in

Jedina fotografija jednog života u opsadi

Slatka-Tajna.Eu

Negativ star 30 godina na tavanu u domu Thomasa Hursta u Washingtonu, ispunit će dugogodišnju želju Džemila Hodžića na drugom kontinentu, a Thomasa vratiti ranoj ljubavi – ratnoj fotografiji.

Potragu za bilo kakvom ratnom uspomenom na brata u bespućima interneta Džemil počinje 2019. projektom Sniper Alley. Godinama kasnije, slučajni Thomasov post, koji je u Sarajevu devedesetih boravio kao student s lažiranom novinarskom akreditacijom, dovest će do kontakta i jedine slike Džemilovog ubijenog brata.

Pripadnici mirovnih snaga UN-a i građani Sarajeva skrivaju se od pucnjave na zloglasnoj “Aleji snajpera”, mart 1993. Foto: Hidajet Delić/AP

Bez uspomena

“Ja sam godinama gledao slike, tražio sebe ili nekoga svog iz rata. Pokušavao sam sebe naći, ja bih često ušao na Facebook preko supruginog naloga i ona me jednom pitala šta ti toliko tražiš. Tražim, baš me zanima, da li je neko nekada nas uslikao. Ja kao i mnogi nemam nijednu sliku iz rata. To je kao da vam je neko oduzeo dio života, dio uspomena”, priča Džemil koji je, kada je počela opsada Sarajeva, imao devet godina.

“Imao sam neki dres Batistute, kada je on igrao na Svjetskom prvenstvu, volio bih da imam tu sliku kako igram lopte u dresu.”

Na nagovor prijatelja napisao je svoju priču i želju na papir. U priči se fokusirao, kako na život pod opsadom koja je trajala 1.425 dana, tako i na fotografe koji su bilježili život tih godina.

Student u Sarajevu

Thomas Hurst je u Sarajevo prvi put došao 1992. Imao je 21 godinu i lažnu novinarsku iskaznicu, te aparat koji nije znao kako se koristi. Došao je, priznaje, iz sebičnih razloga. Želio je naučiti o sebi da li je kukavica ili hrabar i smatrao da je najbolji način da to nauči u ratnoj zoni.

“Plan koji sam formulisao u glavi bio je da ću nekako doći u Beograd i pronaći autoput za Sarajevo. Zamislio sam vojna vozila i tenkove kako idu tamo i ja ću stopirati, a oni će mi, naravno stati, jer zašto ne bi?”

alt text

Thomasova lažirana novinarska iskaznica s kojom je došao u Sarajevo 1992.

Kada to nije upalilo a Thomas shvatio da treba otići u Zagreb, jer je odatle koordiniran dolazak nekih aviona sa humanitarnom pomoći u Sarajevo, ukrcao se na njemački vojni avion i stigao u grad pod opsadom. U prvih nekoliko sati upoznao je fotografa Johna Downinga u hotelu Holiday Inn.

“Tada sam još pričao svoju priču da sam novinar u mediju koji sam izmislio. U tom sam trenutku shvatio ozbiljnost situacije i shvatio sam da je John očigledno fotonovinar.”

Shvatio je da Johnu ne može lagati i priznao mu sve. John je bio priznati britanski fotograf, osvajač brojnih međunarodnih nagrada i nosilac Ordena Britanskog carstva za svoj doprinos novinarstvu.

“Bio je impresioniran, ali i zabrinut, zbog čega me je uzeo pod svoje.”

alt text
John Downing u Sarajevu 1992. Autor nepoznat.

Pratio je, kaže, Johna i slikao što on slika. Prva slika koju je napravio bila je slika dvoje ubijene djece. Radi se o slici dvogodišnje Vedrane Glavaš i četrnaestomjesečnog Rokija Sulejmanovića, koji su bili u autobusu kojim su iz Sarajeva trebali biti evakuisani štićenici doma Ljubica Ivezić. Na autobus su ispaljeni snajperi sa položaja Vojske Republike Srpske, a dvoje djece je ubijeno.

“U tom trenutku sam doživio nadahnjujući trenutak strahopoštovanja i rekao sam da ću se time baviti cijeli život.”

Vraća se u SAD, gdje završava kurseve fotografije na fakultetu i u Sarajevo ponovo stiže u ljeto 1993. Pohađao je nekoliko kurseva fotografije na fakultetu u međuvremenu. Boravak u Holiday Innu mu je bio skup, pa se smjestio u kući Aide, koja je godinu ranije, prevodila za Downinga. I dalje, kaže, nije bio fotograf.

“S djecom je bilo lako. Tako da sam samo hodao Sarajevom i ako pogledate slike, uglavnom su djeca na njima.”

‘Niz nevjerovatnih slučajnosti’

Downing je preminuo 2020. Džemil je to slučajno vidio kod jedne kolegice koja je napisala In memoriam o fotografu. Kliknuo je da pročita i vidio jednu sliku Downinga iz Sarajeva koju je uslikao Thomas Hurst.

