Glupan šteti sebi i društvu

Advent u Zagrebu uprizorenje je života ljudi ne očekuju ništa, napisao je prije nekoliko godine Boris Beck, ističe novinarka Maja Sever u najavnom prilogu o ovom novinaru, publicistu i književniku. 

– Adventi u srednjoeuropskim katoličkim zemljama su fini, tihi, mirni i kulturni. Mi smo patentirali nešto jedinstveno – balkanski advent, kaže Boris Beck ove godine, kada je s ekipom emisije Nu2 prošeteo po, kako ga zove, zimskom Zrču i priznao:

– Zima je, sumorno je i svi se žele zabaviti, da malo imamo nekakvog druženja u svijetlu, ali su zapravo skroz zaboravili na siromašno dijete, rekao je.

Božić je inscenacija radosti ali i potiče mahnitost kod ljudi

Nakon uvodnog priloga, obojenog božićnim tonom, voditelj i urednik Aleksandar Stanković čestitao je Božić svim gledateljima koji ga slave, naravno i svojem gostu, koji je uzvratio čestitkom.

Na pitanje je li on Grinch i hoće li, s obzirom na svoje kolumne i razmišljanja o Božiću, ukrasti Božić, Boris Beck odgovara kako “ponekad mozak, onako sam, proizvodi “pomalo kisele misli, ali ne prekisele”. Smatra da ljudi više vole Božić nego Uskrs zato što je Božić, kako kaže, inscenacija radosti.

– Božić je neobavezan, Božić je vrijeme darivanja. Konačno, tu je neko dijete koje obećava budućnost, a Uskrs dolazi nakon Velikog petka, nakon muke i stradanja. Uskrs nas uvijek podsjeća na to da smo smrtna bića i da moramo proći kroz tu strašnu muku da bismo, ako netko vjeruje, došli do uskrsnuća. A Božić je čista radost i nekako nam više odgovara ovo trošenje i bezbrižnost od pokojničkoga  uvoda u Uskrs, objasnio je zašto ljudi vole Božić.  

Bio je to i uvod u njegovo objašnjenje mahnitog ponašanja ljudi uoči Božića. 

– Mahnitost je, to sam pročitao kod jednog starog pisca koji piše mlađoj osobi dajući joj različite savjete za odgoj, pa joj kaže kako može biti sretna jer je dobra, pametna, zdrava, a ne toliki jadni koji su glupi, ludi ili mahniti. Ludost i mahnitost nije isto. Netko može biti lud, a sretan. Mahnit čovjek ne mora biti glup, ali mahnitog čovjeka nešto goni, tjera. On ima neku opsesiju, mora nešto poduzeti. Onda tu mahnitost nehotice prenosi na druge. Ti mahniti ljudi zapravo mogu biti uspješni i mahnitost čak postane neki uzor koji bi se trebao slijediti. Nakon što sam to pročitao, počeo sam malo drugačije gledati svijet i primijetio sam da ima dosta mahnitosti oko nas.

Zaključio je kako se mahnitost posebno očituje u vrijeme Božića jer na nas radi veliki pritisak.

–  Moramo nakupovati puno darova, moramo kupiti bor, on mora biti okićen i mora biti milijun stvari oko svega. Kada zbilja dođe taj Božić, odnosno Badnjak i djeca dobiju darove, mi onda svi klonemo. Zato nam treba Štefanje – da se oporavimo, rekao je Beck.

Komentirao je i kako se s takvim pritiskom Božića nosi u vlastitoj obitelji:

– Božić je vrlo stresan, sada su djeca već velika pa nije tako strašno, ali kad su djeca mala, kod njih doalzi do takvog uzbuđenja da, kao i ponekad kod rođendana, počnu plakati u onim najsretnijim trenucima jer je to sve zbilja previše za njih, kazao je. 

Značenje vjere i pisanje o vjeri  

– Čovjek nikada ne pronađe sam sebi, uvijek ga drugi nađu, kazao je Beck komentirajući Stankovićevu napomenu, koji je kao uvod u temu pisanja o vjeri podsjetio kako su Borisa Becka u izdavačkoj kući Ljevak jednom opisali “kao kolumnista koji prati društvene i medijske fe nomene i pokušava naći smisao u onome što se čini besmislenim”.

