in

Poruke onih što su bili djeca tokom rata u BiH mladima u Ukrajini

Slatka-Tajna.Eu

Prema podacima UNICEF-u, do sada je Ukrajinu napustilo dva miliona djece, od kojih je više od polovice stiglo u Poljsku.

Nema zvaničnih podataka koliko je djece napustilo Bosnu i Hercegovinu (BiH) tokom troipogodišnjeg rata u ovoj zemlji od 1992. do 1995. godine. Prema Popisu stanovništva iz 1991. godine u BiH je bilo ukupno 1.027.391 stanovnika starosti od 0 do 14 godina.

No, oni koji su u to vrijeme bili djeca, prisjećaju se izbjegličkih domova u kojima su bili smješteni. Među njima je i Samir Beharić.

On je rođen godinu dana uoči rata i prvi rođendan je proslavio u podrumu porodične kuće u Jajcu, u srednjoj BiH.

“Djeca su tada slavila svoje rođendane pod granatama i suosjećam sa djecom u Ukrajini koja svoje rođendane proslavljaju u razrušenim gradovima, bez istinske dječije radosti”, kaže Samir za Radio Slobodna Evropa (RSE).

Nakon prvog rođendana, sa roditeljima je izbjegao u stotinjak kilometara udaljenu Zenicu, gdje je bio smješten u izbjeglički dom.

“Za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini bio sam raseljeno lice i moja sjećanja iz tog perioda su vezana za izbjeglički dom u Zenici, gdje su boravile izbjeglice iz Jajca. I danas se sjećam sirena, nakon čega smo bježali u sklonište izbjegličkog doma u Zenici”, kaže Samir.

Dječju igru u dvorištu prekidala su ratna dejstva

Vanja Stokić imala je tri godine kada je rat počeo. Taj period je provela u Brčkom, na sjeveru BiH, sa roditeljima i braćom. Njena sjećanja na rat su, kako kaže, vezana za prekid igre u dvorištu i odlazak u kupatilo sa majkom, koje je služilo svojevrsno sklonište od granata.

“Sjećam se beskrajne kolone porodica koji su prolazile pored moje kuće i hrane koja se za njih spremala u komšiluku, a zatim ostavljala na ogradama. Tu su i scene bježanja od kuće, života kod meni nepoznatih ljudi, u mjestima za koje ranije nisam ni čula”, dodaje Vanja.

Kaže da je noću često čula mamin plač, dok je bila uvjerena da ona i njena braća spavaju.

Vanja Stokić imala je tri godine kada je rat počeo.

Iz današnje perspektive razumije mamu, koja je bila sa troje male djece i brinula se da li će ponovo vidjeti mog oca.

“Otac nam je zimi dovozio drva u gepeku, a ljeti smo brat i ja trčali za njegovim autom dok je odlazio. Nama je to tad bila igra, kad sam odrasla čula sam ga kako govori da mu se srce kidalo svaki put dok nas gleda u retrovizoru”, prisjeća se Vanja ratnog djetinjstva.

I Branko Ćulibrk, koji je proveo rat u Prijedoru kao šestogodišnji dječak, kaže da ima stvarna sjećanja.

Prema njenim riječima, tek kasnije shvatila koliko je rat uticao na nju i da se i danas često sjeti scena iz rata.

“Odrasli tada nisu pazili šta pričaju pred nama, a mi smo sve upijali. U mojoj glavi su vrlo žive slike unakaženih tijela i razorenih domova, a da ih ja nikad lično nisam vidjela. Sve to je ostavilo traga na mene. Recimo, sjećam se da bi mi se noge odsjekle svaki put kad čujem pucnjavu ili granate. Sad isto reagujem kada se uplašim nečega, osjećaj je identičan”, govori Vanja.

I Branko Ćulibrk, koji je proveo rat u Prijedoru kao šestogodišnji dječak, kaže da ima stvarna sjećanja.

“Dobro pamtim rat i taj period života sam najviše provodio s porodicom i prijateljima, igrajući se društvenih igara koje su nam bile dostupne. To dijete ne može razumjeti u potpunosti. Ja sam 1995. godine išao u školu, kada su padale granate, pa smo pratili te neke rute koje su bile sigurnije”, prisjeća se Branko školskih dana u ratu.

Azra Berbić kaže da je rat provela u Kaknju, četrdesetak kilometara udaljenog od Sarajeva. Ono čega se najviše sjeća iz tog perioda je veliki broja izbjeglica i raseljenih lica iz cijele Bosne i Hercegovine, koji su dolazili u njen grad.

