Kako je rat u Ukrajini utjecao na srbijanske izbore?

Novi, izrazito konzervativni sastav srbijanske Skupštine najavljuje razdoblje tinjajuće nestabilnosti. Uz jačanje autoritarne države i rast nacionalizma, što će se nužno odraziti i na regiju zapadnog Balkana, kao i nastavak udaljavanja Srbije od Zapada.

– To je rezultat Vučićeve politike tijekom cijelog jednog desetljeća. Pod plaštom približavanja Europskoj uniji, praktički cijelo vrijeme jačaju veze s istokom. Rezultat takve politike jest i podatak da je osam od deset građana Srbije rusofilski raspoloženo, kaže Boško Jakšić, vanjskopolitički analitičar.

– Vučić je svjestan da je za njega, kao nikad dosad, situacija u Skupštini nepovoljna. Jer u nju ulazi najmanje 45 zastupnika koji se javno i u svakoj situaciji deklariraju kao nacionalisti, daju apsolutnu potporu Putinu i Rusiji, te poručuju da ni u snu neće dopustiti priznavanje samostalnosti Kosova, kaže Srećko Đukić, bivši veleposlanik Srbije u Bjelorusiji (2004. – 2011.).

 – Desna oporba viri Vučiću ispod skuta. Mislim da ih je on i stvorio, da su na ovaj ili onaj način izravno financijski s njim povezani. Kao i kada je riječ o prikupljanju potpisa za izbore ili zastupljenosti na nacionalnim frekvencijama. U predizbornoj kampanji svatko je mogao uočiti da se on uopće nije bavio desnom oporbom, smatra Ognjen Radonjić, sociolog, Filozofski fakultet Sveučilišta u Beogradu.

Predizbornu kampanju u potpunosti su zasjenili rat u Ukrajini i pitanje na koju se stranu svrstava Srbija. Sam Vučić naglašavao je da je vlast osigurala dovoljno robnih rezervi, deviza i energenata. Između redova poručivao je kako je on zapravo otac nacije, a naprednjačka vlada jamac stabilnosti.

– On je odmah lansirao novi slogan – Mir i stabilnost. Građanima, koji su suočeni s ratom u Europi, takva jedna poruka svakako godi i daje im svojevrsnu sigurnost. Oporba nije uspjela politički kapitalizirati rat u Ukrajini, kaže Jakšić.

Nekoliko je tisuća ljudi bilo na ulicama Beograda u znak podrške vladaru Kremlja nakon ruske invazije na Ukrajinu. Održana su dva takva skupa, oni posvećeni solidarnosti s Ukrajinom prošli su ispod radara. Rusiju i Srbiju ne povezuje samo mit o panslavenstvu i pravoslavlju nego i duboko nepovjerenje prema Zapadu. Kao i kolektivno sjećanje srbijanskog društva na NATO-ova bombardiranja ’99. tadašnje SR Jugoslavije…

– Velika bliskost s Rusijom počinje kosovskom krizom. Moskva je vrlo pametno, zbog vlastitog interesa, iskoristila tu krizu kako bi stvorila rusofilsku atmosferu u Srbiji, pa se ovdje javno slave Putinovi rođendani, a Beograd je prepun murala s Putinovim likom. Takvo što je u interesu Moskve, ali ne i u interesu Srbije, poručuje Jakšić.

Građenje Putinova kulta ličnosti i putinizacija srbijanskog društva odrađeni su propagandom vlastima naklonjenih tabloida, ali i uškopljenih medija s nacionalnom frekvencijom (60 posto građana Srbije nije inače u mogućnosti pratiti neovisne elektroničke medije). Od dolaska naprednjaka na vlast Putin je u Srbiji poprimio obrise hodajućeg božanstva, više gradova proglasilo ga je počasnim građaninom. Nakon invazije na Ukrajinu okolnosti se, međutim, stubokom mijenjaju. Vučićeva vješta politika balansiranja između četiri svjetska geopolitička pola postaje upitna.

– Nastavak takve politike sada manje ovisi o Vučiću, a mnogo više o Zapadu. I odluci Zapada da pojača pritisak ili dopusti Srbiji takav stupanj bliskosti s Istokom, a koji ne priliči zemlji koja je kandidat za članstvo u Europskoj uniji, kaže Jakšić.

Srbija je u potpunosti ovisna o ruskom plinu i nafti. U studenome prošle godine Vučić je od Putina dobio pravi predizborni dar. Sve do ljeta Rusi će isporučivat plin po diskontnoj cijeni od 270 dolara za tisuću kubika, što je jedna od najnižih cijena u Europi, a nakon toga Beograd bi od Moskve trebao dobiti povoljne uvjete pri potpisivanju dugoročnog ugovora.

– Privatizirali smo Naftnu industriju Srbije 2008., Gazprom Neft je otad većinski vlasnik. Pokazalo se da to nije bila dobra odluka. Od 15. svibnja, s obzirom na to da je Gazprom većinski vlasnik NIS-a, više nećemo moći uvoziti ni naftu ni plin. To je ipak malo čudno jer Europska unija nije sama sebi uskratila uvoz ruskih energenata, smatra Radonjić.