Prijelomni trenutak – odnos vjere i književnosti  kao plodno tlo za pisanje

– Kad sam radio u Vijencu, dogodilo mi se da je jedna kolegica, Nataša Govedić koja je tada bila urednica, a ja skromni suradnik, a uređivala je temu vjera i književnost, pitala me bih li ja sudjelovao nekakvim formama. Pristao sam i sjetio se Umberta Ecca i njegova romana Ime ruže u kojem je rečenica “Svuda sam tražio mir ali našao sam ga jedino u kutu uz knjigu.” To mi se vrlo svidjelo jer donekle opisuje mene, a zgodno je u “Imenu ruže” što ta knjiga može biti i beletristika ili može biti nekakva vjerska knjiga. Bio mi je to zgodan ‘šlagvort’ i ja sam napisao neki tekst. To sam zapamtio jer je to zaista bio neki prijelomni dio mog života, a nisam znao, rekao je. 

Opisao je kako mu je nakog teksta koji je tada objavio prišlo, kako kaže, nekoliko vrlo ozbiljnih ljudi, profesora na fakultetu i autora koji su mu pohvalili članak i privatno priznali da i sami vrlo slično razmišljaju o odnosu vjere i književnosti, ali nikada o tome ne pišu i nikada o tome javno ne govore.

– To me je zbunilo jer sam shvatio da u toj intelektualnoj, sveučilišnoj i liberalnoj sredini postoji interes za tim temama, postoji i veliko znanje, ali i nelagoda da s o tome govori. Meni nije nelagodno govoriti ni o čemu i tako sam našao jedno plodno polje za svoje pisanje.  U Hrvatskoj zapravo vjera ima veliku važnost i crkva utjecaj na ljude, a praktički nemate novinara koji je specijaliziran za to područje, osim čini mi se, Darka Pavičića  i Drage Pilsela, ali i oni to sa specifične strane motre, nije to ono redovno praćenje. Kao što postoji sportska rubrika, zašto ne bi  i takva bila, rekao je Beck. Dodao je kako je njegov idealni čitatelj od početka bio ne isključivo vjernik, nego obrazovan, liberaralan i čitatelj koji u načelu ne ide u crkvu. 

Priča o COVID-u – zdravlje duše zamijenilo je zdravlje tijela

Kolumne koje objavljuje u Večernjem listu, u nešto su proširenom izdanju objavljene u knjizi Potemkinove ruševine, a kako ih u posljednjih godinu i pol obilježava situacija s COVID-om, dio njegova interesa su i posljedice koje na ljude ostavlja pandemija. 

– To je vrlo kompliciran i veliki fenomen koji je doveo do velike podjele u društvu. Mi smo se čak negdje “fifti-fifti” podijelili, čak je i neka vrsta revolucije nastala. Mislim da je pitanje stvarno složeno i komplicirano. Kaže prof. Bertošek, kaže istina je, moja baka kaže, gledala sam  na televiziji, a intelektualac kaže – istina je – to sam ja razmišljao. Tako da su to, malo ironično ću reći,  ali primijetilo se  da ova gibanja oko COVID potvrda, referenduma i različitih stvari nisu povezani s vjerom, međutim jesu na neki način. To nije vjera nego pseudovjera, jer mi više ne vjerujemo u vječni život. Čovjek više nema  dušu i mi smo to doživjeli kao veliki napredak znanosti i civilizacije. Međutim, kad čovjek nema dušu, ostane mu samo tijelo. Kao što se nekada brinuo za vječnost duše, sada se brine za vječno tijelo. Zdravlje duše zamijenilo je zdravlje tijela , a mjesto svećenika zauzeo je liječnik. To vidimo i po tome, ako gledate povijest, bilo je   mnogo liječnika na različitim političkim funkcijama, a sad imamo vrlo mnogo liječnika u politici, a svećenika nemamo, rekao je, dodajući da je crkva razorena od države, a ne od medicine. 

