CENTRALE NA TIGRISU I EUFRATU: Izgradnja brane uzrok pješčanih oluja u Iraku i Iranu

U posljednjih nekoliko mjeseci, pješčane oluje predstavljaju ozbiljan izazov za zemlje u regionu, posebno za Irak i Iran, što je izazvalo proteste zvaničnika dviju država zbog projekata izgradnje turske brane i njene uloge u stvaranju ekološke krize u regionu.

Na parlamentarnoj sjednici održanoj 10. maja iranski ministar vanjskih poslova Hussein Amir-Abdollahian je rekao da je za Islamsku Republiku “neprihvatljivo” da susjedna država svojim projektima brana negativno utiče na okolišne uvjete u regionu.

Ove primjedbe izazvale su reakciju turske strane. Glasnogovornik turskog ministarstva vanjskih poslova Tanju Bilgiç je 12. maja rekao da su tvrdnje da je izgradnja brane na rijekama Tigris i Eufrat uzrok pješčanih oluja “naučno neutemeljene”, dodajući da je, suprotno iranskim tvrdnjama, oluja koja je zahvatila Irak i Iran došla iz Afrike i bliskoistočne regije.” Bilgiçeve primjedbe ponovo su u fokus stavile pitanje pješčanih oluja u regionu i ulogu Turske u ovom problemu.

Treba li okriviti politiku izgradnje brana na rijekama Tigris i Eufrat kao glavni izvor oluje?

Uloga Turske u uništavanju regionalnog ekosistema i nelegitimnom skladištenju vode Tigra i Eufrata

Akumilacija turskih brana posljednjih godina postalo je tačka protesta iranskih i iračkih stručnjaka za okoliš i političkih zvaničnika. Stručnjaci za životnu sredinu su u više navrata naglašavali da će smanjenje i ograničavanje vode iz rijeka Tigris i Eufrat, pogotovo u zemljama koje se nalaze nizvodno kao što su Iran i Irak, osim što će nametati velike troškove poljoprivredi i stanovništvu, imati ogromne štetne posljedice po životnu sredinu. U međuvremenu, više nego bilo koje drugo pitanje, fokus je bio na turskom uzimanju vode iz brane Ilisu i pješčanim olujama kao posljedice toga.

Uprkos upozorenjima iranskih i iračkih zvaničnika, turska vlada je 15. novembra 2021. godine otvorila branu Ilisu, blokirajući tok 43 milijarde kubnih metara vode preko Tigrisa i Eufrata svojom operacijom punjenja. Nakon ovog poteza Turske, stručnjaci za zaštitu okoliša upozorili su na “razorne posljedice” njenog punjenja, kao i na nepoštivanje vodnih prava Iraka, Sirije i Irana u skladu sa međunarodnim standardima.

Stručnjaci smatraju da će brana Ilisu, kapaciteta tri puta veće od najveće iranske brane Karkheh, spriječiti da 56% vode iz Turske teče u Tigris, što će isušiti neke dijelove Iraka i povećati dolazak pješčane prašine u Iran. Također, ekolozi vjeruju da će prekomjerne turske brane na Tigrisu i Eufratu definitivno smanjiti dotok vode u močvare i pretvoriti ih u izvore prašine i da bi to moglo nanositi štetu okolišu i narušavati ekosistem u regionu.

U međuvremenu, Hur al-Azim, najveća iranska močvara, nalazi se na granici s Irakom i nizvodno od rijeka Tigris i Eufrat. Isušivanjem ove močvare povećan je broj pješčanih oluja u Iranu i Iraku. Naprimjer, u provinciji Khuzestan na jugu Irana u nekim danima u zraku ima 21 put više prašine od standardnog nivoa.

Pedesetih godina prošlog vijeka Turska je predložila izgradnju brane Ilisu, hidroenergetskog projekta koji je počeo da se gradi 2006. godine na rijeci Tigris u blizini sela Ilisu, duž granice između provincija Mardin i Sirnak. Posao je završen 2018. godine, a početkom juna te godine turska vlada je počela da puni branu. Mnoge iračke provincije, uključujući Mosul, Sulejmaniju, Bagdad i Basru, sada snose posljedice zbog toga.

