Redakcija
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Od detoksikacije od pesticida do produženog životnog vijeka, korist od ove slatke tečnosti po pčele odlazi mnogo dalje od prostog prehranjivanja vrijednih insekata u košnici.
Ne treba previše da vas iznenadi da pčele znaju mnogo o medu.
One nisu samo proizvođači meda; one su i njegovi korisnici, i to prilično sofisticirane pride.
Ponudite bolesnoj pčeli različite vrste meda, na primjer, i ona će odabrati onu koja se najbolje bori sa njenom infekcijom.
Ljudi, sa druge strane, moraju još mnogo toga da nauče da bi se sustigli kad su u pitanju hranjiva svojstva meda.
Prije samo nekoliko desetljeća, većina lista ”funkcionalne hrane” – one koje ima veliku korist po zdravlje mimo osnovnih namirnica – nisu ga ni pominjale, kaže entomološkinja May Berenbaum sa Sveučilišta Illinois u Urbana-Champaignuu.
”Čak su i pčelari – a svakako znanstvenici za pčele – smatrali da on nije ništa više od obične šećerne vodice”.
Jačanje zdravlja pčela
U međuvremenu, ogromni broj istraživanja otkrio je da je med pun biljnih kemikalija koje utječu na zdravlje pčela.
Komponente meda mogu da pomognu pčelama da žive duže, pojačaju njihovu otpornost na surove klimatske uvjete kao što su velika hladnoća i povećaju njihovu sposobnost da se izbore sa infekcijama i zaliječe svoje rane.
Nalazi istraživanja ukazuju na način na koji može da se pomogne pčelama, koje su posljednjih godina pretrpjele težak udarac od parazita, izloženosti pesticidima i gubitka staništa.
”To je naprosto jedna potpuno nevjerojatna supstanca, a mislim da ljudi to još ne umiju dovoljno da cijene”, kaže Berenbaum.
Enzimi, vitamini i minerali
Ukusan je na tostu ili kad se umiješa u čaj, ali med je mnogo više od običnog zaslađivača.
Ova viskozna tečnost jeste uglavnom šećer, koji stanari košnice koriste kao hranjivu materiju, ali on sadrži i enzime, vitamine, minerale i organske molekule koji svakom medu daruju njegovu jedinstvenost i donose čitav niz pogodnosti po zdravlje pčela.
Razni insekti mogu da proizvode med – bumbari, pčele bez žaoke, medonosne ose – ali samo medonosne pčele (apis species) proizvode dovoljnu količinu meda da se napune police samoposluga.
Ova sposobnost nije se dogodila preko noći; nastajala je milijunima godina.
Pčele su se razdvojile od osa prije oko 120 milijuna godina, tijekom evolutivnog skoka i naglog širenja biljaka koje cvijetaju.
Ta cvjetna raznovrsnost – zajedno sa promjenom u ponašanju pčela u vidu davanja polena kao hrane, umjesto insekata, larvama pčela – pokrenula je evoluciju otprilike 20.000 danas poznatih vrsta pčela.
Voštani heksagoni
Da bi postale eksperti za proizvodnju meda trebalo je još nekoliko bihevioralnih i kemijskih trikova.
Pčele su počele da dodaju malo nektara polenu, što ih je pretvorilo u malko lakše prenosive pakete.
One su razvile i žlijezde sa lučenje voska, koje omogućuju odvojeno skladištenje tečnog nektara i čvrstog polena.
”Vosak čini veoma fleksibilan gradivni materijal”, kaže Kristina Grossinger, entomologinja sa Državnog univerziteta Penn, koja proučava mehanizme iza društvenog ponašanja i zdravlja pčela.
Kad formiraju saće, pčele oblikuju vosak u heksagone, za koji se ispostavlja da je najefikasniji oblik za pohranjivanje bilo čega, budući da heksagoni tijesno naliježu jedan uz drugog.
”To je inženjerski podvig”, kaže Grossinger.
Pravljenje mnogo malih, uniformnih ćelija ima još jednu prednost: njihova veća površina znači da voda isparava brže, a manje vode znači manje širenja mikroba.
Proces pravljenja meda koji će ispuniti te ćelije saća počinje čim pčela u potrazi za hranom usisa nektar.