– Strašno je interesantno to što ljudi ne vjeruju ni liječnicima, kaže, jer je liječnik zauzeo ulogu koju je imao svećenik, i od njega očekujemo zdravlje, počinjemo očekivati i spasenje. Zapravo je realno, ako je medicina, iako je to malo pomaknuto, postala religija, da onda imamo i različite sekte, da imamo i pobunu. Osjeća se taj vjerski žar, kad gledamo neke ljude, to može biti samo vjerski žar, to ne može biti ništa drugo i to je sigurno jedan veliki dio problema, rekao je komentirajući fenomen da mnogi ljudi u ovoj zdravstvenoj krizi ne vjeruju liječnicima. 

Revolucija se diže zbog vlasti nad redakcijama i ordinacijama

– Objašnjavajući tu svoju rečenicu iz kolumni, Beck ističe da je doista na djelu revolucija, ali kaže, ona revolucija 1941. bila je za vlast nad sredstvima za proizvodnju, a ovo je revolucija gdje se traži vlast nad tijelom. 

Liječnici popravljaju tijela – nemaju vremena za ljude

– Rekao je naš, ako se ne varam Vili Beroš, više puta kako ne razumije zašto se ljud ne žele cijepiti. Ja mu vjerujem da to ne razumije, jer on je liječnik i obrazovan je da liječi. Obrazovanje za liječnika ne ide u tome da se liječe ljudi, nego da se popravljaju tijela.  Ne želim reći da su liječnici nehumani, nego je sistem nehuman. Imate sto ljudi u čekaonici, poslije toga stotine papira, kao liječnik nemate vremena razgovarati s ljudima i ne možete ih upoznati.  A ljudi žele vlast nad svojim tijelom. Sada, Beroš kaže – kako misliš tvoje tijelo, ja sam obrazovan da ti dam injekciju?  Odgovor je kao kod trogodišnjaka, kažeš mu obuci jaknu, a on kaže – e neću! On to ne razumije, a trebao je pitati nekoga tko razumije, opisao je svoje viđenje toga što ljudi odbijaju cijepljenje. 

Klikni na "like" i pridruži nam se na Facebooku

Dodao je da mu nije namjera kritizirati Stožer, ali treba vidjeti zašto se ljudi ne žele cijepiti i što se tu može učiniti. 

Novi proletarijat zakinut je za vlast nad medijima i bolnicama 

– Neshvatljivo mi je, što ne znači da nije točno, ali narod će odlučivati o svojem liječenju. Imali smo “tvornice narodu” , možemo i “bolnice narodu”, komentirao je tu ironičnu opasku o slobodi izbora.

– Ja nisam siguran da je to moguće. Ako kažemo da imamo pravo izbora, mogu izabrati hoću li obući plavi ili zeleni sako, ako ih imam dva, ili kada kupujem cipele, a mogu i pogriješiti. Čovjek pogriješi kada donosi odluku a nije svjestan svih konzekvenci. Dakle, čovjek može donositi samo one odluke čije posljedice može sagledati. Mi nemamo mogućnost izbora kod odluka koje ne razumijemo. Imali smo referendum za monetizaciju autocesta, a ja ne znam ni dandanas što je to monetizacija autocesta, rekao je. 

Na pitanje može li nam nekakvo “privremeno” obrazovanje na internetu poslužiti pri donošenju odluke, npr. za cijepljenje kazao je kako je to velika zabluda.

– Iz svakog znanstvenog područja u godinu dana objavi se, ne vjerujem, manje od sto tisuća znanstvenih radova.  Ja kad čitam i znanstvene radove iz svojeg područja, ponekad teško razumijem. Teško je razumjeti i nešto čime se bavite i treba uložiti određeni trud. Dakle, pomisao da bih ja razumio znanstveni rad iz nekog drugog područja koji je nasumce izvađen ih tih stotinu tisuća? Možda ga možeti razumjeti, ali ne možete procijeniti njegovu vrijednost, jer ima znanstvenih radova koji su prežvakavani, za koje se poslije otkrilo da su bili basmisleni, a možda je ispod radara prošao neki važan, a to može znati samo netko tko se time bavi, objasnio je vrijednost spoznaja s interneta.  Dodao je da je to kao da je stvaranost konstrukt – ali virus jest stvarnost, rekao je.  

