Nevjerojatni kipovi od betona Petra Kolarića

Na prikazu Posljednje večere radio je dvije i pol godine. Bez slike i nacrta. Konstrukcija je u komadu teška 4 i pol tone, ali može se transportirati.

– Ne bi nešto napravio kaj je već napravljeno. Izazovi su mi uvijek bili na meti, što veći projekt, to bolje. U Zagrebu bi se moglo negdje staviti ili negdje gdje strani turisti dolaze. Bio je jedan koji je htio to u Mostar staviti, u katedralu. Navodno je veća i od naše katedrale, govori nam skromni umjetnik.

Živi u Ždali, na rubu šume u skladnom suživotu sa suprugom Elizabetom i čudesnom zbirkom svetačkih likova. Njegov talent naslijedili su sinovi – Nikola, Mihael i Josip. Mihael je krenuo očevim stopama i njegova je “desna ruka”.

Fascinantne skulpture koje Kolarić stvara u betonu zadivljuju veličinom, originalnošću i preciznom izradom.

– Od Doris Dragović sam uvijek slušao pjesmu o anđelu Gabrijelu, ta pjesma je jako dobra, onda sam napravio Gabrijela. Onda sam se sjetio da bi tu možda Mihael Arkanđeo… A ovoga ću pretvoriti u Lucifera, da stoji na glavi. Onda sam mislio – u svijetu još nema da Mihael stoji jednom nogom Luciferu na glavi, a drugom na zmaju. I da je sve to ukomponirano – i zmaj i Lucifer. E, sad pak ova strana je bila oslabljena. Pa ajde, Rafaela… Ali sam ga nagnuo ovako, rekao sam dečkima neka pogledaju ima li ga negdje ovako nagnutog, ako ima, da ne bih radio. Ali ne, nigdje nisu našli, objašnjava Kolarić.

U dvorištu njegovog doma nalazi se i zbirka hrvatskih povijesnih velikana. Ovi su pak nastali, kaže, negdje dok smo u Hrvatskoj mislili da samo ruže budemo brali. Kneževi, kraljevi, banovi… 

– Meni je već građevinarstvo bilo dosadno, radite tako te kuće, sve jedno te isto, da vam pamet stane. Ločete, pijete, morate proći i pijanstvo i sve živo, tak da probate, da znate i onda vidite da to ne valja pa odbacite. Na zadnje, kak’ sam u snazi bio sve slabiji, onda sam počeo umjetnost, otkriva 69-godišnji Petar Kolarić.

Odlučiio je raditi s betonom jer je to rijetkost, a dobro zna kako se to radi.

– Inače, teže je shvatiti čak i onom koji radi s betonom da se to može napraviti od toga. Morate znati omjer, da vam ne pregori…

Također morate raditi na visini ili se zavlačiti ispod kipova. Osim talenta, ključni su znanje, brzina i velika preciznost. Jer beton se suši, pogreške se ne ispravljaju. A njegovi likovi mjere se u metrima i tonama.

Klikni na "like" i pridruži nam se na Facebooku

– Tu sam napravio svetog Martina. Prvo je bilo kao naručeno da bude oko metar i pol. A ja ne volim te male skulpture raditi, idu mi na živce, pa sam odmah povećao duplo, triput, pokazuje nam impozantnu skulpturu.

Godine 1995. prvi je izradio skulpturu Alojzija Stepinca i postavio je u Ludbregu.

– Tada je pokojni Kuharić meni rekao: Joj, niste smjeli to staviti, još nije blaženi, kaj bi bilo da nas tuže u Rimu? Ali sa smiješkom mi je to rekao, bio je zadovoljan da sam ipak to stavio, smije se.

Pitamo ga što sumještani kažu na njegov rad.

– Oni su prvi put dok sam ja počeo raditi skulpture mislili da pravim strašila za divljač kaj stavljaju u polju. A bilo je zanimljivih komentara, bio je jedan umjetnik koji mi je poljubio zemlju tam’ kod “Posljednje večere”.

Kipovi ga, kaže čekaju kod kuće, živi s njima.

– Ja sjednem, gledam. A inače zaboravim brzo koliko je to truda bilo. Ali bio je to više onaj trud gdje uživate u tome. I onda poslije, ne znam, ponosni ste. Ipak ste uspjeli na neki način, dobili ste onaj željeni efekt i onda odmah iskrsne nešto novo, aha, moram još jedan, pa još jedan. I tako, to vas tjera. I to vas drži. I nikad kraja.

Nada se da će stići još puno toga napraviti i najavluje:

– Pa ne bih stao na ovome!