Redakcija
U izdanju Večernjeg lista izlazi još jedna hit knjiga – autobiografija legendarnog rokera Željka Bebeka “U inat svima”. Knjiga je to u kojoj je slavni pjevač otvorio dušu i čitateljstvu podastro, kao da ih vadi iz zaključane škrinje, sve svoje snove i emocije, svoje skrovite životne epizode, uspone i padove, životne prekretnice. U njoj nema uljepšavanja pa će zainteresirani čitatelj ostati iznenađen opisima Bebekova djetinjstva, sarajevske rock-scene, razotkrivanjem odnosa među članovima kultnog Bijelog dugmeta, pravnim manevrom kojim je Goran Bregović postao “vječni gazda” benda, načinom na koji je Bebek izbačen iz grupe, tegobnim počecima njegove solo karijere.
Knjiga je obogaćena brojnim privatnim fotografijama, a u posebnom izdanju, s ograničenom nakladom, nalazi se Bebekova posveta i CD s njegovih 17 velikih hitova.
–Odjednom je to postala velika priča i svi su o njoj brujali. Moj se telefon nije gasio, a adrenalin u venama je divljao. Bijelo dugme se vraća! Sa svih strana vrištale su reklame za koncerte u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu. Izvana je sve mirisalo na spektakl stoljeća, ulaznica se tražila kao da je finale svjetskog prvenstva u nogometu. A iznutra? E, pa iznutra se odvijala prava drama. Zapravo triler koji sam režirao – ja. U proljeće te 2005. godine priredio sam ga jer nisam htio odustati od jedinog uvjeta: svoje cijene za ta tri nastupa. Nisam želio više nikada izvisiti kao što sam deset godina ispadao budala u Bijelom dugmetu. Rekao sam svoju cifru i točka. Ako uzimaš, plati, ako ne uzimaš, neka ti pjevaju Alen i Tifa. K meni su stizali brojni emisari i uvjeravali me da ću biti pošteno plaćen, ali da je cifra koju tražim previsoka. Panično su mi predlagali 40 posto manji iznos, a iznenada su mi u vlastitoj šeprtljavosti otkrili i svoju najslabiju kariku. A to je bila Coca-Cola. Naime, u jednom je trenutku jedan od tih meni nepoznatih likova nepromišljeno izlanuo da moram što prije potpisati papire jer Coca-Cola, koja stoji iza projekta, dovodi sve u pitanje ako nema ugovora s Bebekom. ”Pa to mi reci, to mi je najvažnije! Znači, Coca-Cola neće raditi bez mene!”, pomislio sam slavodobitno. Naravno, nisam lud da otkrijem koliko me je ta informacija razveselila. I dodatno učvrstila u stavu da ne popustim. Zato sam im iznio i svoj novi uvjet: – Uopće vam ne vjerujem. Vi mi niste prijatelji, mi samo pokušavamo postati poslovni suradnici. A kako nemam povjerenja ni u Coca-Colu, koja me nijednom nije nazvala i rekla da želi raditi sa mnom, jedini način na koji pristajem na ovaj revival je da mi sav novac uplatite odmah. A kad novac legne na moj račun, nazvat ću banku i pitati postoji li mogućnost da netko taj novac može vratiti pošiljatelju. I kad mi banka kaže da ne postoji, da je taj novac siguran i da ga jedino ja mogu podići i upravljati njime, tada sjedam u auto i dolazim direktno u Beograd Goranu na probe – bio sam vrlo jasan. Pritisnuti mojim čvrstim stavom i Coca-Colinim ultimatumom, pristali su na moje financijske uvjete. Ipak, uspjeli su me nagovoriti da me isplaćuju parcijalno: uplata će sjesti prije svakog koncerta, što znači, ako ne legne novac, ne moram se pojaviti na bini. I stvarno, prvi dio novca legao je prije koncerta u Sarajevu, drugi prije koncerta u Zagrebu, a treći prije Beograda. Poštovali su cifru koju sam zadao kao neku vrstu kompenzacije za bol i poniženje kada sam s 40 godina izbačen iz benda na ulicu. Kada je jedina moja ušteđevina bila 94 milijuna dinara (oko 7500 eura), koja se nalazila u trećini razglasa i rasvjete u koju smo investirali Goran, Zoran i ja. Pa su mi njih dvojica isplatila ta 94 milijuna i onda iza leđa govorila: “Šta onaj Bebek kuka, pa dobio je 94 milijuna!” A to je bilo takvo potkradanje! Jer nije se računalo da se razglas i isplatio, razglas ne vrijedi koliko smo ga platili, on je bio tvornica novca. Naravno, Goran više nikada nije o tome sa mnom razgovarao, kao što ne voli razgovarati ni o drugim svojim dugovima. U Beogradu sam na raspolaganje dobio kuću u kojoj sam boravio sa Zoranom. Istim onim Zoranom koji me je izdao dvadeset godina prije kad je u Goranovu stanu glasao protiv mene iako mi je prethodno obećao da će me podržati. Isti onaj Zoran s kojim sam uvijek na turnejama spavao u hotelima, s kojim su me zajedno izbacivali iz hotela jer smo bjesomučno