– Ako virus uđe, on će me ubiti, glasao ja za SDP ili za HDZ. Virusu je svejedno, kaže Boris Beck.

Na pitanje što mu to znači da je od korone postao malo gluplji, rekao je da to govori metaforički. 

– Supruga i ja imali smo koronu, suprugu je teže pogodila, bila je na granici da ide u bolnicu, mene je malo manje pogodila, međutim, već je šest mjeseci da sam se oporavio od korone, a teško hodam.  Živim na prvom katu, a to je već izazov, teško se popnem. Primjećujem i određenu rastresenost, vidim da mi neke stvari budu u magli, zaboravim neke obaveze. Je li to posljedica sve ove psihoze – potresa i sve te zatvorenosti? Bila me uhvatila i neka potištenost, sad je to prošlo, kaže. 

Glupost kao divan dar – uzak okvir iz kojeg se može promatrati svijet

Beck je objasnio i ovu svoju rečenicu, rekavši kako glupost zamišlja kao mali okvir iza kojeg  se ništa ne vidi, vidi se samo ono unutar tog malog okvira.  

– To je veliki i lijepi dar, ali uvijek sam mislio da se  dobije rođenjem, da ga ne možete steći. 

O primjedbi da su neki povjesničari ekonomije govorili kako je utjecaj glupana na svijet nedovoljno proučen, kazao je  kako je to rekao jedan talijanski profesor koji je preminuo, a napisao je šarmantn u knjigu o gluposti. 

– Radeći na fakultetima, primijetio je da ima vrlo mnogo glupih ljudi  na sveučilištima i zaključio je da mi kao društvo ne percipiramo opasnost od glupih ljudi te da potcjenjujemo utjecaj gluposti na društvo. Po njegovom sudu, glupost ima puno grozniji utjecaj na talijansko društvo i od organiziranog krimonala i od farmaceutskog kompleksa, objasnio je.

Riječ je o Carlu Cipolli, koji definira glupana kao “onoga tko šteti drugima, ali od toga nema ništa, štoviše, šteti i sebi”.

– To je genijalno jer kriminalac šteti društvu, ali koristi sebi, a glupan šteti i sebi i društvu, a od toga nema ništa. Mislim da to dosta dobro opisuje situaciju u kojoj smo se našli, komentirao je Boris Beck. 

Upitan gdje vidi glupane u hrvatskom društvu, pozvao se na Hašeka koji kaže da postoje različite vrste gluposti – prirodna glupost, ali i glupost po službenoj dužnosti. 

– Dakle, netko može biti osobno inteligentan, ali može djelovati unutar neke organizacije glupo jer takav mu je opis radnog mjesta. Naravno, idealno je kad se urođena glupost i glupost po službenoj dužnosti spoje. A velika je nesreća ako inače pametan čovjek mora raditi glupo, rekao je.

Istaknuo je kako u svim aktivnostima protiv liječnika, protiv cijepljenja i u svim manifestacijama fanatizma vidi društvenu i osobnu štetu jer ljudi umiru zato što se nisu cijepili. 

– Dakle, ljudi donose odluke koje su štetne za društvo i koje su štetne za njih. Zašto? To je neobjašnjivo. Pobuna protiv liječnika nerazumna je. Što to znači – neću se cijepiti  zato što je to otrov, ali imam koronu i daj, dijete, odi mi kupi andol? Taj andol dolazi iz iste tvornice kao i cjepivo, ili ivermektin,  ili država ima urotu da me otruje – idem si uzet čašu vode iz vodovoda, zašto me ne truju preko vodovoda, upitao je.

– Da je sad 1941. ljudi bi otišli u šumu i tamo bi napravili “teritorij oslobođen od cijepljenja”, samo što su ljudi previše razmaženi, pa više tpo ner rade, kazao je komentirajući, kako sam kaže COVID revoluciju. 

Kako je objasnio to što studentima govori da je “medijski zrak otrovan”, prostor društvenih mreža još i više, a politika je od svega najburnija, pogledajte u snimci.