“I pomislim: Vidi, i on bio u Sarajevu.”

alt text
Dopisnik Reutersa Kurt Schork (lijevo) i Thomas Hurst (desno) pomažu čovjeku koga je pogodio snajper u hotelu Holiday Inn, Sarajevo 1992. Autor: John Downing

Javio mu se na Facebooku, ali je Thomas odgovorio nekoliko mjeseci kasnije. Prvo pitanje je bilo: “Kako ti znaš za mene?” Thomas tada shvata da je Džemil u potrazi za uspomenom na brata i zamoli ga za lokaciju gdje je živio tokom rata.

“Ja mu dam ime ulice, Frontovska, iznad Baščaršije u Starom gradu, ispod Špicaste stijene i dam mu tačne koordinate. Kaže ja sam živio u sadašnjoj Safvet-bega Bašagića, kod te i te porodice. Ja sam mnogo puta prolazio tim tvojim ulicama”, priča Džemil.

“Nisam mu ovo rekao, ali sam jednostavno znao da imam sliku”, dodaje Thomas.

Mislio je da, ako iko u svijetu ima sliku, onda je to on.

“Nikada ne bih uslikao slike koje sam uslikao ’93. djece kako gledaju u kameru. To nije slika, nikada neće biti objavljena”, navodi Thomas, dodajući da je, nakon što je naučio šta je fotonovinarstvo, shvatio je da njegove slike iz Sarajeva nisu profesionalne. Zbog čega ih nikada nije izradio.

Međutim, nakon kontakta s Džemilom, vadi negative sa tavana, kupuje skener i počinje da šalje slike Džemilu.

“25. marta dolazi mi mail dok sam autu. Ide jedna, druga treća slika…I slika mene kako držim macu”, prisjeća se Džemil.

Džemil u Sarajevu 1993. Autor: Thomas Hurst
Džemil u Sarajevu 1993. Autor: Thomas Hurst

“Ja sam počeo plakati. Te suze se ne mogu opisati. I tuga i radost pomiješane.”

Pola sata kasnije, u drugom mailu, Thomas šalje i grupnu sliku na kojoj su Džemil i njegov brat Amel.

Klikni na "like" i pridruži nam se na Facebooku







“Onda se više nisam mogao kontrolisati, što se tiče emocija, tuge i sreće…Jednostavno želite da se vratite u taj momenat, da zapamtite što više, da uzmete. Sjećam se i ulice i kuće. Svi su prijatelji živi sa slike osim mog brata”, kaže Džemil.

Kada mu je Džemil potvrdio da je našao njegovog brata i Thomasa su savladale emocije.

“Samo sam plakao. Kakav jak splet značajnih događaja tokom 30 godina, u kome su se sve stvari morale baš tako desiti. Morao sam biti neiskusan fotograf, jer iskusan fotograf nema takve slike. Morao sam odsjesti u tom kvartu i morao sam imati negative.”

Slika Thomasa Hursta iz 1993. na kojoj su Amel Hodžić (gore u sredini, u zelenoj majici) i njegov brat Džemil (skroz desno) sa prijateljima iz ulice.
Slika Thomasa Hursta iz 1993. na kojoj su Amel Hodžić (gore u sredini, u zelenoj majici) i njegov brat Džemil (skroz desno) sa prijateljima iz ulice.

Amel Hodžić ubijen je 3. maja 1995. godine snajperom sa Špicaste stijene sa položaja Vojske Republike Srpske, nekoliko metara dalje od mjesta na kom je nastala slika. U Sarajevu je, tokom rata, ubijeno 1. 601 dijete.

“Kada je Amel ubijen, moja mama nije više željela da živimo u istoj ulici. U roku od dvije sedmice mi smo morali otići, preselili smo se na Bjelave. Nju je to svaki dan podsjećalo, jer je Amel izdahnuo na njenom krilu, skoro pa ispred kuće”, navodi Džemil.

Život poslije rata

Nakon školovanja u Sarajevu, Džemil 2007. odlazi u Katar, gdje radi kao video montažer na Al Jazeeri u dokumentarnom odjeljenju. Ima 39 godina i sina kome je dao ime ubijenog brata Amela.

“Tako da bez obzira na sve mi smo pobijedili.”

alt text
Džemil Hodžić, lična arhiva

Kaže da su, osim Amela, druga djeca sa slike preživjela. Dodaje kako imaju jako lijep život.
“Nisi nas ubio iako si htio”, kaže Džemil.

“Uzeli su nam mladost i svašta nešto, ali mi ćemo gledati da to nadoknadimo i vratimo na neki drugi način.”

I danas se druži sa Elvisom, jednim od dječaka sa Thomasove slike, kada god dođe u Sarajevo.

alt text
Elvis Zlatić, Sarajevo 1993. Autor: Thomas Hurst

Na nekim slikama iz opkoljenog Sarajeva, čini se, kako se život u taj grad neće vratiti. “Teško je zamisliti kako normalan život izgleda u tom momentu”, navodi Thomas. Međutim, sada kada je u kontaktu sa Džemilom, Thomas kaže da osjeća zahvalnost.

