Redakcija
Preskočite na sadržaj
Rudar Alija Sirotanović proglašen je herojem socijalističkog rada, a bio je poznat kao skroman čovjek. Titu je poručio da rudarima “samo trebaju veće lopate”. U jednom intervjuu otkrio je više o svojoj profesiji i svakodnevnici.
Intervju je radio Ninoslav Mileković, a u online formatu ga je objavio Yugopapir.
Njegova je ljubav crna i hladna. Njegova je ljubav crvena i vrela. On zna samo za hladnu, znojem mišica i srca orošenu ljubav, pronađenu pod zemljom, u mračnim hodnicima Breze. U njoj je živio, opasan hiljadama tona iskopanog uglja. Crvenu boju svoje ljubavi i njen plam, poklanjao je drugim ljudima, poletu i zanosu, svojoj želji da svima bude lijepo.
O čemu je mislio, šta je osjećao Alija Sirotanović, Stahanovac, Bosanac, u vrijeme dok je provodio pod zemljom 16 sati među crnim horizontima uglja:
“Ništa ja… Meni nije bilo ništa… Meni je bilo važno samo da što više tona uglja izbacim, da što više od sebe dam. Kažete – ugalj je grijao, davao struju, pokretao lokomotive… Ne znam ja… Ja sam samo znao da radim za petogodišnji plan, za… za… za nešto lijepo…”
Smiješi se bista
Od mjesta, do kojeg se može stići kolima, pa do onih nekoliko kuća na vrhu brda, pored sela Titorića, vodi kroz šumu četiri kilometra duga staza, koja nije ni kozja.
Na vrhu okomite padine naherena ograda, velika zelena bašta, klupica po kojoj su, sudeći po bijelim tragovima, nedavno kokoši vršljale, jedan veliki crni pas, mnogo ljutitog laveža i malo povijena, ali stasita figura:
“Ja sam Alija Sirotanović…”
Oči plave, tople, pitome. Lice crnpurasto, zborano, a ipak mladoliko, svježe. Poziv da uđemo u kuću pred čijim vratima stoji bosonogo djevojče u šalvarama. Alija se dugo izuva. Prolazimo kroz blistavo čist hodnik, pored sobe u kojoj iz starog francuskog šporeta svjetluca plamen. Kraj je aprila, ali je na Livadama, kako se zove brdo, hladno.
Alija nas poziva u drugu sobu. Iako je do večer još daleko, pali svjetlo. Sijalica od 25 svijeća žutom svjetlošću obasipa hladan pod, jedan ležaj, nekoliko stolica, mali stočić i uspomene:
“Drug Tito me je primitao i pitao šta nama rudarima treba. Ja sam mu rek’o, ne znam kako sam ga oslovio, sa druže Tito ili druže Predsjedniče, treba nam struja… Davno je to bilo…”
Ta davno dobijena svjetlost obasjava bistu čovjeka s rudarskim šljemom. Lice mlado, bez bora, osmijeh širok, obojen nekom unutrašnjom spoznajom sreće:
“Kad pogledam na nju, na bistu… Mladosti nema… Ostarilo se… Šezdeset i prva godina. Ali, jope’ je dobro. Zdrav sam za sada dobro, život me služi dobro, kod kuće radim, imam kravicu, imam konja, imam nešto zemljice… To deveram, radim… A ovo, nju, svoju bistu, ja donio iz Breze… Ima jedna i u Sarajevu. Jedna u Sarajevu, jedna ovdje… Meni dali, ja kud ću, već ovdje.”
Pod žutim svjetlom slabašne sijalice, smiješi se mlado lice Alije Sirtanovića, Stahanovca i Bosanca… Smiješi se bista, lice bez bora…
Srušeni rekordi
U enciklopediji piše: “Stahanovski pokret, pokret za veću produktivnost rada; nastao 1935. u SSSR, u vrijeme borbe za ostvarivanje petogodišnjih planova; dobio naziv po Alekseju Grigorijeviču Stahanovu. Sličan pokret za visoku produktivnost rada u rudarstvu nastao je kod nas u Brezi 1949. u kome se istakao Alija Sirotanović.”
Otac je bio rudar. Alija je slušao kako bi, kada je dolazio kući jednom sedmično pričao majci šta se dešava u rudniku. Činilo mu se da je svijet rudnika jedini svijet za koji vrijedi živjeti. Postao je rudak, čovjek čiji život najintenzivnije traje – pod zemljom:
“Mi rudari, mi smo naučili… Meni je lakše bilo raditi u rudniku, u jami dolje, neg’ vani. Ja vam vani ne mogu raditi… To sam uvijek govorio i govorim… Mi smo tako obikli, mi rudari. U nas je unišla ona struja, kako kažemo… jedna… eto, volja, volja rudara da idu u jamu i gotovo. Eto, tako ti je u nas…”
Tako je u njih. Tako je bilo i onda kada je shvatio da treba mnogo raditi. Da se treba takmičiti da bi bilo više njegove crvene ljubavi, hladne dok je kopa, tople u kućama, centralama, lokomotivama. Počeo je da se takmiči. Sa svima. Obišao je sve rudnike u Jugoslaviji i uvijek bio najbolji. I onda… Nije riješio, jednostavno je ušao u jamu da sruši rekord Stahanova, da iskopa više uglja, da postavi novi rekord:
“Kad sam se takmičio sa našim rudarima i pobjeđivao, došlo je da pobijedimo Stahanova. I baš se osnovala komisija, koja je došla iz Sarajeva. Ja sam radio u ‘A’ reviru, radio je Škobić Nikola i radio je neki Babajić iz Tuzle. Radili smo tude… Ja sam ih uvijek pobjeđivao, kad je bilo zadnje. Kad su nam izračunali tone, ispalo je da ne izlazi da smo pobijedili Stahanova. Kaže – treba jope’ u jamu… Treba se još takmičiti… Treba da se takmičimo Škobić i ja i međusobno. I onda smo se takmičili. Ja sam dao prvu smjenu, 367 kolica, a Škobić je dao nešto oko 327, tako nešto… Tuden sam ja pobjedio. I kad se sve izračunalo, kaže: pobjedili Stahanova u Jugoslaviji… I tako… To je bilo 1949.”
