in

DŽEVAD PRELJEVIĆ: Bio sam i ostao Mrvica sa Baščaršije

Slatka-Tajna.Eu

Istinski i pravi zaljubljenici u narodnu muziku još uvijek se sjećaju nekada veoma popularnog sarajevskog pjevača Dževada Preljevića Mrvice. Ovaj pjevač svojevremeno je osamdesetih i početkom devedestih godina izdavao samo mega popularne pjesme, one poput „Ja te Volim“, Hvala ti hvala“, postale su evrgerini narodne muzike. Gdje je danas taj pjevač koji već godinama nije ništa izdao, snimio, čime se bavi, da li se definitivno oprostio od pjesme, saznali smo kada smo ga pozvali.

-Ja u Njemačkoj živim već punih 16 godina, a u Njemačku sam došao trbuhom za kruhom. Bio sam oženjen, sada sam razveden, sam sam i ne žalim se. Nemoj me pitati šta radim, čime se bavim, jer sve su  to moje poslovne tajne, koje ne želim da prezentiram javnosti – rekao nam je Mrvica.

Zbog čega ste se odrekli pjesme i mikrofona, obećavali ste svjevremeno mnogo?

-Ja sam se prije mog dolaska u Njemačku  odrekao pjesme, bilo je teško naći dobar hit, pa sam bio osnovao porodicu, jednostavno valjalo se brinuti za nju, a to od pjesme nisam mogao. E, sada sam ponovno slobodan, živim kao momak, pa bih se mogao malo i aktivirati po pitanju snimanja novih pjesama i eventualnih nastupa. Djeca su mi odrasla, svi putevi su mi otvoreni. I vjerujem da bih trebao na proljeće naredne godine izbaciti novi singl, novu pjesmu. Ja iza sebe imam snimljenih jedanaest albuma, na njima  je bilo dosta hitova koji se i danas slušaju. Prvi album sam snimio 1986. godine, a zadnji prije 16 godina. Taj zadnji album nije uopšte prošao dobro na tržištu.

Mrvica sa Amelom Zuković i prijateljima

Kako je svojevremeno došlo uopšte do toga da snimite prvi album?

-Mene je na to nagovorila moja raja sa Baščaršije. Takmičio sam se na Skenderiji kao pjevač amater, bilo je to u Domu mladih. Znam da su u žiriju bili Ibro Mangafić, Nazif Gljiva, Fudo Komar, Omer Pobrić. Poslije toga sam počeo sa Ibrom Mangafićem da pjevam u čuvenoj „Topoli“ na Ilidži, a tu je bila i Amela Zuković. Prvo sam pjevao po tri pjesme za noć, onda je uslijedilo potpisivanje ugovora, pa smo godinu dana poslije Amela i ja bili glavni pjevači i pravili smo lom iz noći u noć.

Dok mnogi danas skrivaju da su pjevali po kafanama, Vama to nije problem javno reći?

-Uvijek sam govorio, a to i sada tvrdim, kafana je škola za pjesmu. Mi, tada mlađi pjevači, najviše smo upravo u kafanama učili i dobro naučili od rahmetli Ćazima Čolakovića, Ramčeta… Sarajevo je tada imalo mnogo restorana i kafana sa muzikom uživo. Bilo je to zaista jedno nevjerovatno vrijeme, koje se nikada više vratiti neće. Svi smo stajali jedni uz druge, bilo je najviše smijeha, dobrog druženja, a ponajmanje zlobe, zavisti, ogovaranja, što je danas važnije od same pjesme. Mijenjali smo kafane od „Tople“, do „Zujevine“, „Kristal“… E, tek onda je došlo do snimanja moje prve ploče u Beogradu sa orkestrom Bore Višnjičkog. Ploču je tada izdao „Diskos“ iz Aleksandrovca, tu sam izdao tri albuma, a onda sam kasnije prešao u sarajevski „Diskoton“. Imao sam samo 19 godina kada sam snimio tu prvu ploču, ali sa ponosom ističem bio sam u ekipi pjevača poput moje Amele Zuković, Ferida Avdića, Ibre Selmanovića, Duška Kuliša, jedinstvene Šemse Suljaković, Snježane Komar, Halida Bešlića…

Da li je u to Vaše vrijeme bio bitan fizički izgled za uspjeh jednog pjevača?

-Ne, nije. Jer tada i u to vrijeme niko od nas pjevača nije se mogao mnogo pojavljivati na televiziji, da bi se kao nešto mnogo reklamirao ili prezentirao svojim fizičkim izgledom. Bitna je bila dobra pjesma, i dobar glas. Danas ima na stotine TV programa i svi se svugdje prezentiraju, više i ne znaš ko je sve danas pjevač. Tada su bile zajedničke turneje, po dvadesetak pjevača putuje zajedno, išlo se autobusima, ma svi smo bili kao jedno. Danas svako pjeva za sebe, i onog drugog bi pojeo za večeru.

Sa kim ste se najviše od pjevača družili?

-Sa svima sam ja bio jako dobar. Bio sam poznat po tome da sam volio mnogo da se šalim, da prosipam šegu. Nije Branko Đurić bezveze išao sa mnom u Osnovnu školu „Razija Omanović“. Pa sa nama je išla na turneju „Top lista nadrealista“ i mi pjevači „Novi talas na sav glas“. Ja sam prvi album prodao u 100 hiljada primjeraka, a drugi u 300 hiljada i sve kolege su se radovale sa mnom.

Klikni na "like" i pridruži nam se na Facebooku










Pamte li te ljudi iz Srbije?

-Kako da ne. I dan danas mi se javljaju ljubitelji narodne pjesme iz Srbije, emituju se moje pjesme na radiostanicama. Posebno pamtim nastup na Marakani, kada nas je gledalo skoro 70 hiljada ljudi. I tada je Beograd bio centar velikih muzičkih dešavanja.

Kada odete u Sarajevo da li Vas ljudi prepoznaju?

-Ja sam oduvijek bio čovjek iz naroda, odrastao sam sa tim ljudima. Svi smo isti, nikada se nisam folirao. Bio sam i ostao Mrvica sa Baščaršije, sarajevska raja.

Kako ste dobili nadimak Mrvica?

-Moja druga velika ljubav je fudbal. Kao dječak sam volio mnogo loptu i da igram fudbal. Jednom kada sam tako igrao neku utakmicu kao dječačić, zamolio sam jednog Karla, mog komšiju, da mi na bijelu majicu na leđima napiše Džajić jer je u to vrijeme bio najpopularniji fudbaler. A, on meni napiše Mrva. Ja trčim, a raja za mnom viče Mrva, te ja tek kasnije saznam da mi je on na leđima napisao Mrva i tako sam dobio nadimak Mrvica.

Razgovarao: Bato Šišić

Comments

Komentariši

Loading…

0

What do you think?

Tepsiju nije pametno staviti u mašinu za suđe, evo kako je oprati bez ribanja

Spor oko plina između Federacije BiH i Mađarske na sudu u Cirihu