Iako bi moglo da izgleda kao da ga ona jede, ova šećerna poslastica ne završi u njenom stomaku, makar ne u tradicionalnom smislu.
Ona ga pohrani u guši, tj. želucu za med, gdje se on miješa sa različitim enzimima.
Jedan od prvih enzima koji počne da radi je invertaza, koja presijeca nektarove molekule saharoze na pola, stvarajući proste šećere glukozu i fruktozu (neobično, ali istraživanje pokazuje da pčele nemaju gene za pravljenje ovog enzima koji prepolovljava saharozu – vjerojatno ga pravi mikrob koji živi u crijevima pčele).
Foto: Bljesak.info / Pčelar
Po povratku u košnicu, pčela potom uradi regurgitaciju tereta za prvu pokretnu traku pčela.
Prenošenje od usta do usta koje sledi smanjuje sadržaj vode i unosi još enzima, što su procesi koji nastavljaju razlaganja nektara i zaustavljaju širenje mikroba.
Pčele potom ostavljaju tu mješavinu u ćeliji košnice, a zatim ispare još vode mahanjem krila.
Počinju da rade drugi enzimi – glukoza oksidaza – koja pretvara dio glukoze u glukonsku kiselinu koja će pomoći da se sačuva med.
Kemijska reakcija također smanjuje ph-vrednost – povećavši kiselost – i proizvodi vodik-peroksid, koji sprečava širenje mikroba, ali u velikim količinama može da postane toksičan.
Još enzima, najvjerojatnije donijeti zajedno sa polenom i kvascem, razgrađuju dio peroksida, kontrolirajući njegov nivo.
Konačno, ćelija je spremna da bude zapečaćena voskom.
Pčele dojilje nahrane ostale stanare košnice prerađenim medom, a ostatak će biti ostavljen za hladne i kišne dane. Nektar je bio ono što je dovelo May Berenbaum do meda, što je bilo njeno interesiranje koje je prvi put procvjetalo sredinom devedesetih.
Ona je znala da je nektar pomiješan sa biljnim kemikalijama zvanim fitokemikalije: jedinjenja koja odbijaju štetočine i pomažu pri rastu biljaka i metabolizma.
Imala je slutnju da se te fitokemikalije pokupe negdje usput, kad pčele krenu da pretvaraju nektar u med.
A ako je tako, željela je da zna šta one točno rade za pčele.
I tako je May Berenbaum počela da istražuje raznovrsnost kemikalija u medu.
Njen tim je 1998. godine otkrio da različiti medovi sadrže različite nivoe antioksidansa u ovisnosti od cvjetnog porijekla meda.
”To je stvarno probudilo moju znatiželju”. kaže ona.
Njena grupa je kasnije otkrila da pčele nahranjene šećernom vodicom pomiješanom sa dvije medne fitokemikalije – p-kumarnom kiselinom i snažnim antioksidansom kvercetinom – toleriraju pesticide bolje od onih koje su dobile samo šećernu vodu.
Uz sve to, pčele koje su dobile vodu pomiješanu sa fitokemikalijama živjele su duže od pčela koje nisu, izvijestili su ona i njene kolege 2017. godine u časopisu Insekti. Druga istraživanja demonstrirala su efekte nekih drugih fitokemikalija u medu.
Apscisinska kiselina pojačava imunu reakciju pčela, skraćuje vrijeme zacijeljenja rana i pojačava otpornost na hladne temperature, pokazuju studije.
Druge fitokemikalije smanjuju utjecaj parazita, jednog od najvećih razloga za opadanje broja pčela: na primjer, ako se pčelama zaraženim gljivama da sirup koji sadrži timol, fitokemikaliju iz timijana, to smanjuje broj gljivičnih spora za više od pola.
Pokazalo se čak da fitokemikalije zaustavljaju bakterije koje izazivaju europsku i američku trulež pčelinjeg legla, od kojih je ova potonja toliko razorna i zarazna da se preporučuje spaljivanje čitavih košnica prije nego što se raširi.
Foto: Anadolija / Čitavom su svijetu potrebne pčele. Ako nemamo pčele, nemamo ni zdravlja
Čini se da neke fitokemikalije rade svoj posao pojačavanjem aktivnosti gena povezanih sa detoksifikacijom i imunitetom.
