O teškim psihičkim bolestima, teško se govori, ali Karla je našla snage

– Bojim se zaspati. Jer ću vjerojatno ružno sanjati. Bojim se samoće i bojim se društva. Bojim se bolesti, bojim se straha. Dakle, bojim se živjeti, rekla je Karla.

Shizofrenija je bolest koja izaziva najkraće rečeno promijenjenu percepciju. Promjene u mišljenjima, promjene u osjećajima, promjene u ponašanju. Neki kažu da je to raspad cijelog sistema.

Karla je naglasila kako je imala dojam da joj je mozak poput Lego kockica, da se raspada na komadiće, te da joj misao od početka do kraja ne može biti suvisla, nego kao da je od kompjutora žicu pregrizao neki miš.

Poručila je kako je imala dojam kao da dva glasa govore.

– Svaki jedna telefonska slušalica na jedno uho, i ti glasovi su bili religijski obojeni i svađali su se u mojoj glavi i obraćali su mi se, i uz to, ako ti slušaš dva neka druga glasa, ti ne možeš uživati na rođendanskom tulumu razrednog prijatelja, dodala je.

Kao učenik Karla je bila savršena, ili je bar težila tome da bude savršena.

– Prolazila sam s 5.0 u osnovnoj školi i cijelu gimnaziju, bila sam svojevrsna zvijezda u školi. Kad sam se razboljela svi su se jako iznenadili, i u početku mi nisu vjerovali ni profesori, čak ni roditelji. I ono što se često dogodi, da se bolest zamaskira, pojavljuje se i onda se zamijeni za nešto za što ljudi kažu “pubertetske mušice”. Bila sam u bolnici 15-16 puta na psihijatrijskom odjelu, to su višemjesečne hospitalizacije, to nikad ne traje dva-tri dana ili tjedan dana, to bude tri tjedna, tri mjeseca. Bila sam i po šest mjeseci u bolnici, kad postaneš već dio bolničkog inventara, ispričala je Karla Kuzle. 

– Elektrošokovi se nazivaju zapravo elektrostimulacija mozga, dobila sam ih sedam. Ljudi me pitaju da li mi je to pomoglo – ja im ne znam odgovoriti jer sam ja zaboravila godinu dana života prije elektrostimulacija i godinu dana poslije. Primjerice, moja majka je uvijek mi kupovala časopise za u bolnicu, i kad smo došli kući iz bolnice ponijeli smo te časopise, to ljeto je poginula Ena Begović. Bila je na naslovnici jednih novina i ja bih se svako jutro ponovno zaprepastila “O Bože, pa umrla je Ena Begović!”. Jer je meni, poput neke komedije ili filma koji tako postoji, pamćenje bilo takvo da se ja drugo jutro ne bih uopće sjećala što se desilo prethodnoga dana. Mama mi je ispričala da je tada jako plakala, a ja da sam joj rekla – pa nemoj plakati, bar mi više ne moraš kupovati nove časopise jer su mi ovi svako jutro opet novi, dodala je.

Hrabra Karla Kuzle kazala je kako je njezina majka odlučila da želi umrijeti.

– Uvjerena sam da se na taj očajnički korak odlučila da bih ja bila sretna. To zvuči paradoksalno, ali zapravo nije. Ona je, kad je ušla u klimakterij, dobila jedno pet fizičkih dijagnoza. Jako je oslabila, već je teško stajala i teško hodala, i vidjela je da će postati i ona teret, a da neće imati tko voditi brigu. I odlučila se na taj očajnički korak nanijevši neizmjernu bol meni i tati, istaknula je Karla.

Klikni na "like" i pridruži nam se na Facebooku

Kazala je da ju je mama uvijek poticala na pisanje, što je uvijek i radila.

– Ponešto sam i objavljivala u časopisima i dobila neke nagrade. Njoj sam obećala da ću napisati knjigu o ovoj patnji što smo prolazili i što sam prošla, i kad sam se nakon nekoliko godina dovoljno pribrala, skupila sam hrabrost i snage govoriti o toj temi, jer teško je govoriti i teško je pisati. Pisanje djeluje terapeutski jer ti izbaciš iz sebe, ali sjećanja su bolna, ružna i teška, poručila je.

– Moja velika ljubav je pisana riječ. Ja sam se zainteresirala za terapijsko pisanje, ali terapijsko pisanje ima svoje posebne zakonitosti i nakon što sam to sve proučavala i kad sam se osjetila spremnom pitala sam Ministarstvo obrazovanja – je li je meni dopušteno na Internetu pitati ljude bi li mi vodili, odnosno ja bi vodila, a polaznici sudjelovali, radionicu terapijskog pisanja, naglasila je.

Karla kaže da se boji da neće biti prihvaćena.

– I bojim se prihvaćanja, jer to može postati zlatna krletka. Bojim se da me nisu dobro razumjeli, jer nisam dobro objasnila. Ali bojim se i da previše pričam. Ja danas živim sa svojim suprugom i sa svojim tatom. Tata je već u poodmakloj dobi, mi se brinemo o njemu koliko najviše možemo. Nemamo djece, nismo se usudili imati djecu – odluku smo donijeli zajednički prije stupanja u brak, jer lijekovi koje ja pijem izazivaju teške malformacije ploda. A dijete bi možda opet i naslijedilo moju bolest, rekla je.

Karla živi sa suprugom za kojeg ima samo riječi hvale.

– Da nema njega ja se vjerojatno nikad ne bih oporavila od majčine smrti. Nastojim izvući maksimalno iz života koji mi je darovan. Kako sam uvjerena da je moja majka dala svoj život da bi njeno dijete bilo sretno, osjećam obavezu da živim sretnim i ispunjenim životom koliko mi najviše moje okolnosti i prilike omogućavaju, zaključila je hrabra Karla.