržišta za očuvanje i upravljanje okolišem, to je još uvijek dio istog tog sustava. Stoga je taj poremećaj još jedna sustavna posljedica koja se može očekivati. Na kraju krajeva, masovnu neoliberalnu globalizaciju nije briga. Korporacije grabe i haraju pa prelaze na sljedeće područje da grabe i haraju. Akumuliraju privatno vlasništvo, čije resurse onda iscrpljuju. Imanje je onda prodano i prelazi se na sljedeću parcelu kako bi se na njoj maksimizirao profit i tako dalje. Naravno, ovo se fundamentalno očekuje u sustavu koji se temelji na beskonačnom rastu i zahtijeva stalnu cikličku potrošnju da bi se održao na površini.
Sve se ovo svodi na to da je kapitalizam kao sistem neodrživ iz perspektive znanosti o sistemima. Ovo, unatoč očekivanim prigovorima, nema nikakve veze s moralom. Ne radi se o relativnosti ekonomske nejednakosti, pojmovima ljudskih prava i drugim uobičajenim kutovima rasprava koje slušamo još od Karla Marxa. Čak i suvremeni takozvani socijalisti danas na ovo pitanje gledaju sa stajališta prava radnika ili međugrupnih odnosa, a pritom je neizostavna pojava subjektivnosti. Vrlo je teško raspravljati u granicama moralnog kontinuuma jer sve postaje relativno u jednom ili drugom stupnju.
Primjerice, događa se da govorite o siromaštvu i netko se uključi i kaže: “Oh, ali siromašnima je mnogo bolje nego prije X godina”, pretpostavljajući da poboljšani uvjeti na neki način poništavaju samo to stanje. Je li robovima bolje da, umjesto da spavaju na drvenom podu, leže na madracu debelom tri centimetra? Čini li to poboljšanje odjednom sve boljim? Očito ne. Ipak, ne radi se o ispravnom i krivom. Radi se o tome što funkcionira, a što ne na temelju temeljnih ciljeva civilizacije, a to je preživjeti i imati nekakav sklad među ljudima. Dakle, stvari su stabilne kada nema rata i postoji ideja međugeneracijske održivosti, gdje se novi ljudi mogu donijeti na svijet bez brige da će patiti i umrijeti zbog nemara svojih predaka. Kapitalizam možda jest amoralan, ali to je nebitno. Prava je stvarnost da postojeći sistem jednostavno ne funkcionira onako kako bi trebao.
Svake godine su životni uvjeti sve gori zbog promjena okoliša kojima se tržišna ekonomija nema kapaciteta prilagoditi. Ne samo da se ne može prilagoditi na temelju svoje unutarnje strukture u tehničkom smislu, već i činjenice da sustav proizvodi kulturne džepove moći koji nemaju poticaja za ikakvu promjenu, a koji nisu anomalija sistema nego jedna od njegovih neodvojivih nuspojava. Pozivati na “dovođenje više moralnih ljudi na vlast” pa će sve odjednom biti bolje znači ne razumjeti mehanizme postojećeg sustava. Ako odmah izbrišete sve koji produbljuju probleme u pohlepi vlastitog uskog interesa, iduća grupa koja dođe će ih zamijeniti na potpuno isti način, jer će ih sistemski poticaji, u konačnici, na to usmjeriti.
(TBT, Slobodna Dalmacija)
GIPHY App Key not set. Please check settings