ZABORAVLJENI ASOVI MURIZ KURUDŽIJA: Nazif Gljiva je trošio svoj novac da bih ja snimio album

Muriz Kurudžija nekada je bio velika mlada uzdanica narodne muzike. Njegov prvi album „Šta će meni dukati“ kojeg je radio u saradnji sa hitmejekerom narodne muzike osamdesetih godina Nazifom Gljivom, za veoma kratko vrijeme postao je veoma tražen na prostorima Jugoslavije. Zatim je došao rat, pa danas Muriz Kurudžija živi i radi u dalekoj Australiji. Da li zbog prevelike udaljenosti ili iz nekih drugih razloga o Murizu se u posljednje vrijeme veoma malo čuje i priča.

-O meni se u BiH posebno mnogo znalo kada sam objavio album „Nusreta“. E , tada je nekako krenula moja eskpanzija, ali sam u oktobru 1991. godine otišao iz zemlje. Ja sam te iste godine sa rahmetli Nedžadom Imamovićem bio na turneji u Australiji, pa sam se opet vratio u Sarajevo, da bih otišao u Njemačku. Tada sam bio jedan od prvih naših pjevača koji je dobio u toj državi status slobodnog estradnog umjetnika. Otišao sam sa suprugom i djecom. Ja sam prije toga mnogo pjevao kod Ese i Hare u Švicarskoj. Tamo sam upoznao jednog momka koji je imao agenciju preko koje je završavao te vize. Njemačka je imala te zakone i tako sam završio vizu. Imao sam lijep stan u Njemačkoj i baš smo se bili dobro snašli.

Zbog čega ste onda Njemačku zamjenili za daleku Australiju?

-Ja sam osoba koja vjeruje u sudbinu i mislim da je to bilo presudno. Meni se ustvari, kada sam početkom devedesetih bio na turneji u Australiji, ta zemlja nije uopšte svidjela, bila je u velikom zaostatku za Evropom. Onda sam dobio ponudu da idem na turneju u Švedsku, ali sam dobio i poziv za Australiju. U Švedskoj nisam nikad bio i nisam htio da eksperimentišem, a u Australiji sam bio i znao sam da po pitanju posla tu neće biti problema. I prihvatio sam ponovni odlazak za Australiju. Tako sam 1992. došao ponovno u Australiju. Dok je Njemačka bila rigorozna za dobijanje viza za moju suprugu i djecu, Australija je bila jednostavnija. Onda sam rekao ženi da u Njemačkoj sve otkaže i da dođu za Australiju.

Da li ste se nekada pokajali zbog te odluke?

-Pokajao sam se odmah nakon šest mjeseci. Zvao sam ponovno ljude u Njemačku da se vratim, stan nas je čekao. Ali, desio se jedan telefonski poziv mog dobrog prijatelja, koji je trebao da dođe za Australiju, da mu ja pomognem. I, eto tako, on je došao, imao sam nekog svog bliskog, nisam bio sam i ostao sam onda. Rekoh, sve je to sudbina. Da sam ostao u Njemačkoj i dalje bih se bavio aktivno pjesmom i estradom, ali sretan sam, imam divnu porodicu, unučad, odličan posao. Da se iz Australije aktivno bavim pjesmom, malo je ipak podaleko.

Imate li nastupa danas?

-Ja sam odlučio već nekoliko godina da prestanem da pjevam po kafanama. Eventualno, neki naš klub, udruženje, za Islamsku zajednicu ili svadba, ali samo ako te ljude dobro poznajem. Biram gdje ću da pjevam, jer ne živim od pjesme.

O Vašim počecima i snimanju prve  ploče?