Rudarska tradicija
I sin je bio u jami.
“Imao sam ja sina… Oženio ga pa je odslužio armiju pa je počeo radit kao bravar u jami pa je dobio ‘ekemiju i umro je… I nemam ja sad… Samo smo unuka, žena i ja… Šta moremo.”
Na zidovima sobe povelje, diplome… Orden rada prvog, drugog reda, medalje, “neka druga odlikovanja”, kako kaže Alija, titula počasnog odbornika Breze, dobijena ovih dana… Priznanja:
“Radio sam 25 godina, stalo u jami, u rudniku i doš’o sam u penziju. Penzija nije loša. Fina…”
Kafu iz fildžana i meku šljivovicu služi djevojčurak moderno odjeven. U njoj prepoznajemo djevojčicu odjevenu u dimije koja nas je dočekala pred kućom:
“To je moja unuka, Zlata… Kćer mog sina… I nikog više nemam…”
Trogodišnja djevojčica posluje oko Alijinog džepa. On ne primjećuje da mu ona zavlači ručicu u džep i izvlači kesu duhana. Duhan se rasipa po podu. Kolega Nikola Dević fotografiše.
Prije 27 godina, kao mladi fotoreporter, snimao je Aliju Sirtanovića u rudniku. Stare fotografije nose datum: 25. decembar 1948. Na njima mlad čovjek, bujnih mišica, naliježe na bušilicu otvarajući nove rane svojoj crnoj i crvenoj ljubavi, naslagama uglja.
Sa fotografija gledaju iste oči. Sve ostalo se promijenilo. Mišice su iskopnile u bezbrojnim tonama uglja. Mekana šljivka klizi niz grlo.
“Nemojte baš grubo reć’”, smije se Alija, “al’ mi rudari volim popit’. Volimo rakiju… Koliko smo se puta znali nalit’.”
Kolega Dević, koji nije rudar, ali mu to ne smeta da volji šljivku, prisjeća se:
“Pa da, i 1948. kad smo završili posao, sjeli smo… gdje bješe? A, da, sjeli smo kod vas, u menzi. Bila je neka daskovača…”
Razgovor jenjava. Kazali smo. Slikali smo. Buljuk djevojčica i dječaka sjatio se oko Alije. Pitamo djevojčicu kako se zove. U njenom glasu osjeća se ponos dok izgovara prezime:
“Mubera Sirotanović, a zovu me Zlata, jer su me tako prozvali dok sam bila još sasvim mala.”
“Mubera ove godine završava osnovnu školu. A poslije?”
“Vjerovatno ću u gimnaziju, a poslije ne neki fakultet. Ne znam koji…”
“Dat ćemo je u škole. Neka ne bude nepismena kao ja. Ja sam samouk, samo sam naučio da se potpišem i pročitam ponešto.”
A u enciklopediji, koja povlađuje ljudskoj želji da sazna što više o svemu, pored imena najpoznatijih ličnosti piše:
“Sličan pokret za visoku produktivnost rada… u kome se istakao Alija Sirotanović…”
Alija je svoj potpis, svojom bušilicom, upisao u historiju… ili bar u enciklopedije. Crni pas galami. Alija nas prati do početka silaska niz Livade. Stisak ruke, osmijeh toplih plavih očiju i povratak svakodnevnici:
“Silazim često u Brezu. Razgovaram sa predsjednikom i ostalim o problemima koje imamo. Eto, poslije uvođenja struje počeli smo da gradimo put, skoro 30 godina je prošlo, a puta još nema… Izvinite…”
Zamolili smo čovjeka pred čijom smo kućom ostavili kola, dolje na drumu, da ih malo pripazi. On nas je odveo na početak staze prema Alijinoj kući. Noge klecaju od neuobičajene šetnje uzbro i nizbrdo. Sutra ćemo, garantovano, vući noge kao penzionisani kauboji…
Dolazimo do kola, pored kojih nas dočekuje naš ljubazni informator, zagledan u tablice. Poslije pozdrava i pitanja jesmo li preživjeli pentranje, slijedi nova radoznalost:
“Izvinite, jeste li vi potegli čak iz Beograda da nađete Aliju Sirotanovića?”
Kada je čuo potvrdan odgovor uslijedilo je pitanje, više nalik na konstataciju:
“A Bog ga… Zar ga i tamo znaju?”