partijali s djevojkama. No sada smo se obojica pravili da smo zaboravili na taj mučni događaj u Goranovu stanu. Između nas dvojice niknuo je zid neugodne tišine. Prvi put nakon 1984. našli smo se nas četvorica iz integralne velike petorke Bijelog dugmeta koja je 1974. krenula pokoriti Jugoslaviju: Vlado Pravdić, Zoran Redžić, Goran Bregović i ja. Peti član, Ipe Ivandić, bio je mrtav već jedanaest godina, nakon misterioznog pada sa šestoga kata beogradskog hotela Metropol. Nama četvorici na toj mini povratničkoj turneji pridružili su se i kasniji članovi benda Laza Ristovski, Milić Vukašinović, Điđi Jankelić, Tifa i Alen Islamović. Probe smo imali u studiju u Goranovoj vili, a u njegovoj podrumskoj vinoteci u pauzama iskušavali vina i zajebavali se. Bez obzira na rane iz prošlosti nitko nikoga nije uvrijedio, svi smo nastojali biti opušteni i veseli. Prisjećali smo se nekih davno zaboravljenih avantura, zgoda i nezgoda. Smijali se. Bili su to dani koji su tako emotivno podsjećali na vrijeme koje smo provodili od 1974. nadalje. Shvatio sam tada da su moje emocije prema Bijelom dugmetu žive i da su vječne. I vidio da isto osjećaju i Zoran, ali i Vlado, koji je nakon mene bio izbačen iz benda. I koji je na tu priredbu bio pozvan kao i ja, jer je Coca-Cola rekla – samo originalna postava dolazi u obzir. Zezali smo se, slikali se, pijuckali. Goran i ja dogovorili smo se jedno jutro da ćemo sami popiti kavu. Na kojoj će se možda otvoriti i pokoja stara rana, ali nije mi bio cilj poticati takve teme. Htio sam jednostavno vidjeti je li se što promijenilo u čovjeku s kojim sam bio kičma Dugmeta. I koji mi je u proljeće 1984. na vratima svoga stana, nakon što je inicirao glasanje o mom izbacivanju, zaprijetio prstom i rekao: “Nikad više!” Skuhao je kavu, poslužio je, ali prije nego što ju je ijedan od nas uspio srknuti, zazvonio mu je telefon. Prešao je za svoj radni stol, naslonio se na fotelju, digao noge na stol i razgovarao. A ja sam sjedio i čekao da završi razgovor. I na kraju odustao. Nisam kavu ni okusio, izišao sam van tiho demonstrirajući da nije pristojan. Uopće nije bio pristojan. U sljedećim danima ipak me je otvoreno zaštitio pokazujući mi ono što je pokazivao u vrijeme dok sam bio nedodirljiv u Bijelom dugmetu. Uoči zagrebačkog koncerta Alen i Tifa pobunili su se zašto koncert mora otvoriti netko od njih dvojice. Nisu se mogli pomiriti s time da na sva tri koncerta u finalu pjeva Bebek. I došli su se požaliti Bregoviću, bio sam u blizini pa sam sve čuo i vidio. Tifa je reagirao vrlo osorno: – Ja neću više tako! Alen ga je podržao: – A neću ni ja!
– Dogovorite se ko pjeva prvi, Bebek pjeva zadnji. Zbogom! – uzvratio im je ljutito Goran i prstom im pokazao vrata. Istjerao ih je van kao male kučiće. I tu kao da mi je htio poručiti: “Evo, nismo popili onu kavu, zajebao sam tada, ali sad sam ti pokazao da držim do tebe.” (…) Koševski je koncert bio ispunjen, maksimirski je rasprodan tijekom noći i jutra, ni Bon Jovi ga nije tako nakrcao, a beogradski hipodrom skupio je toliko svijeta koliko Beograd nikada nije vidio na jednome mjestu. Procjene su da je na tom koncertu bilo između 200 i 250 hiljada ljudi. A te su procjene vjerojatno u skladu s onim što se može financijski opravdati. Po mojoj procjeni, tamo je bilo 400 hiljada ljudi, čemu su se neki smijali. A zašto se i ne bi smijali – 150 hiljada razlika je koja je završila u nečijim džepovima. Dobro, dio je toga vjerovatno završio i u mojem džepu. Očekivao bih da takvu turneju imaju Floydi, Stonesi, ali ne i bend koji ne postoji već šesnaest godina. Za nama je vladala neviđena pomama, nismo mi bili olinjali rokeri, već zvijezde neugasiva sjaja. Sva tri koncerta otpjevao sam s užitkom. To je bilo prvi put da sam pošteno plaćen za svoju vrijednost i za sudjelovanje u nečemu što se zove projekt. Nisam ga prigrlio na način kako su ga predstavili na RTL-u i kako ga je predstavljala Coca-Cola. Volio sam ga na drugi, rokerski način, onakav kakav sam i proživio svoj vijek u bendu. A oni su imali drugačiju viziju, sama ikonografija pokazivala je pravu namjeru. Po cijelom stadionu bile su jugoslavenske zastave, Titove slike na klaviru, petokrake. Taj dio priče nije imao veze sa mnom i jasno sam to pokazivao. Mislim da je iza te priče stajao neko moćan i da se tako pogodio s Bregovićem…
(Express/ Večernji)