-Prvu ploču sam snimio sa Nazifom Gljivom, Draganom Stojkovićem Bosancem i Tahirom Durkalićem. Moji prvi kontakti sa Nazifom bili su kada sam ja napisao pjesmu „Najljepši je moj rodni kraj“, koju je snimio Šerif Konjević. To je moja pjesma, tekst i muzika, a imao sam samo 17 godina. Ja sam ustvari tu pjesmu sebi napisao, ali je Muradif Brkić u prisutvu Šerifa predložio da je snimi Konjević. I samom Šerifu se to jako svidjelo, a kada sam čuo kako je pjeva, bilo mi je drago da jedan takav vrhunski pjevač snimi moju pjesmu. Onda je uslijedila saradnja sa Gljivom. On i ja smo praktično u mom stanu uradili kompletan album za Mladena Tomića “Sreo sam je u malom kafiću“. Nazif je bio pun ideja, nije svirao nijedan instrument, ja jesam harmoniku, pa smo se nas dvojica upotpunjavali odlično.Taj čovjek mi je toliko pomogao po pitanju muzičke strane života da mu se nikada zahvaliti ne mogu. A, pomagao je i mnogim drugim. Nazif Gljiva je bio čovjek koji je trošio svoj novac, a ne moj, da bi mi pomogao da izdam prvi album. Uradio mi je odlične pjesme, našao top muzičare, snimatelje. Nedavno sam se čuo sa Bosancem i kaže mi da još uvijek ima tu moju ploču i da je i danas rado posluša.

Vaš drugi album imao je hit pjesmu „Mi se sada rastajemo draga“ koju je prije Vas snimio Šerif Konjević. Zbog čega ste je Vi snimili?

-Radeći na tom drugom albumu sam za njega prikupljao pjesme, jer je došlo do nekih nesuglasica sa Nazifom. Uzimao sam pjesme od Hasana Dudića, Ibre Mangafića, ali mi se Ibrine pjesme nisu baš nešto posebno svidjele. I onda se ja sjetim te pjesme koju sam slušao tokom mog služenja vojnog roka u Sloveniji, i baš mi se bila dopala. Pitam je Ibre, da li bi bilo dobro da je snimim, kaže on zašto da ne, to je dobra ideja. Nije bilo planirano, nedostajala mi je pjesma na albumu, pa je na kraju ispala i najbolja.

Da li su Vas kolege pjevači, muzičari zaboravili?

-Ne nisu me zaboravili, ja bih prije rekao da sam ja lijen na pozivima. Mislim da je više do mene već do njih. Čujem se veoma često sa Rizom Hamidovićem, sa Nihadom Alibegovićem, Feridom Avdićem, Enesom Begovićem. Bilo je i kontakata sa Šerifom, ali on je mega zvijezda i shvatam da čovjek mnogo radi, putuje…

Da li pratite dešavanja na regionalnoj narodnoj sceni i ima li neko koga biste izdvojili?

-Ne pratim baš često, ali da ima dobrih pjevača ima. Izdvojio bih Harisa Kulovića, pjeva zrelo i dobro, pa Semir Jahić prava je pjevačina. Jako su kulturni, fini momci. Ali, šteta je što su se pojavili u ovom vremenu kada ih ima bezbroj.

Imate troje djece, sina i dvije kćerke i troje unučadi. Da li je neko od njih povukao na oca ili na djeda?

-Obje kćerke imaju to urođeno u sebi, ali ih ja nikada nisam forsirao. Malo sam promijenio svoje poglede na život, pa i po pitanju estrade. Ovom izjavom sada ne želim da uvrijedim nikoga, nijednog mog kolegu ili kolegicu, ali mislim u ono vrijeme kada sam ja pjevao, bilo je čast biti pjevač, bilo je to vrijeme kada nije mogao svako da nosi naziv pjevača. Ljudi, publika, menadžeri, vlasnici restorana imali su drugačiji odnos i respekt kako prema pjesmi isto tako i prema samom pjevaču. Ovo danas mi se uopšte ne dopada.

Muriz će uskoro napuniti 60 godina života, još uvijek je u punoj snazi, a kako nam je rekao uskoro planira dolazak u Sarajevo i već unaprijed se raduje druženju i susretu sa dragim ljudima koje dugo nije vidio.

Nove pjesme

Kada ste zadnji put snimali nove pjesme i kada će te opet?

-Zadnji put sam album izdao 2006. godine, a planova za neko daljnje snimanje momentalno zaista nemam. Mada, nikad ne reci nikad. Moguće je, ako uskoro dođem u Sarajevo, da za potrebe  RTV BiH snimim neke radijske snimke. Snimao bih sa narodnim orkestrom RTV.

Bato Šišić