Klikni na "like" i pridruži nam se na Facebooku










“Među izbjeglicama i raseljenim licima je bilo dosta djece, od kojih su mnoga bila bez roditelja i drugih članova porodice. Sjećam se da je mnogo djece dolazilo iz Dervente, a s kojima smo se svakodnevno družili. Nismo imali igračke, osim one koje bi povremeno dobili od rodbine iz inostranstva. Uglavnom su to bile igračke koje smo imali od prije ili nešto što je došlo iz humanitarne pomoći”, prisjeća se Azra svog djetinjstva u ratu.

Suosjećanje sa djecom Ukrajine

Samir, Vanja, Azra i Branko trideset godina od rata u Bosni i Hercegovini navode da suosjećaju sa djecom iz Ukrajine koja su ostala ili izbjegla iz zemlje zbog ruske agresije. Ističu da nijedno dijete ne bi smjelo doživjeti takva traumatična iskustva.

“Teško mi je poslati konkretnu poruku toj djeci, ali važno je da ostanu uz svoje roditelje. Iskreno se nadam da će taj period što prije proći i da će ta djeca što prije imati normalno djetinjstvo bez brige da će biti ubijeni”, poručuje Branko djeci u Ukrajini.

Azra dodaje kako je najvažnija solidarnost među djecom.

“Mi smo se trudili da budemo dobri jedni prema drugima i da dijelimo sve što imamo. Solidarnost među tom djecom je najvažnija”, kaže Azra.

Azra Berbić u preimenovanoj ulici u Tirani "Slobodna Ukrajina" gdje se nalazi ambasada Ruske Federacije, Albanija, april 2022.

Azra Berbić u preimenovanoj ulici u Tirani “Slobodna Ukrajina” gdje se nalazi ambasada Ruske Federacije, Albanija, april 2022.

Zbog svega što je preživjela kao djevojčica u ratu, Vanja želi da se rat u Ukrajini što prije okonča, te dodaje da je važno razgovarati sa djecom, jer “ukoliko potiskuju traume njihovi problemi će samo rasti “.

“Zbog traumatičnih iskustava sam ‘alergična’ na svako zveckanje oružjem koje nerijetko čujem u Bosni i Hercegovini. Niti jedan rat nema opravdanje, pa tako ni ovaj u Ukrajini”, zaključuje Vanja.

Samir Beharić je rođen godinu dana uoči rata i prvi rođendan je proslavio u podrumu porodične kuće u Jajcu.

Samir Beharić je rođen godinu dana uoči rata i prvi rođendan je proslavio u podrumu porodične kuće u Jajcu.

I Samir se nada da će ruska agresija na Ukrajinu što prije završiti, a djeca nastaviti normalno živjeti.

“Važno je da se prema dječijim traumama ophodi na profesionalan način. To je ono o čemu se nije vodilo računa u Bosni i Hercegovini, ali i generalno Zapadnom Balkanu. Saniranje mentalnih rana djece, ali i odraslih je najvažnije. Mislim da je to najveći propust nakon rata, jer o tome treba mnogo povesti računa kada se radi o djeci koja trenutno preživljavaju rat u Ukrajini”, kaže Samir, koji se trenutno bavi omladinskim aktivizmom.

Pismo britanskog premijera

Britanski premijer Boris Johnson napisao je početkom sedmice pismo ukrajinskoj djeci, naglasivši kako su ona uzor drugima i da ih Ujedinjeno Kraljevstvo nikada neće zaboraviti.

“Niste sami. Možda ste odvojeni od svojih prijatelja kod kuće, ali imate milione drugih širom svijeta. Ovdje u Ujedinjenom Kraljevstvu imamo ukrajinske zastave na našim domovima, uredima, crkvama, trgovinama i igralištima. Čak je i na mome krovu u Downing Streetu, gdje su prozori ispunjeni suncokretima koje su nacrtala britanska djeca”, napisao je Johnson u pismu.

Više od šest miliona ljudi pobjeglo je iz Ukrajine od kada je Rusija započela invaziju 24. februara podaci su Agencije Ujedinjenih nacija za izbjeglice (UNHCR).

Od ukupno 6.029.705 ljudi registrovanih do 11. maja, 90 posto su žene i djeca.

Ukrajinske vlasti su na početku rata zabranile muškarcima u dobi između 18 i 60 godina da napuste zemlju u nastojanju da pojačaju vojnu, civilnu i drugu odbranu.

Mnogi od onih koji su pobjegli otišli su u susjedne zemlje, a najveći broj izbjeglica otišao je u Poljsku.

Još osam miliona Ukrajinaca interno je raseljeno zbog sukoba, saopštio je UNHCR.

Prije rata Ukrajina je imala 44 miliona stanovnika.

  • Saradnja na teksta Milorad Milojević

Comments

Komentariši

Loading…

0

What do you think?

Evo kada je realizovan prvi televizijski prenos derbija Zvezde i Partizana

Trik od dvije sekunde utvrdiće da li vašem organizmu nedostaje tečnost