Redakcija
Život srpskog glumca Borivoja Kandića obilježili su usponi i bolni padovi. Glumac koji se proslavio tumačeći lik Vuka Karadžića u istoimenoj seriji, preminuo je 7. decembra 2020, kada je imao 59 godina.
Nakon što se pojavio u ulozi Vuka Karadžića, činilo se da mu predstoji blistava karijera. Međutim, sudbina je htjela drugačije.
Tri decenije kasnije, poslije niza životnih brodoloma, on je živio tako što je svakog jutra čistio u jednoj kafani na Zelenom vijencu, gdje je proveo i svoje posljednje dane.
– Pomažem prijatelju u ovom kafiću, u jednu ruku se i družimo, a i on mi daje malu naknadu. Dođem svako jutro prije osam, malo počistim, pripremim stolove prije nego što pristignu gosti. Nije to mnogo posla, niti nešto od čega bih mogao da živim. Mene izdržava majka. Od njene penzije preživljavam. A živim sam, sa psom, otkad sam se razveo – rekao je Kandić za “Gloriju” u jednom od svojih posljednjih intervjua prije dvije godine.
Borivoje Kandić je rođen 1961. u Mostaru, jer je njegov otac Miloš, takođe glumac, imao angažman u tamošnjem pozorištu. Završio je srednju ekonomsku u Zemunu, a prije nego što je upisao glumu, pogledao je ukupno dvije predstave.
Krajem osamdesetih i tokom devedesetih Bora je bio član Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Imao je niz zapaženih uloga prije nego što je 1998. godine odlučio da ode u Australiju. Prvo je živio u Pertu, potom u Melburnu i Sidneju.
– Jedno vrijeme sam raznosio hranu, onda sam radio kod jednog našeg čovjeka iz Bosne kao pomoćnik geometra, pa sam asistirao keramičaru i moleru – rekao je on tada.
– Tamo sam živio sa suprugom. Kada smo se razveli, jer se ona zaljubila u nekog Italijana, vratio sam se ovdje da patim za njom. Zapravo, vratio sam se jer mi se majka razboljela i htjela je da me vidi još jednom, te 2007. godine. I kada me je vidjela, ozdravila je, a ja sam ostao ovdje – istakao je glumac.
Njegov buran ljubavni život na početku je obilježila teška tragedija, i to baš u vrijeme kada je snimao seriju “Vuk Karadžić”.
– Ana Prenk je bila moja najveća ljubav, još iz osnovne škole. Trebalo je da se vjenčamo, ali umrla je dok mi je ležala u krilu. Bila je trudna. Zato nikada više nisam poželio da imam dijete. Ispratili smo mog brata u vojsku i kada smo se kolima vraćali iz Sombora, sjedili smo na zadnjem sjedištu – započeo je on i dodao:
– Vozio nas je prijatelj, koji je poslije zbog te nesreće bio u zatvoru. Kada smo išli u Sombor, ja sam bio na tom mjestu gdje je ona bila, i u povratku smo se zamijenili. To čak nije bio ni sudar, bila je samo velika krivina i auto se jako zanio, Ana je spavala i samo joj je pukao vratni pršljen – dodaje on.
– Tada sam izgubio kosu, a njen otac, tadašnji direktor JAT-a, osijedio je u jednom danu. Nikada nisam pričao o ovome, čak ni najbližim prijateljima. Godinama sam bio u psihički devijantnom stanju. Poslije je život donio neke nove okolnosti, ali ostala je velika rana – rekao je glumac tada.
Izvor: Kurir