Kad pčele dobiju da jedu nektarsku fitokemikaliju kao što je, na primjer, anabazin, gen zadužen za pravljene antimikropskih proteina, to pojačava proizvodnju, izvijestio je tim 2017. godine u Časopisu za ekonomsku entomologiju.
A fitohemikalije bi mogle povoljno da utječu na zdravlje zadovoljavanjem mikropskih zajednica koje žive u i na pčelama: njihovim mikrobiomima.
Kofein, galna kiselina, p-kumarska kiselina i kempferol poboljšavaju raznolikost i kvantitet crijevnih mikroba kod pčela, javili su prošle godine istraživači u Časopisu za primijenjenu mikrobiologiju.
Zdravi crijevni mikrobiomi kod pčela povezani su sa niskim intenzitetom višestrukih parazitskih infekcija.
Kad se razbole, pčele čak umiju da izaberu raznovrsne medove koji poboljšaju njihovo zdravlje.
Entomolog Silvio Erler i njegov tim dali su pčelama zaraženim parazitima četiri tipa meda.
”Prosto smo im dali da biraju”, kaže Erler, sada na Julius Kühn Institute u Njemačkoj.
Bolesne pčele su najviše voljele med od suncokreta, koji je bio najbolji lijek za infekciju i imao je najveću antibiotsku aktivnost, izvijestio je tim u časopisu Bihevioralna ekologija i sociobiologija. Uprkos jačanju imuniteta i drugim zdravstvenim prednostima meda, pčele su i dalje u nevolji.
Američki pčelari izgubili su 45 posto svojih kolonija između travnja 2020. i travnja 2021. godine, što je druga najgora godina otkako je počelo vođenje evidencije neprofitne organizacije Bee Informed Partnership 2006. godine.
Iako pčelari često ostave malo meda u košnici, čini se da je raznovrsnost meda veoma važna: istraživanje pokazuje da različiti medovi, potekli od pčela koje sakupljaju cvjetove bagrema, suncokreta ili mješavine raznog cvijeća, odbijaju različite tipove bakterija.
Erler poredi ovu raznolikost sa apotekom.
”Mi odlazimo u apoteku i kažemo da nam treba to i to za glavobolju, ili to i to za stomak. A u apoteci imamo sve to na gomili.”
Uprkos jačanju imuniteta i drugim zdravstvenim prednostima meda, pčele su i dalje u nevolji.
Ali pčele mogu da naprave vlastitu mednu apoteku samo ako im je dostupno odgovarajuće cvijeće – ne samo po broju i raznolikosti, već i tijekom čitave sezone rasta, kaže Berenbaum, koja je i koautorica pregleda utjecaja meda na zdravlje pčela u Godišnjem pregledu entomologije za 2021. godinu.
Ovaj biodiverzitet nedostaje na velikim poljima usjeva na koja se pčele šalju svake godine da opraše osnovne namirnice kao što su bademi, jabuke, bundeve i kruške. Poboljšanje cvjetnog diverziteta dovodi do zdravijih pčela, kaže Arathi Seshadri, entomolog iz Laboratorije za zdravlje pčela u Davisu, u Kaliforniji, pri američkom Ministarstvu za poljoprivredu.
A USDA daje poticaje zemljoposjednicima da pretvore dijelove obradivog zemljišta u oblasti netaknute prirode preko Programa rezervata za konzervaciju.
”Poljoprivreda mora da živi”, kaže Seshadri. ”Ali ona mora i da sačuva oprašivače.”Bolja ishrane pčela neće riješiti sve probleme sa kojima se suočavaju pčele.
Ali staranje da pčele imaju pristup vlastitim lijekovima može da pomogne, kaže Erler.
Pčelari bi, sugerira on, mogli u košnici da ostave dio meda napravljenog od različitih cvjetova kako bi pčele imale bolje opremljenu mednu apoteku tijekom čitave godine.
A Berenbaum, koja je počela istraživati prije godinu dana zato što je smatrala da med ne dobiva ni približno dovoljno poštovanja istraživača, kaže da je akumuliranje znanja korak u pravom pravcu.
”Drago mi je”, kaže ona, „što vidim da med konačno privlači više pažnje.”
