Redakcija
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Foto: Wikipedia / Savka, Tripalo i Tito
U ranu zoru 11. siječnja 1972. godine uhićeno je deset sudionika Hrvatskog proljeća. Uhićeni su poimence: Franjo Tuđman, Marko Veselica, Šime Đodan, Hrvoje Šošić, Vlado Gotovac, Vlatko Pavletić, Jozo Ivičević-Bakulić, Ante Glibota, Zvonimir Komarica i Ante Bačić.
Bila je to posljedica Titove odluke o gušenju pokreta, koja je donesena još prethodne godine na sjednici u Karađorđevu i zbog koje je veći dio hrvatskog republičkog vodstva već bio uklonjen s položaja. U stanovima uhićenih provedena je premetačina koja je trajala satima, no u kojoj nisu pronađeni dokumenti o zavjeri protiv države.
Uhićenici su dovedeni pred sudove, pod optužbama za nacionalizam, kontrarevolucionarstvo i separatizam. Sljedećih dana uhićeni su i drugi pojedinci, a mnogi su ostali bez posla.
Val političkog, policijskog i obavještajnog terora u Hrvatskoj potkraj i tijekom 1972. godine prouzročio je najveći egzodus Hrvata od propasti NDH. U inozemstvo su bili prisiljeni otići mnogi hrvatski intelektualci poput Brune Bušića, Ivana Cerovca, Zlatka Markusa…
Foto: Jutarnji.hr / Nakon izbora Savke Dabčević-Kučar CK SKH (slijeva nadesno) Pero Pirker, Dušan Bilandžić, Milka Planinc, Jure Bilić, Jelica Radojčević, Marko Koprtla, Savka Dabčević-Kučar, Dušan Dragosavac, Vladimi Bakarić, Ema Derossi-Bjelajac, Miko Tripalo i Ante Josipović
Obračun s nepoćudnim Hrvatima rezultirao je famoznom hrvatskom šutnjom, prekinutom tek novim demokratskim pokretom koncem 1980-ih, koji je konačno doveo do državnog osamostaljenja Hrvatske.
Hrvatsko proljeće bilo je nacionalni pokret nastao u redovima Saveza komunista Hrvatske 1970. i 1971. protiv unitarizma, s kojim su išle ukorak i težnje za reformom gospodarskoga, kulturnog i političkog života u kulturnim institucijama, među intelektualcima, znanstvenicima i studentima.
Cilj te nacionalno svjesne struje u SKH bio je sukladno mogućnostima i ideoloških ograničenja u SR Hrvatskoj obrazovati stranačke kadrove koji će biti nacionalno orijentirani te ih razmjestiti diljem važnih mjesta u državnoj, gospodarskoj i stranačkoj upravi a radi suzbijanja centralističkih tendencija iz Beograda.
Foto: Internet / Bruno Bušić, simbol hrvatskog disidentskog otpora
Hrvatsko proljeće je u užem smislu trajalo od X. sjednice CK SKH u siječnju 1970. na kojoj je osuđen unitarizam Miloša Žanka, do njegova slamanja na sjednici Predsjedništva CK SKJ u Karađorđevu, 29. studenoga 1971.
U širem smislu, hrvatsko proljeće počinje od Brijunskog plenuma 1966. na kojem se SK obračunao s tajnom policijom na čelu s Aleksandrom Rankovićem i time potaknuo reformske snage unutar sebe i u društvu.
Inače, politički protivnici su Hrvatsko proljeće nazivali i masovni pokret, odnosno MASPOK. To je naziv za reformno razdoblje u hrvatskoj politici, društvu i kulturi, posebno obilježeno legitimiranjem hrvatskog nacionalnog identiteta i traženjima, koja iz njega proizlaze.
Najistaknutiji protagonisti hrvatskog proljeća od političara su Savka Dabčević-Kučar, Miko Tripalo, Pero Pirker, Ivan Šibl, Dragutin Haramija i dr., od intelektualaca Vlado Gotovac, Marko Veselica, a među studentima Dražen Budiša i Ivan Zvonimir Čičak, koji su, kao i brojni drugi osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne.