Zapravo, brana Ilisu je dio ogromnog projekta pod imenom Jugoistočna Anadolija, koji se još naziva i GAP, koji predviđa izgradnju 22 brane: 14 na Eufratu i 8 na Tigrisu i 19 hidroelektrana u devet jugoistočnih provincija Turske: Adiyaman, Batman, Diyarbakir, Gaziantep, Kilis, Mardin, Siirt, Sanliurfa i Sirnak te zajedno pokrivaju površinu od 75.358 kvadratnih kilometara. Iako Turska ima samo 54.145 kvadratnih kilometara, što je 24,5% sliva rijeke Tigris i 400 kilometara, što je 22%, njegove dužine i isporučuje 25,240 milijardi kubnih metara, što je 52%, godišnjeg protoka vode Tigris, kapacitet skladištenja vode u branama na Tigrisu je 17,6 milijardi kubnih metara, dok je prosječan godišnji protok rijeke Tigris u blizini tursko-iračke granice oko 16,8 milijardi kubnih metara, što znači da je Turska sposobna da skladišti svu vodu rijeke Tigris unutar svojih granica.

Također, uprkos činjenici da Turska ima 125.000 kvadratnih kilometara, što je 28,2% sliva Eufrata i 1.230 kilometara, što je 41%, njegove dužine i isporučuje 31,580 milijardi kubnih metara, što je 89%, godišnjeg protoka, njen kapacitet skladištenja na Eufratu je oko 95 do 100 milijardi kubnih metara. Samo brane Keban i Ataturk mogu skladištiti 79,6 milijardi kubnih metara, dok rijeka Eufrat može u prosjeku godišnje donijeti 30 milijardi kubnih metara. To znači da je ukupni kapacitet skladištenja turskih brana 1,5 puta veći od kapaciteta sliva rijeka Tigris i Eufrat.

Osim toga, od 23 miliona stanovnika na slivu Eufrata, samo 31% živi u Turskoj. Od ostalih, 44% živi u Iraku, a 25% u Siriji. Od 23,5 miliona stanovnika sliva Tigrisa, samo 15% živi u Turskoj, 79% živi u Iraku, a 6% u Iranu. Imajući sve ovo na umu, kriza sa vodom u Iraku, Siriji, pa čak i Iranu, ima duboke korijene u izgradnji turske brane. Oko 80% vodnih rezervi rijeka Tigris i Eufrat u Iraku dolazi iz Turske. U 2021. godini, zbog turske politike, vodostaj ove dvije rijeke “opao je i do 50%”.

Rijeka Tigris izvire u planinama Taurus u Turskoj, teče kroz južnu Siriju do Iraka i stiže do rijeke Eufrat u Shatt al-Arab. Duga je 1.850 kilometara i ima nekoliko pritoka, od kojih su najvažnije rijeke Dijala, Gornji Zab i Donji Zab.

Poput Tigrisa, rijeka Eufrat ima svoje porijeklo u Turskoj, prolazi kroz Siriju, stiže do Iraka i na jugu se spaja sa Tigrisom i stvara Shatt al-Arab. Nakon ulaska u Siriju iz grada Jarabulus u predgrađu Alepa, rijeka teče kroz Raqu, a zatim Deir ez-Zor da bi stigla do Iraka preko Abu Kamala na granici. Prolazi kroz Babil i Kerbelu, zatim od Nedžefa i Diwaniyah-a, a također i Dhi Qar-a do Mesopotamskih močvara u južnom Iraku.

Da zaključimo, izgradnja turske brane je do sada smanjila za 80% iračke vode u rijekama Eufrat i Tigris, dok je udio Sirije smanjen za 40%. Sa sigurnošću se može reći da je, suprotno tvrdnjama turskih zvaničnika, brana Ilisu sa naučnog stanovišta značajan uzrok suše, dezertifikacije i pješčanih oluja posljednjih mjeseci u regionu.

(TBT, PISjournal)