Redakcija
Sredinom osamdesetih godina Srđan Gino Jevđević u Sarajevu je osnovao grupu Gino Banana, s kojom je ostvario vrlo dobar uspjeh na tadašnjoj jugoslavenskoj sceni. Početkom devedesetih Jevđević je u ratu režirao mjuzikl “Kosa”, a iz Sarajeva je otišao zahvaljujući legendarnoj kantautorici Joan Baez. Dolaskom u SAD, u Seattleu je susreo Krista Novoselica iz grupe Nirvana i Jellu Biafru iz benda Dead Kennedys koji su ga upoznali s Billyjem Gouldom iz benda Faith No More, za čiju je izdavačku kuću Koolarrow Records objavio prva tri studijska albuma svoje nove američke grupe Kultur Shock. Danas, 26 godina kasnije, grupa Kultur Shock ima 13 albuma, nebrojeno mnogo koncerata i turneja širom SAD-a i Evrope i nastupala je na nekima od najprestižnijih svjetskih open air festivala. Svojim specifičnim gypsy punk metal rockompomiješanim s narodnom glazbom Balkana te članovima grupe koji su stigli sa svih strana svijeta, postali su prepoznatljivi i na globalnoj sceni. Jevđević je predavao glumu na Cornish College of Arts i radio na brojnim kazališnim predstavama u Seattleu, gdje živi sa ženom i sinom. Njegova karijera, unutarnja potraga za identitetom, preispitivanje obiteljskih sumnji u njegov odabir da se bavi muzikom i posvećenost mentalnom zdravlju kroz istraživanje s profesorom Danom Tomasulom s Columbia Universityja u New Yorku, bili su inspiracija za dokumentarni film “Grandpa Guru” reditelja Silvija Mirošničenka i producenta Sanjina Hasanefendića. Uoči nastupa grupe Kultur Shock 12. srpnja u Rijeci, 13. srpnja u Zagrebu i 22. srpnja u Zadru, Jevđević je dao intervju Nacionalu.
Izdvojili smo dio intervjua koji se odnosi na njegovu domovinu Bosnu i Herecegovinu.
NACIONAL: U Seattleu živite 25 godina. Smatrate li se Amerikancem ili emigrantom koji se skrasio u Americi?
Smatram se Sarajlijom koji još uvijek živi u Sarajevu, ali zbog prirode svoga posla ne može tamo raditi, a pošto mu je dug put do posla, vrlo često prespava tamo gdje radi. Naravno, usput je tu formirao obitelj, prijatelje, sredinu u kojoj živi, ali nikada nije prestao živjeti mentalno u Sarajevu. U Sarajevu su obitelj i prijatelji, ne samo stari nego i novi. Slobodno vrijeme provodim ekskluzivno u Sarajevu. Kao i svi ostali, poslije posla dođem kući. Elem, sad vi odlučite što sam ja. Jedino znam da nisam emigrant.
NACIONAL: Zašto niste emigrant?
Moja je tuga drugačija od emigrantske. Emigranti tuguju za svojom zemljom i kupuju TV kanale koji im u njihovim glavama nadomješćuju dom koji su ostavili, priželjkujući da su u svojoj kući u svojoj zemlji jer se kod nas bolje živi. Isto kao što brojni naši ljudi na brdovitom Balkanu priželjkuju da jednom za sva vremena odu trbuhom za kruhom jer se tamo na zapadu bolje živi. Jedni i drugi su u zabludi da je ovima drugima bolje u životu i da upravo oni drže govnasti kraj motike. A ja letim između njih i potajno se nadam da ako budem dovoljno brz, uspjet ću biti na oba mjesta u isto vrijeme.
NACIONAL: BiH je država u kojoj tinja nezadovoljstvo, a nacionalizam se raspiruje. Posttraumatski poremećaj je gotovo svakodnevna pojava. Kako gledate na situaciju u BiH?
Ne želim gledati, ne želim prepoznavati grozne stvari kojih se sjećam i na što me ponekad današnjica podsjeća. To je moja zemlja. Nazovite me naivnim, nazovite me glupim, ali ja još uvijek iskreno vjerujem da sva ta mržnja o kojoj se govori i sve to tinjanje nezadovoljstva su umjetna tvorevina. Nismo mi baš takva tvorevina. Više je onih koji vole jedni druge, nego onih koji se mrze. Nije logično da je ljubav inferiorna mržnji. Ja to ne želim prihvatiti, niti ću ikada.
NACIONAL: Što bi bilo najvažnije da BiH izađe iz krize i raste kao država?
U naša tri entiteta treba stvoriti jednu partiju. Partiju koja se neće baviti historijom, tko je tko i tko mi je što napravio, nego infrastrukturom, ekonomijom i kulturom. Mislim da nas ima dovoljno da se za ta tri interesa možemo dogovoriti.
NACIONAL: Planirate li se sa ženom i sinom vratiti u Sarajevo ili planirate mirovinu u Seattleu?
Kako rekoh, stalno sam u Sarajevu sa ženom i sinom. Bili smo na ljeto i opet ćemo. Nisam nikada ni otišao. Kai ima svoj život kad god bude htio i gdje god bude htio, a Sarajevo će uvijek biti njegovo. Naravno da ću biti u Sarajevu. Ne moram se vraćati, pa nisam nigdje ni otišao.
(TBT)