“Znači da postoji nada i šansa za izliječenjem…Zahvalan sam da je mnogo tih ljudi dobilo šansu da odrastu. Volio bih da mislim da postoji generacija djece iz Sarajeva koji su uzeli to iskustvo i koje ih je napravilo plemenitijim i strpljivijim.”

Hurst je, nakon Bosne, bio na Kosovu ’99., radeći kao freelance fotograf slikajući za Time, New York Times i druge medije. Slikao je i u Ruandi, Afganistanu, te 2004. u Iraku.

“Napustio sam ratnu fotografiju 2009. Jer nakon skoro 20 godina, vjerovao sam da, ako ljudi znaju šta se dešava, ako to vide, da će tražiti promjenu. Ali, promjena ne dolazi iz znanja. Dolazi iz srca. A informacija sama po sebi ne mijenja srce.”

alt text
Thomas Hurst, Kosovo 1999.

Ali, nakon snažnog iskustva sa slikom iz Sarajeva, u njemu se ponovo probudila želja za ratnom fotografijom, zbog čega odlazi u Mijanmar, odakle se vratio prije nekoliko dana.

“Ne znaš uvijek na koga ćeš uticati. Ne znaš uvijek koliko su važne slike koje uslikaš. Ili da to može biti važno trideset godina kasnije. I tako je probudila (slika) u meni želju da se vratim na teren i vidim jesam li još u tome.”

‘Projekat veći od mene’

Koliko god Sniper Alley priča priču o djetinjstvu i životu u opkoljenom gradu, Džemil navodi da je to i priča o fotografima koji su dokumentovali te dane. Na spisku fotografa koji imaju slike iz ratnog Sarajeva Džemil ima 286 osoba, a 92 su galerije na stranici.

“Ja ovo sve vidim kao odgovornost, ali i veliku pobjedu. Svaki put kada neko ispod slike napiše da je živ, da radi, da je u Americi, da radi bilo šta, moja prva pomisao je da je to pobjeda.”

alt text
Thomas Hurst u Sarajevu, 1993. Autor: John Downing

Njegov brat je imao 16 godina kada je ubijen i išao je u drugi razred umjetničke škole.

“Imam osjećaj da sam njegovu zaostavštinu, neki njegov život koji on nije mogao ispuniti, imam osjećaj da sam ja nastavio. Uvijek je on u porodici bio taj koji je bio umjetnik, ljevicom crtao, nikada nisam ni sanjao da ću biti tu gdje jesam. Postoji taj žal, na neki način sam na njega gledao kao puno vrijednijeg i kvalitetnijeg. Ovo čime se ja danas bavim na neki način je podsvijesno za njega.”

Nedovršena levha, odnosno kaligrafski citat iz Kurana, njegovog brata, izložena je u Muzeju ratnog djetinjstva, koji u svojoj postavci također dočarava djetinjstvo pod snajperskom vatrom i granatiranjem.

alt text
Levha, eksponat u Muzeju ratnog djetinjstva

“Kada se gledaju te slike ratne prvi je uspjeh da smo preživjeli. Nikada ne kažem samo je Amel poginuo sa slike, nije samo meni je on sve, ali opet može se reći da je sreća pa je samo jedan poginuo sa slike, ali mogla je biti granata pa nas sve ubiti.”

Pročitajte i ovo: ‘Da smo znali’.

Thomas je od 2011. do 2014. bio i pastor kršćanske crkve Mars Hill Bellevue.

“Nije uobičajeni posao sa strane za fotografa”, priznaje on.

alt text
Lična arhiva Thomasa Hursta

Ovaj trostruki dobitnik nagrade World Press ističe da je u Mijanmaru naučio da ima mnogo više strpljenja.

“Volio bih da se vratim potpuno ratnoj fotografiji danas, ali imam brak i petoro djece…Moja želja je da će se stvari početi pomjerati i da će možda biti prilike da još iskoristim taj dar i pomognem drugima.”

Zaključuje da je uočio dvije stvari koje su zajedničke svim ratištima sa kojih je slikao.

“Jedna je nevjerovatna ljubaznost i ljepota. Ljudi bi ti dali sve, a koji nemaju ništa. Druga stvar koju sam vidio je da strah može normalne ljude natjerati da učine vrlo nasilne i gnusne stvari u pokušaju da zaštite porodice.”

Iako je cilj zbog koga je počeo raditi na Sniper Alley projektu ispunjen i Džemil sada ima uspomenu iz doba opsade, projekat je vremenom prerastao njegovu priču i postao arhiva života u gradu koji je držan na nišanu snajpera 44 mjeseca. I u kome je ubijena 11.541 osoba.

Nijedna individualna optužnica protiv snajperista nije podignuta ni pred Sudom u Hagu, niti pred pravosudnim institucijama u Bosni i Hercegovini.


Comments

Komentariši

Loading…

0

What do you think?

NIKADA SE NE POJAVLJUJE U JAVNOSTI: Evo kako izgleda supruga našeg glumca Senada Bašića

Danijela Martinović važi za jednu od najljepših žena na estradi, a evo kako izgleda njena sestra