– Mislim da Vučiću jedna stvar ide jako na ruku, a to je činjenica da mi u Srbiji i inače osjećamo sankcije koje je Europska unija uvela Rusiji. Naša roba više uopće ne može stići do Rusije, ni preko Ukrajine ni preko Bjelorusije. U tom je pogledu praktički sve stalo, kaže Đukić.

Nemali je broj onih koji rat u Ukrajini vide kao priliku da Europa Srbiji otvori brzi koridor do punopravnog članstva i napokon je odvoji od sfere ruskog utjecaja. Pitanje je samo koliko to Vučića trenutačno zanima.

– On je ustvari i dobio izbore s SNS-om 2012. na temu Europske unije. Odmah nakon toga, međutim, gurnuo je EU u drugi plan i tek kad mu prigodno zatreba poteže onu njegovu poznatu o Srbiji na europskom putu. U međuvremenu Srbija na tom europskom putu stoji i ukopava se na mjestu, što znači da nazaduje, govori Đukić.

– Vučić se sada želi predstaviti kao prijatelj Zapada. A i Srpska napredna stranka je desnog predznaka, proputinovska. Isto kao i socijalisti Ivice Dačića, koji su nominalno ljevica, a zapravo su i oni proputinovski nastrojeni, dodaje Radonjić.

Aktualna vlast u Beogradu ne zaboravlja 2015., kada je upravo s pomoću Putinova veta uspjela spriječiti izglasavanje rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a o Srebrenici, kojom bi Srbi zapravo postali prvi genocidni narod u povijesti. Za razliku od snažnog antiNATO-ovskog sentimenta koji Srbija dijeli s Rusijom (gotovo 85 populacije je protiv članstva u Sjevernoatlantskom savezu), za ulazak u Europsku uniju izjašnjava se 52 posto građana Srbije. Bruxelles je za Srbiju najveći investitor, trgovinski partner i donator. A Unija za Bruxelles i dalje onaj od kojega se očekuje da isporuči obećano.

– Mislim da je on čovjek rođen pod sretnom zvijezdom, da od 2012. naovamo uvijek pobjeđuje na tuđoj politici. I da ima vrlo dobre prijatelje u EU-u, na koje se oslanja. Donedavno je to bila kancelarka Angela Merkel, pokroviteljica koja ga je štitila. Sada je to naš mađarski susjed Orban, koji je tu da bi blokirao svaki pokušaj usmjeren prema Srbiji i Aleksandru Vučiću, kaže Srećko Đukić,  bivši veleposlanik Srbije u Bjelorusiji (2004. – 2011.).

U diplomatskoj igri živaca Beograd je, primjerice, načelno podržao teritorijalni integritet Ukrajine i glasao za rezoluciju UN-a kojom se osuđuje ruska agresija, ali odbija nametnuti sankcije Rusiji, što je u suprotnosti s europskom vanjskom i sigurnosnom politikom.

– Meni je jasno da Europa sada od Vučića traži da se odluči, ali potrebno je uzeti u obzir i rusku reakciju. Uključujući i stajalište Kremlja o neovisnosti Kosova. Pritom ne treba zaboraviti da je to za Srbiju vrlo važno unutarnjopolitičko pitanje, kaže Ognjen Radonjić, sociolog, Filozofski fakultet Sveučilišta u Beogradu.

– Vučić će računati na pet članica Unije koje ne priznaju kosovsku neovisnost. Računat će i dalje na sveca zaštitnika Srbije koji sjedi u Kremlju, kao i na Kinu. Dakle, on ima određene osigurače za nastavak dosadašnje politike, govori Boško Jakšić, vanjskopolitički analitičar.

Kosovski Srbi na ove su izbore izašli u velikom broju. Vlasti u Prištini nisu dopustile da to učine kod kuće, pa su ih organizirano prevozili do biračkih mjesta u četiri grada središnje Srbije (više od 90 posto njih zaokružilo je naprednjake i Aleksandra Vučića, naravno). Ironija sudbine jest da se među zemljama koje ne priznaju neovisno Kosovo nalazi i Ukrajina, prva država koja je pokušala posredovati u kosovskoj krizi ’99., ali Slobodan Milošević to tada nije prihvatio.

– U sklopu snaga KFOR-a na Kosovu najbrojniji i najdugovječniji kontingent bio je ukrajinski. Bili su ondje od 1999. do 2010. I ponovno su se vratili 2020. To nije slučaj s ruskim kontingentom, koji je otišao s Kosova 2002., uz objašnjenje da Rusija nema novca za njegovo izdržavanje, kaže Đukić.

U posljednjih sedam godina Srbiju je napustilo 240 tisuća građana. Napuštaju društvo prožeto kapilarnom korupcijom, državu čije su institucije zarobljene ili urušene. Istovremeno, u proteklih mjesec dana u Srbiju je prebjegao neutvrđen, ali znatan broj Rusa. Za početak, bez vize mogu ovdje boraviti do mjesec dana. Tko zna, možda na sljedećim izborima u Vučićevoj Srbiji i oni dobiju pravo glasa…?