Redakcija
Kada nečiji transfer iznosi 100 miliona zajedno sa bonusima jasno je da fudbaler na svojim plečima nosi teško breme. Od njega se očekuju velike stvari i svaki kiks će biti dočekan sa podrugivanjem.
Tako je bio slučaj i sa ”blindiranim predotorom” koji je snažan poput stijene. Na pripremnim mečevima bio je meta ismijavanja poslije nestvarnih promašaja, ali stvari su došli na svoje kada je to bilo najpotrebnije.
Reklama – nastavite čitati ispod oglasa
Darwin Nunez je u prvom takmičarskom meču za Liverpool pokazao da će biti veliko pojačanje. U Community Shieldu protiv Manchester Cityja izborio je penal i zabio gol za osvajanje trofeja.
Sjajni Urugvajac je tako na najbolji mogući način najavio svoju avanturu na Anfield Roadu. Početi s golom je od velike važnosti za svakog napadača pa tako i za Nuneza.
Reklama – nastavite čitati ispod oglasa
Koliko mu je to sve značilo pokazuje i fotografija na kojoj se može vidjeti da odlični golgeter plače od radosti po osvajanju prve medalje kao član Redsa.
Nunez je u Evropu stigao prije tri godine kada je potpisao za Almeriju, zatim je igrao i za Benficu. Do sada su ova tri evropska kluba za njega izdvojila više od 120 miliona eura, a taj iznos će i porasti nakon što Redsi isplate bonuse velikanu iz Portugala.
Crying of a McDonald medal you’ve found your level pic.twitter.com/fWvnpQM94i
— 21 🪄 (@karimmcfc) July 31, 2022
Njegova životna priča je bila sve osim lagana. Kao dječak nije imao šta jesti. Jedini obrok mu je bila školska užina. Kopačke su mu bile samo san.
Majka Sivlia Riberio mu je morala skupljati i prodavati plastične boce kako bi preživjeli pošto otac Bibiano Nunez koji je bio angažovan kao građevinski radnik i nije imao previše posla.
Reklama – nastavite čitati ispod oglasa
“Išao sam na spavanje praznog stomaka, ali još je bio prazniji stomak u moje majke koja bi se pobrinula da prvo nešto pojedemo moj brat i ja. Nikad neću zaboraviti odakle sam”, rekao je Nunez jedne prilike.
U školi su mu vrlo često prijatelji davali ostatke svoje hrane kako ne bi bio gladan. Tada je sebi dao riječ da će uspjeti radi svojih roditelja i na kraju je dječački san postao java.
Svoje golove proslavlja tako što digne ruke u zrak. To je znak zahvale prvom treneru koji ga je naučio igrati fudbal i omogućio njegovoj majci da nađe kakav-takav posao kako bi prehranjivala porodicu.
Reklama – nastavite čitati ispod oglasa
Do 14. godine je živio u siromašnom mjestu Artigas kada odlazi u prijestolnicu Montevidio i potpisuje za Penarol.
“To je bio prvi put u životu da sam u gradu. Prepao sam se. Nikad nisam vidio toliko svjetla u životu.”
Priznao je da ne zna šta raditi u tako velikom gradu i da je žeio da se vrati kući. Penarol mu je to omogućio i u urugvajskog velikana se vratio godinu kasnije i počeo je da briljira.
Ipak, nije sve tako bilo bajno i sjajno. Zadobio je opasnu povredu koljena koja ga je od terena odvojila godinu i pol, čak je bio i odlučio da završi karijeru.
Tada se za njega žrtvovao brat Junior koji je prekinuo karijeru i počeo je raditi drugi posao koji porodici slao novac, a Darwin se vratio fudbalu.
Poslije toga je uslijedila nova povreda, ali odustajanja nije bilo. Počeo je da briljira u seniorskom timu Penarola. Osvojio je tri trofeja što mu je kao 20-godišnjaku donijelo transfer u Almeriju. Zatim je otišao u Benficu, a od ovog ljeta je član Liverpoola. Nova stranice historije je već počeo da piše na sjajan način.
